Crnogorac bez domovine

Inspiraciju za tekst našao sam čitajući novu knjigu Novaka Adžića " Crnogorac bez domovine, Milo Petrović -Njegoš o crnogorskom pitanju". Radi se o zanimljivom štivu, posvećenom potomku dinastije Petrović, Milu Petroviću (1889-1978), osobi koja je tek osnovnu školu završila u zavičaju, da bi ga sudbina i politika odveli u bijeli svijet od Rusije, Italije, Kine, Japana do Irske u kojoj je proveo najveći dio svog života (1940-1978). Sudbina ovog pretendenta na crnogorski prijesto (prince Milo of Montenegro) je posebno zanimljiva, jer je čitav život utrošio boreći se (puškom i perom) za pravo Crne Gore na opstanak. Petrović je pripadao generaciji (ne)sretnih Crnogoraca, koja je bila je "izbrisana" iz sjećanja samo zato što se njihova vizija Crne Gore razlikovala od vizije onih koji su smatrali da je ova "čudesna" istorijska tvorevina" izgubila razlog za postojanje", i da je to što je postojala, bio čudan splet istorijskih dešavanja. Kako je "pravo na postojanje", po shvatanju koje je nametnuto, isključivalo pravo na odbranu, to je nasilje nad stvarnošću produženo i u nasilje nad sjećanjem.

Rezultat koji je porodio privid u kojem je postojala država, ali ne i oni koji su bili za njeno pravo na opstanak, narod koji je navodno bio uvijek zato "da bude neko drugi" i istorija koja je posmatrana samo kao rukavac veće i snažnije matice. Ko nije "plivao" na tim talasima bio je utopljen u dubine zaborava. Međutim, nema te dubine koju može prekriti prljava voda politike brisanja pamćenja, sve dok postoji razlog za tako nešto.

A razlog je jednostavan.

Crna Gora je uvijek izranjala iz dubine istorije i opominjala da je bilo i onih, kojima je uvijek bila na srcu, čak i onda kada su i fizički bili udaljeni od nje. Dakle, čovjek ne može biti bez domovine sve dok je nosi u srcu. A nositi je u srcu i biti "u egzilu" je višestruko prokletstvo. Takvu sudbinu doživjela je plejada od nekoliko hiljada Crnogoraca koja se nije pomirila s aneksijom svoje domovine 1918. godine i koja je izabrala put, čiji smisao mogu spoznati samo generacije koje će doći poslije njih i koje ih mogu razumjeti samo zato što imaju, i žele domovinu. Tek kada takvi, u Crnoj Gori budu nesumnjiva većina, a njihova država postane neupitna vrijednost, počeće intenzivnije traganje za onima koji su Crnoj Gori dali sve, a da za uzvrat nijesu tražili ništa.

Crnogorci moraju ubijediti, prije svega, sebe i potom i druge, da "grobno" mjesto u njoj zaslužuju i oni kojima je zbog ljubavi prema njoj, to pravo bilo uskraćeno. Od "povratka u sjećanje" do "kultivisanog" odnosa prema onima koji su, ne slučajno, brisani iz tog sjećanja, dug je i trnovit put. Naučna istoriografija može samo naznačiti trasu tog puta, ali njegovo omeđavanje pripada društvu. Imena poput Milutina Vučinića, Mila Vujovića, Nikole Petanovića, Marka Vučerakovića, Jovana Čubranovića, Pavla Popovića, Marka Zekovog Popovića, princa Mila Petrovića i mnogih drugih boraca za "čast i pravo Crne Gore" i pravo na opstanak, nećete naći niti u patriotskim priručnicima, niti na crnogorskim grobljima. Umrli su u egzilu, odbivši da ljubav prema Crnoj Gori unovče nekom privlačnom državnom sinekurom kao nagradom za zaborav. Ova vrsta ljudi je sporadična i rijetka pojava u Crnoj Gori i tada i danas, te je zato "nova kultura sjećanja" kojoj pripada knjiga Novaka Adžića, "Crnogorac bez domovine", daleko značajnija od običnog životopisa bilo kojih drugih "junaka" istorije.

Danas kada je "domovina" za mnoge upitan pojam ili na njega gledaju samo kao na izvorište sinekura ( već se odomaćio izraz " budžet patrioti") odnosno pojava u kojoj se vlast i država poistovećuju ("država to sam Ja") treba podsjećati na one, koji su preko noći ostali i bez vlasti i bez države, a koje je iz naše memorije izbrisala neka "nova vlast" koja je svoj legitimitet gradila na organizovanom "zaboravu". Svaka vlast je prolazna i tu nema dileme, ali samo vlast, koja iza sebe ostavi konkretno (ne)"djelo" može računati, da neće biti zaboravljena. O tome se obično ne razmišlja dok si vlast. Ali to opredjeljuje sudbinu ljudi "bivše" vlasti. A "bivša vlast", u dominantnoj kulturi ovih prostora, je nešto što ne vrijedi sjećanja a kamoli organizovanog pamćenja. Shvatanje po kojem je "bivša vlast" vrijedna samo zaborava i prezira je u osnovi nesposobnosti Crnogoraca da smjenjuju vlast. Samo ona vlast koja je "bolja" od prethodne nema potrebu da promoviše organizovani zaborav. U profilisanju potrebe zaborava i takvog stava, najubjedljiviji su upravo članovi "bivše" vlasti, koji preko noći postaju njeni najgorljiviji kritičari u potrazi za "novim gospodarem" ili uhljebljenjem. Zato se vlast na ovim prostorima češće raspadala nego što se smjenjivala.

Smijeniti vlast na demokratski način, bez ostrašćenog revanšizma je nepoznato iskustvo u Crnoj Gori. To je Rubikon koji crnogorsko društvo mora kad-tad proći, i to je nova psihološka granica crnogorskog društva. Jednu (referendum) je već uspješno prebrodila, a da li će i ovu drugu, ostaje da se vidi. U svakom slučaju oni koji tako nešto dožive moći će s pravom konstatovati da je Crna Gora konačno sazrela kao politička zajednica. Postavlja se pitanje zašto je to tako? Oprezni će jednostavno reći da je nedostatak demokratske tradicije glavni uzrok političkih lomova u društvu u kojem su svaki izbori " istorijski", čak i onda kada se društvo kreće u suprotnom pravcu, protiv logike i protiv istorije. Stručnjaci opšte prakse (političari) će probleme personalizovati i svesti na moćne pojedince ne shvatajući da je "prosvijećeni apsolutizam" zamijenjen institucijama a ne ličnostima i da pojedinac iznad institucija može postojati samo u društvu u kojem se razgradnja institucija smatra političkim umijećem a ne diletantizmom.

Dominantan sistem tranzicije na crnogorski način "uništi, da bi te jeftinije kupio" mora biti zamijenjen obrascem " napravi (uradi) da bi skuplje prodao". Tek kada se neko bude mogao pohvaliti da je nešto napravio, što je vidljivo, mjerljivo i provjerljivo, može računati da je iskoračio u budućnost. Koliko paradoksalno izgleda činjenica da ova vlast već duže od 20 godina "prodaje" ono što su komunisti napravili a da ona koja ih naslijedi neće imati da proda bilo što što su ovi napravlili. Da mi ipak ne zamjere, tunel "Sozina" nije za prodaju, ne bar po mojim shvatanjima. Ali bi zato "tunel" u kojem se danas nalazi crnogorsko društvo, trebali "kupiti" solidarno svi, bez obzira da li su vlast ili opozicija. Preciznije, samo društveni konsenzus oko ključnih pitanja i objedinjavanje svih kreativnih i sposobnih može povratiti optimizam društvu kojem nedostaje skoro sve: vizija, kapital, entuzijazam. Bilo bi krajnje neodgovorno evidentno propadanje crnogorskog društva posmatrati kao političku dividendu elita, koje izuzev dobra za sebe, ne vide da ovo društvo jedino danas proizvodi - probleme.

Užasno zvuči konstatacija da se u Crnoj Gori, danas, ni sahrana ne može obaviti od dobara proizvedenih u njoj, jer se više ni mrtvački sanduci ne proizvode na ovom području, a da se ne pominje kreč, cement, cigla, crijep. Ako neko i pomišlja da se to može smatrati prvobitnom akumulacijom kapitala, ne bih mu preporučio da oroči dividendu. Naprotiv, kamatu ćemo plaćati svi. Da li će to neko zvati "socijalizacijom krađe" ili "rebalansom budžeta" manje je bitno. Mnogo je važnije shvatiti da se država više ne može braniti pričom, već stvaranjem dobra za sve. Dobro za sve, isključuje pojedinca ma kako nam se činilo da je moćan. Takve treba odmah početi braniti od onih koji služe toj moći. Jer već sjutra će biti kasno. Sjetite se, samo koliko se pojavilo komunističkih "disidenata" poslije pada komunizma, a da se nije pojavilo nikakvo "djelo" koje bi to potvrdilo. Logično je pretpostaviti da će poslije pada ove vlasti, što je neminovno i vidljivo, pojaviti bezbroj "oponenata" od kojih se neće moći doći do riječi.

Ovu vlast, treba već sada "zaštititi" od onih koji su dio nje. Oni su po nju veća opasnost nego oni koji se otvoreno ne slažu sa njom. Politikanstvo tipa, "bio sam nemoćan, uzalud sam govorio "ima svrhu u jednopartijskom sistemu, ali u sistemu parlamentarne demokratije, to je priča za maloumne. Kralja Nikolu su najviše "ispljuvali" njegovi politički trabanti. Crnu Goru su najviše branili oni koji nijesu živjeli od " ljubavi" prema njoj, već su mislili da se ona podrazumijeva kao vrijednost data sama po sebi.

( Šerbo Rastoder )