Diktatura je Parlamenta

Odavno našim javnim nebom nije odjeknula munjevitija dijagnoza slojevitih društvenih okolnosti, nešto tako laserski precizno i volšebno točno. Naravno, u ovom slučaju, ako nju – dijagnozu, istrgnemo iz šireg konteksta inicijatora pressice. Istina je velika da za ovih 23 godine, od kada izlazimo na birališta, nema napretka. Vidiljivih ekonomskih boljitaka. I pored toga što smo bili pošteđeni većih razaranja, kobnih ratova 90-tih, nismo uspjeli konstituisati elementarni sistem pravde, rada, održivosti. Jednostavno je tako…Možemo mi sada, svako iz svojih personalno prenapučenih anala, pojednostavljivati i tumačiti cijeli taj proces kako god želimo, ali, to je jednostavno tako. Nešto nam ne ide.

Od kada je nastao, sistem višestranačja ne radi kako treba. Nakon višenego projektovanih 9 izbornih procesa, Parlament bira Vladu koja, u dvocenijskom kontinuitetu, izvršno kleptokratiše. Nesmetano čopli. Kleptokratska birokratija, iznjedrena u takvom kontinuitetu, ne može, normalno je, odgajati plodotvorno višestranačje – kvalitetnu parlamentarnu demokratiju. Iščašeni sistem vrijednosti izbrusio je standarde lojalnog sljepila, podrazumijevane poslušnosti, jednoumne obamrlosti. Odavno smo počeli i prostor oko nas dekadentno oplemenjivati. I to traje. I to se ne mijenja. To je tako.

Ako želimo nešto većjednom promijentiti, prekinuti hronološka tumačenja očitih sprirala devastacije i uzeti stvari u svoje ruke, onda se ozbiljnije moramo pozaviti samim društvenim uređenjem. Ili radikalno zabraniti kleptokratiju. Ili probati sa nekom soft monarhijom, vijećem suvih staraca, Ženama na Vlasti.,.štoznaaa…Šta nam poručuje istorija, starica joj mati, kojem smo konceptu, sistemu, vični i na strašnom mjestu postojati? Šta nam to prija od društvenih uređenja, barem u posljednjih 1000 godina? E, kada to saznamo, i istorijski upojmimo, što je to - onda to možemo i primijeniti. Do tada, podijelimo se na još jedno 28 frakcija, kasti i f(r)ontova. Koalicija. Ako ikako možemo. Stvarno, čudo jedno, kako nas istorija nije još ošinula, čkemu rgnula i skroz pomela. Ovako brojne. Šibala je, itekako, i ostalo nas je još malo, ali ipak i dalje briljiramo. Sasvim dovoljno da na ljestvici Istraživanje o svjetskoj sreći od 156 država Mi budemo na 143-oj poziciji. Miki moj. Samo su desetak, uglavnom neevropskih zemalja, unesrećenije od Crne Gore. Tiznaš. Sa druge strane, zamalo je falilo da, u možda najtežem sportu, budemo prvaci svijeta.

Da, stereotipčine će reći da trenutno i nema boljeg demokratskog koncepta od paramentalnog plenuma, višestranačkog pluralizma, slobodnih izbora i da je to nezaobilazna forma uređenja svuđe usvijet. Ok to, no vidimo li da je parlamentrana demokratija afirmislala sve naše slabosti, pokazala da nije plodotvoran koncept. Parlament je, a ko drugi, katkad planski i organizovano devastirao smisao, promovisao totalni primitivizam. Bezumio. A ponekad kočio bitne civilizacijske procese, progresivne impulse. Danas, parlamentrana demokratija nema odgovore na većinu suštinskih i egzistencijalnih problema savremenog čoveka. U Crnoj nam Gori. Sidru stabilnosti u regionu…nazire li se dan kada će prestati anglosaksonska tepanja Crnoj Gori kao dobrom primjeru ili će nam i dalje u mrklom, postbalkanskom mraku, tepati i mazunjati nas. Kao, mi smo egzotično premali i fini. Statistički neuračunljivi. A region je katastofalna evropska crna rupa. Koju su oni iskopali, da se razumijemo dobro, Elizabeth, mika mala! I, Mi, prvaci razno raznih kontinentalno/regionalnih kategorija, na rubu balkanskog lonca ponora, svijetlimo kao pozitivan primjer…..Epski, beesvia.

“Sjutra nešto svježije, do 40 stepeni”

( Zoran Bojović )