Osmijeh neoliberalnog roba

Kada se krenulo u rušenje socijalizma, svi su bili njegovi kritičari. Društvena svojina, po mjerilima početka devedesetih, nije bila moćna da odgovori potrebama savremenog tržišta. Zatim se raspala Jugoslavija, a na njenom pepelu niklo pet, potom šest, a danas već sedam otrovnih pečurki, koje su svakog dana bliže svom finansijskom nestajanju. Savremeni ekonomski trendovi iziskiju tržišnu konkurentnost, efikasnost i snažnu industriju koja pomaže stabilizaciji fiskalne politike određene države.

U suprotnom, država postaje nemoćna da se bori sa recesijom pa je primorana da se zadužuje, ali i da rasprodaje svoju imovinu, što polako vodi ka gubitku nezavisnosti (ne misli se na poimanje nezavisnosti kakvo imaju crnogorski i srpski nacionalisti).

Svjedoci smo da u Evropi samo Njemačka ima potencijal koji joj omogućava održivu ekonomsku stabilnost. Tako Volfgang Štrek, sociolog sa Instituta „Maks Plank“ u Kelnu, suštinu uspjeha vidi u razvoju industrije i malih i srednjih preduzeća. “Kada se Amerika okrenula bumu informacionih tehnologija ‘80-ih i ‘90-ih, Njemačka je nastavila da razvija industrijsku proizvodnju. Privreda je bila strogo regulisana, poslodavci su poštovali obaveze prema zaposlenima, radnici su imali pravo da sjede u izvršnim odborima i utiču na poslovne odluke. Kompanije su ulagale u inovacije, prije svega na globalnom tržištu, stavljajući naglasak na kvalitet, a ne na cijenu proizvoda.” Uporedo s tim, u stotinama manjih gradova izuzetan uspjeh imala je mitelštand privreda (mala i srednja preduzeća) sa maksimalno 500 zaposlenih, specijalizovanih za proizvode vrhunskog kvaliteta. Najbolji primjer je “Tital” iz Betsviga, koji pravi precizne djelove za avione i trkačke automobile. Dakle, uspjeh je postao zavisan od inovacija koje dolaze iz proizvodnje, pa poslodavac sve više ulaže u radnike “koji misle dok rade”, jer samo se tako može ostati konkurentan. Na ruku njemačkom uspjehu ide i radna etika njemačkog stanovništva, kao i racionalno korištenje sopstvenih sirovina iz oblasti Rura i Sara. Najzanimljivija konstatacija iz gore navedenog, jeste činjenica da radnici sjede u upravnim odborima. Zar sličnu situaciju nijesmo imali i mi u bivšoj Jugoslaviji u sistemu “radničkog samoupravljanja”? A kako je to sada, ili bolje reći ko danas tamo sjedi? Naravno da se ne misli na fabrike, jer njih u Crnoj Gori odavno nema, već na državne institucije, koje vode mahom nestručne individue sa vizijom da je imovina građana, njihova lična. Ozbiljne države svoju ekonomsku politiku strateški planiraju, a naši ekonomski predatori to rade po kafanama, dogovarajući se kome će pripasti veća svota od prodaje državne imovine, pa uz dupli viski i kohibu, njihova praksa izgleda ovako: “Tebi ide privatizacija Elektroprivede, tebi veliki parking i dio slovenske plaže, tebi ide bonus od iznajmljivanja Kumbora, dok će tebi moj dragi prijatelju pripasti zemljište Solane”.

Za 21. vijek i demokratsko društvo, ovo je genijalna formula državne politike. Naša imovina tako ide u ruke “biznismena”, stranih ili domaćih svejedno, pa se novac od prodaje - malo sliva u budžet, malo u džepove posrednika, a ekonomija prema statistikama – “bilježi rast”. Nema recesije, nema negativnog bilansa, nema ni industrije, a što se više proda, sigurnije su naše plate i penzije.

Međutim, što će biti sa našom zemljom kad naši kreatori rasprodaju sve, a ne otvore nijednu fabriku, to niko ne zna. Možda će i nas prodati, kao roblje, nekom dobrom investitoru, pritom obećavajući da je ovo “istorijska šansa za Crnu Goru koja će olakšati opterećenja državne kase, a Crnu Goru učiniti atraktivnom za inostrano tržište i na taj način pomoći izlasku iz krize”.

Nameću se pitanja – tržište čega? Ili, što je sa radnikom? Prije četvrt vijeka imao je sve, socijalnu zaštitu, besplatno zdravstvo i školstvo, siguran posao i jak sindikat koji je štitio njegova prava. Ali radnik se najednom opio AB vinom, koje mu je pomutilo um i poslalo ga na ulicu da traži ono što je danas dobio.

A što je dobio? Ukoliko je srećnik (sa diplomom bez knjižice), sezonski posao u nekom primorskom hotelu, gdje će za 300 eura raditi i prekovremeno, pritom nemajući pravo da traži bolje uslove. Dok bude usluživao dobro ugojene turiste iz daleke Rusije, moraće da zaboravi na sve probleme i da se pritom lažno osmjehuje svom gostu u nadi da će mu ovaj ostaviti makar 50 centi bakšiša. A onda, po isteku radnog vremena, negdje oko ponoći, dođe menadžer (hvala bogovima imamo ih u izobilju) i kaže da mora ostati još 2 ili 3 sata jer se očekuju “neki specijalni gosti”. Ukoliko slučajno odbije, dobiće otkaz, “jer ima ko hoće”. Ni to što mu supruga, inače profesor književnosti, bolesna i reumatična radi u susjednom hotelu, pa nema vremena da vodi brigu o djeci, neće pomoći: on mora da radi prekovremeno i bez nadoknade, pa neka se djeca sama snađu. Kome da se žali? Sindikatu? Ma šalite se, zar to postoji kod nas? Svjestan toga, ovaj nekadašnji radnik KAP-a odlučuje da ostane na svom radnom mjestu i da se na silu smješka svojim klijentima.

Tako je to u kapitalističkoj prljavštini neoliberalizma, gdje je radnik sveden na robu, a efikasnost i zarada stavljeni ispred njegove ličnosti. Onaj ko nema preduzetničkog dara (u našem slučaju dobro pozicioniranog kuma) odlazi na tržište rada kao - Isus u pustinju, bez hrane i bez vode, sa vjerom da Bog sve vidi i da će ga on zaštiti.

Pošto su organizacije koje se bore za njegova prava uništene, radnik polako gubi svijest o pobuni protiv “neorobovlasničizma”, prihvatajući svoju ulogu nasmijanog sluge. Istorija tako po obrascu Frensisa Fukujame ide ka svom kraju. Nema više slavnih Revolucija ni barikada, a udžbenici se polako pune dosadnim podacima o nekim ekonomskim krizama izazvanim stagnacijom u ekonomskom razvoju. Sa nikakvom platom i bez elementarnih prava na odmor i slobodan vikend, sa ogromnom ratom za kredit u nekoj stranoj banci, naš radnik biva prinuđen da uz televiziju proživljava paralelnu stvarnost čekajući svake četvrte godine “praznik demokratije” ne bi li investirao u svoju biometrijsku ličnu kartu. Možda se nekad, kad se zamisli i sjeti kako je u mladosti živio srećnije, vjerujući u besklasno društvo i kolektivnu svojinu. Ali, vremenom i to zaboravlja, jer mu memoriju potiskuju informacije da je Ceca napunila Ušće ili da je Aco Pejović dobio 7 kg na ljetovanju u Grčkoj, gdje je pjevao i odsijedao u jednom hotelu koji je u vlasništvu SPC.

Koliko će još neoliberalni rob morati da se smije na silu, živeći u nadi da će Bog kazniti bogate što ga izrabljuju? Dok čeka na odgovor, našem radniku bi valjalo da se učlani u neku nacionalističku organizaciju koja će za sve nedaće kriviti druge narode, jer se od njihovih sezonaca ne može do posla.

Tako će postati reakcionaran, vjerujući da se bori za nešto veće od sebe, za naciju, za državu. I dok će nacionalisti voditi mitske bitke, neoliberalni “investitor” će zadovoljno trljati ruke i smijati se ljevičarskoj paroli: Kad bogati izrabljuju siromašne, to se zove kapitalizam, kad siromašni protestuju, to se zove nasilje.

Zbog ovakve društvene prizme, kad smo već otvorili vrata korporativnom neorobovlasništvu, možemo slobodno očekivati i brzi dolazak neofašizma. Do tada dragi radnici uživajte slušajući - farmerske mudrosti Ekrema Jevrića.

( Boban Batrićević )