Jergović: Moj jezik se gnijezdi u Crnoj Gori koliko i u Zagrebu

Nagrada za književno stvaralaštvo „Stefan Mitrov Ljubiša“ za 2013. godinu koja se dodjeljuje u okviru festivala Budva Grad teatar pripala je piscu Miljenku Jergoviću.

Jergović je, kako se navodi u saopštenju žirija, autor „britkog jezika i izoštrene opservacije kojoj ništa literarno nije strano, a malo šta životno može da joj promakne…

Isto kao Stefan Mitrov Ljubiša, Jergović osjeća zov javne scene i hrabro mu se odaziva. On je onaj ko u kolumnama podsjeća javnost na to da je zajednički kulturni idiom bogatstvo, a ne opasnost po identitet.

On dosljedno poziva na intelektualnu uzbunu, jer šovinizam prijeti da postane prihvaćena društvena norma. On opominje sa strahom i brigom koliko je opasno živjeti u društvu u kojem jedino mržnja može biti sigurna“.

Miljenko Jergović rođen je 1966. u Sarajevu. Od 1993. živi i radi u Zagrebu. Autor je oko 40 knjiga, među kojima su i: “Sarajevski marlboro”, “Mama Leone”, “Ruta Tannenbaum”, “Dvori od oraha”, “Otac”.

Među novijim naslovima koje je objavio njegov beogradski izdavač “Rende” su “Roman o Korini”, te knjige priča „Inšallah, Madona, inšallah“ i “Mačka čovjek pas”.

• Nedavno ste dobili nagradu „Stefan Mitrov Ljubiša“. Kako ste primili vijest o nagradi i šta za vas predstavlja ovaj pomalo zaboravljeni pisac?

Za nagradu sam saznao na pomalo neobičan, ali lijep način. Moj prijatelj, odlični prozni pisac iz vojvođanskog Mokrina, Mića Vujičić poslao je tog popodneva čestitku. Vijest je, valjda, bila objavljena na internetskim portalima, on je to pročitao, i čestitao mi preko chata. Nisam imao pojma na čemu mi čestita, pitao sam ga i rekao mi je koju sam nagradu dobio. U svakom slučaju bilo mi je drago što mi to, sasvim slučajno, javlja baš Mića. To je u svakom pogledu dobar znak.

A što se tiče samog Ljubiše. Neobičan je osjećaj kada vas nagradom podsjete na jednoga od onih pisaca s kojima su u moje vrijeme otvarane školske čitanke, od kojih je započinjala naša književnost. Sjećam se iz toga doba „Kanjoša Macedonovića“, kojega smo čitali uz uzrastu apsoluno nepogodnom za to. Ali takvi su bili, takvi su i danas školski programi.

U knjizi „Mačka čovjek pas“, kroz sudbine raznih pasa i mačaka pokrili ste veliki vremenski period: od ubistva Franca Ferdinanda do posljednjih ratova i današnjih dana. Ovim pričama govorite o ljubavi prema psima i mačkama, o ljudskom šovinizmu. Koji je motiv odabira ovih tema?

Pomalo je riječ i o stilskoj vježbi: kratke priče, ne duže od tri novinske kartice – ili za čitatelje koji i ne znaju što je kartica: 5400 slovnih znakova, sa proredima – na kojima treba biti opričana jedna sudbina, čovjekov život ili samo vrlo kratak fragment života, u kojem se pojavljuje pas ili mačka. Uzbudljivo je na tom vrlo uskom prostoru, kao na vrhu visoko uzdignutog stupa, izvoditi preokrete u priči, ili cijelu jednu epohu svoditi na tri stranice knjige. Što se tiče šovinizma, to je jedan od najprostijih, najjednostavnijih oblika čovjekovog samoostvarenja. I naravno, najodvratniji oblik.

Na neki način, počinje se s mržnjom prema psima i mačkama, a doktorira se na Jevrejima, Srbima, crncima, homoseksualcima... Naročito su zanimljivi skriveni šovinizmi, kakvih danas ima naročito kod naših „antišovinista“, dakle ljudi koji ne samo da ne mrze Jevreje, Srbe, crnce i homoseksualce, nego se ispostavljaju kao njihovi glavni branitelji. Takvi svoj šovinizam često ispoljavaju mržnjom u ime ljubavi, ili još gore, tako što sebi dopuštaju ono što neće dopustiti svojim neprijateljima. Dakle, kada oni kažu da bi nekoga trebalo eliminirati ili onemogućiti u javnom djelovanju, to je onda ispravno, a kako neki otvoreni šovinist zastupa to isto, onda je riječ o fašizmu.

• Vaša možda najličnija knjiga je „Otac“ (i „Mama Leone“, naravno). Zašto je mnogima u Hrvatskoj zasmetala vaša beskompromisna analiza ustaškog nasljeđa koju spominjete u ovoj knjizi, a koja se najbolje spoznaje kroz likove pripovijedačevih baba-tetki izbjeglih u Argentinu?

Samo u idealnom demokratskom društvu, ako takvo postoji, ili u društvima koja su bliska tom idealu, možda u Skandinaviji, čovjek uspijeva proživjeti život, a da njegov tok ne odrede politički režimi

Odgovor je vrlo jednostavan: zato što je danas u Hrvatskoj ustaška ideologija prešutno odobren, regularan pogled na svijet od strane društvene i kulturne elite. Nitko vam neće za sebe reći da je ustaša, niti će javno hvaliti ustaše, ali će vas napadati ako javno imate nešto protiv ustaške prakse, ustaškoga povijesnog nasljeđa ili ustaškoga pogleda na svijet nekih današnjih hrvatskih vladara i protagonista društveno-političke scene. Za današnju lijevu hrvatsku elitu, oličenu u Hrvatskome društvu pisaca ili Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, Ante Pavelić je „pripovijedač, političar i romanopisac“, kako to piše u natuknici o njemu u Hrvatskoj književnoj enciklopediji. I nijedne riječi o zločinu, nijedne negativne konotacije.

E, sad pokušajte zamisliti kako desničari gledaju na ustašku prošlost, ukoliko je lijevim hrvatskim piscima Ante Pavelić njihov – kolega. To je razlog što je „Otac“ napadnut i u ovdašnjim novinama i na televiziji, što mu je „Večernji list“ posvetio čitav temat, čiji je zaključak bio da me se treba odstraniti iz Hrvatske, jer tom knjigom „iz Beograda bombardiram Zagreb“. Napokon, to je i razlog što „Otac“ nije mogao biti ni objavljen u Hrvatskoj.

• Česta tema vaših knjiga je pojedinac i ideologija. Nalazimo je i u likovima pomenutih tetki u “Ocu”, u “Ruti Tannenbaum”, “Dvorima od oraha”.... Zašto nevidljive sile vladajućih ideologija oblikuju vaše junake i kroje njihove sudbinu? Događa li se nešto slično i nama danas, ali to možda zbog vremenske distance, ne zapažamo dovoljno jasno?

Čovjekov život često je fatalno određen političkim režimom pod kojim živi. Tako je to bilo, pogotovo u dvadesetom stoljeću, a tako je, naravno, i danas. Samo u idealnom demokratskom društvu, ako takvo postoji, ili u društvima koja su bliska tom idealu, možda u Skandinaviji, čovjek uspijeva proživjeti život, a da njegov tok ne odrede politički režimi. Naravno, da se to slabije osjeća u trenutku u kojem se stvar događa. Mi o sebi teško umijemo i misliti u sadašnjem vremenu, jer su naše misli nužno usmjerene u dva pravca, prema budućnosti i prema prošlosti.

Sadašnjost gotovo da i ne postoji, osim u ekstremnim situacijama, kada nas nešto boli ili kada stradavamo. Životi moje porodice bili su radikalno određeni djelovanjem politike, ali to nije nešto originalno. To se u Crnoj Gori, možda, bolje zna i osjeti nego drugdje. Tu svijet i danas živi svoje gole otoke i svoje rezolucije informbiroa, a da se o bjelaško-zelenaškim i četničko-partizanskim podjelama i ne govori. Sve je to živo, sve to određuje i naše današnje živote. I konačno, to je velika i vječno neispričana književna tema. Jedna od najvažnijih, uopće.

• Vaš možda najambiciozniji i najobimniji roman “Dvori od oraha” je priča o 20. vijeku, ispripovijedana obrnutom hronologijom, od potomaka ka precima o dubrovačkoj porodici Delavale. U knjizi ima mnogo istorije, mnogo događaja u kojima dominiraju ženski likovi... Zbog čega?

"Dvori od oraha" pokušaj su da se ispriča priča o dvadesetom vijeku, koja će istovremeno biti i historijski roman, i porodični roman, i roman u kojemu je i samo stoljeće sa svojom svakodnevicom, kulturom i različitim identitetima jedan od glavnih likova. Učinilo mi se da je nekako prirodnije i tačnije ispričati takvu priču kroz niz ženskih perspektiva. Žene u povijesnom vremenu stoje mirnije i postojanije od muškaraca. Muškarci ginu u ratovima, gore kao žrtve paljenice u kojekakvim ideologijama, stradaju od svojih ludih glava, naglih odluka i krivih političkih procjena, a žene, uglavnom, stoje. Razlog tome je, dijelom, u patrijarhalnoj tradiciji, koja je ženi namijenila pasivnu ulogu. Ali razlog je i u nekoj vrsti staloženosti, kakva se, naročito na Balkanu, vezuje za žene. Osim toga, u nas je žena, nikada muškarac, nositelj usmenoga porodičnog i historijskog pamćenja.

Muški izginu ili izdaju, presaldume, promjene barjak, a žene, uglavnom, pamte. Naravno, u svemu tome valja se čuvati generalizacija. Njima se služimo samo dok opisujemo stvari i trebamo imati svijest da se služimo kraćim načinom da nešto izreknemo, te da zato generaliziramo. Možda bi pravilnije bilo govoriti o ženskim i muškim ulogama u porodičnoj i društvenoj povijesti, pri čemu ima i muškaraca koji igraju ženske uloge. Recimo, ja sam taj. Na mene je palo svo porodično pamćenje, bavim se njime cijeloga života, i nisam nimalo junačan tip, nikakav heroj. Ne palim se na ideologije, premda ih često, na svoju štetu, opisujem. Recimo, mnogo bih bolje u životu prolazio kada Hrvate po Zagrebu ne bih upozoravao na to da Ante Pavelić nije pisac, pripovjedač i političar, nego je nešto posve drugo.

• U “Dvorima od oraha” javlja se živopisan lik Nikšićanina, pukovnika Nikole Radonjića, koji je rješavao slučajeve koje ni policija nije mogla da riješi. U romanu on je neka vrsta “divljeg” detektiva koji pronalazi odbjeglu kćerku Regine Delavale. Odkuda vam inspiracija za ovaj lik?

Nikola Radonjić neka je vrsta udbaškoga mistifikatora. A što bi udbaški mistifikator mogao biti, nego Crnogorac, i odakle bi mogao biti, doli iz Nikšića? Šalim se, premda ne sasvim. Ako prelistate memoarske knjige jugoslavenskih revolucionara, od Svetozara Vukmanovića Tempa do Vladimira Dedijera, Milovana Đilasa, Gojka Nikoliša i ostalih, među kojima ima izvanredne literature, i izvor su velikih i malih ljudskih priča i sudbina, ali i obilja nevjerojatnih likova, u tim ćete knjigama naći mnoge uzore za lik Nikole Radonjića.

Ja ne krijem da sam fasciniran tim crnogorskim mentalitetnim ludilom, premda se čuvam da mi ta fascinacija ne oštećuje tok proznoga teksta, jer je u njemu, u tom ludilu, kondenzat svih dinarskih mentaliteta, nečega što se proteže od Trsta i Istre, pa preko Like, Hercegovine, Dalmacije a pomalo i Bosne i Srbije, ide sve do Albanije. I još nešto: kako moja svojta, punac i punica, žive u Konavlima, na gornjoj bandi, na samoj tromeđi Crne Gore, Hercegovine i Hrvatske, taj mi je svijet i lično blizak. Uživam ih slušati kako prepričavaju događaje iz osamnaestog stoljeća, kao da su se jučer dogodili, kao da su u njima sudjelovali.

• Vaša knjiga priča “Inšallah, Madona, inšallah“ prozni je remiks bosanskih sevdalinki i dalmatinskih klapskih pjesama. Kako je muzička podloga uobličila priče? Koji su to događaji i okolnosti bili okidač za ovakvu knjigu priča?

Vrlo jednostavno: pokušao sam otkriti kakva priča stoji iza pjesme. Poslušajte, recimo, Ismeta Krcića, dok pjeva Još ne sviće rujna zora, i pokušajte zamisliti okolnosti koje su dovele do te pjesme. Pokušajte zamisliti svijet kojem se ta pjesma događa. Eto, iz tog pokušaja nastala je knjiga “Inšallah, Madona, inšallah“.

• Pripadate generaciji pisaca koja je stasavala i formirala se u doba Jugoslavije. U vašoj prozi su veoma živi recidivi prošlosti. Zašto?

Pišem isljučivo o onome o čemu ponešto znam i što me se životno tiče. I mislim da nije vrijedno drukčije pisati. A kako nemam baš nikakvog interesa za naučnu fantastiku, sajns fikšn i svemirske ratove, i nimalo me ne privlači da razmišljam o tome kakva će nam biti budućnost, tako sam osuđen na to da pišem o prošlosti. Pritom, moja lična i porodična prošlost vezana je za Jugoslaviju, i ja sam u tematskom, ali i kulturološkom smislu, jugoslavenski pisac. Možda sam i bosanskohercegovački pisac, možda sam i hrvatski pisac – premda većina hrvatskih pisaca s mojom pripadnošću ima neki problem – ali ništa od toga ne može poništiti činjenicu da sam, dok god živim, ukorijenjen u svijet koji me je formativno odredio.

Tako je, recimo, i moj djed Franjo Rejc, o kojem vrlo često pišem i koji promakne i kroz većinu mojih romana, cijeloga života bio podanik Austro-Ugarske, iako je ta imperija iščezla kada je Franjo navršio dvadeset i prvu. Imao je on i neke nacionalne osjećaje, kao što ih i sam imam, imao je zavičajna ograničenja kakva imam i ja, ali je cijeloga života svojim doživljavao prostor Austro-Ugarske. Tako ja svojim doživljavam prostor Jugoslavije, koje god se države danas na tom prostoru nalazile. Osim toga, moj jezik širi se od Sutle do Timoka, moj jezik se gnijezdi u Crnoj Gori koliko i u Zagrebu, ja ga cijelog života osvajam, ulaze u njega neke nove riječi, širi se moj jezik poput imperije Džingis kana, okupiram njime tuđe teritorije, i osjećam se pripadnikom svakoga pedlja teritorija na kojem se govori moj jezik.

• Hrvatska je od prije mjesec dana članica EU. Kakve vi lično blagodeti kao pisac imate od toga, a kakve običan čovjek?

Ama baš nikakvih. Zavidim vam što Europsku Uniju vidite kao neku lijepu, obećanu budućnost. Takvom sam ju i ja vidio, dok sam se nekih ranijih godina družio sa svojim slovenačkim prijateljima širom Europske Unije. Onda se to dogodilo, i nije se dogodilo ništa, osim što hrvatski fašisti danas više i ne skrivaju svoj fašizam, pošto ga nemaju od koga skrivati.

• Vaše knjige su prevedene na brojne jezike. Koja Vaša knjiga izaziva najviše interesovanje kod čitalaca, pogotovo kod čitalalaca na Zapadu? Da li vas ponekad iznenade neke njihove reakcije?

"Nostalgija je, naravno, čežnja za svijetom koji nikada nije postojao. Nostalgija se oslanja na defekt čovjekove osobne memorije. Mi, naime, pamtimo svoju uljepšanu prošlost"

Uvijek me iznenade reakcije stranih čitatelja. Uvijek sam im zahvalan, jer ne očekujem reakcije, a često ne vjerujem ni da će ih biti. Pritom, nije riječ samo o Zapadu. Recimo, Poljsku mi ne doživljavamo kao Zapad, a Poljska je u posljednjih nekoliko godina, uz Njemačku, zemlja u kojoj se najviše i najtačnije pisalo o mojim knjigama. Neusporedivo više i tačnije nego kod nas. U zadnje vrijeme čitam reakcije na poljski prijevod knjige “Otac“, za koju sam vjerovao da neće biti prevedena niti na jedan jedini jezik, jer govori o vrlo lokalnom, hrvatskom i bosanskom povijesnom iskustvu, i o porodičnim frustracijama koje su u svakome pogledu neusporedive, između ostaloga i zato što se o njima kod nas nikada nije pisalo. Osim toga, što briga Poljake za hrvatske i sarajevske frustracije ustaškom prošlošću? I što bi Poljaci uopće mogli znati o našoj ustaškoj prošlosti? Mogu li oni zamisliti ustaše, koji, po ugledu na naciste, jedini u Europi otvaraju svoje vlastite koncentracijske logore?

Kako će to Poljaci shvatiti, ako Poljska, kao što pjeva Džoni Štulić, „nikad nije dala kvislinga“? Na kraju se pokazalo da poljski čitatelji i kritičari razumiju apsolutno sve, i da je njihova čitalačka perspektiva neusporedivo bliža mojoj knjizi i meni kao piscu, od perspektiva onih koji su knjigu “Otac” sotonizirali po Hrvatskoj televiziji i ovdašnjim novinama. Zbog toga je važno da naše knjige budu prevođene, da smo kao pisci prisutni izvan granica svoga jezika. Činjenica da nas drugi razumiju potvrđuje kako, možda, i nismo potpuni idioti dok pišemo svoje knjige i pričamo svoje priče.

Nostalgija je vražić u čovjekovoj duši

• Američka teoretičarka Svetlana Bojm za nostalgiju kaže da je varljiva i da predstavlja čežnju za domom kakav više ne postoji ili možda nikada nije ni postojao. Kako vi danas gledate na jugonostalgiju? Je li prošlo vrijeme bilo zaista lijepo, ili, kao što to sugeriše Svetlana Bojm, nije ni bilo u stvarnosti, već samo u našoj imaginaciji?

Jugonostalgija je riječ pomoću koje hrvatski a pomalo i srpski nacionalisti eliminiraju neistomišljenike. To je, i ništa osim toga. A nostalgija je, naravno, čežnja za svijetom koji nikada nije postojao. Nostalgija se oslanja na defekt čovjekove osobne memorije. Mi, naime, pamtimo svoju uljepšanu prošlost.

Ružne i neugodne stvari potiskujemo i zaboravljamo. Zato nam se davna vremena čine idiličnima, iako su sva vremena, zapravo, ista. Nostalgija je vražić u čovjekovoj duši: bilo je logoraša iz gulaga i iz nacističkih logora, koji su priznavali, s užasom, da se katkad nostalgično sjete “starih dobrih vremena”.

Priča o Ernstu Wilimowskom

• Najavljen je i Vaš novi roman “Wilimowski”. U ovoj knjizi se opet vraćate jevrejskim temama, ali i fudbalu. Zašto fudbalu? Možete li nam otkriti neke detalje?

Priča ove knjige zasnovana je na jednom povijesnom događaju. Na Svjetskom prvenstvu 1938, u jednoj šokantnoj utakmici, Poljska je izgubila od Brazila, rezutaltom 6:5. Četiri gola dao je Ernst Wilimowski, veliki centarfor, po narodnosti Njemac. Nakon rata, Wilimowskom je bilo zabranjeno da se vrati kući, u Poljsku.

To je povijest, a šta je sadržaj romana nema smisla otkrivati. Zašto fudbal? Osim što je fudbal velika i važna metafora našega doba, kroz njega se također, kao i kroz naše porodične živote, prolamalo i prelamalo historijsko vrijeme.

Galerija

( Vujica Ognjenović )