Miloš Karadaglić: Želim da svijet čuje naš poseban zvuk

Svjetski poznati klasični gitarista Miloš Karadaglić vratiće se predstojeće sedmice u rodnu Crnu Goru. Naravno, ne za stalno, već kao izvođač kojeg očekuju dva nastupa - 13. avgusta na Kotor Art festivalu i 15. avgusta na Guitar Art Summer Festu u Herceg Novom, gdje će između ostalog promovisati svoj aktuelni album "Latino Gold" koji se može preslušati na http://umusic.ly/MilosLatinoGold.

U ekskluzivnom intervjuu za "Vijesti" jedan od najpoznatijih Crnogoraca na svijetu, čovjek koji je posljednjih godina unio živost u pomalo učmao moderni svijet klasične muzike, pokazao se kao prijatan sagovornik, raspoložen za priču, jedan od onih sa kojim bi se moglo diskutovati satima o raznim temama.

Ali ograničenja postoje, a ovoga puta pričali smo o njegovim osjećanjima prema Crnoj Gori, eventualnom povratku, novim projektima, različitim publikama i mjestima za nastup i mnogo čemu drugom.

Sa kakvim emocijama dočekuješ nastupe i uopšte dolazak u Crnu Goru?

Crnogorsku publiku doživljavam kao svoju porodicu. To je publika pred kojom sam odrastao, pred kojom sam osjetio prvu scensku nervozu, prvi bis i prvu ljubav prema svom divnom pozivu. Ona zna sve o meni, osjeća kako dišem i kako se iz godine u godinu mijenjam. Svaki put kada treba da sviram u Crnoj Gori obuzmu me malo jače emocije, malo više mi zatreperi srce.

Ne znam zašto, valjda zbog toga što znam da su mi to oni najmiliji - porodica, prijatelji, ljudi koji me slušaju na pravi, dubinski način i koji direktno ili indirektno osjećaju koliko mi sve to znači. Crna Gora je konstanta u meni. Ona mi daje snagu i kad sam tu i kad sam daleko.

Koliko često uspijevaš da dođeš u Crnu Goru tokom godine?

Što češće mogu. To mi je jako potrebno. Kad god dođem, poslije 'ludila' sa kojim se nosim svaki dan, nekako se spustim na zemlju i sve mi se iščisti u glavi. Tada, uz svoju porodicu koja mi znači sve na ovom svijetu, dobijam novu snagu, hranim svoj duh i spremam se za nove pobjede.

Koncertna agenda ispunjena je do zadnjeg mjesta ali ipak se nađe vrijeme za ono sto voliš najviše. Dana u godini nikad dosta. Ipak, čovjeku je nekad dovoljan samo jedan zagrljaj.

Kako ćeš iskoristiti par slobodnih dana koje imaš prije i poslije koncerata?

Vježbajući. Pripremam novi repertoar za sljedeću koncertnu sezonu koja nosi velika uzbuđenja i jako interesantne projekte. Međutim, poslije koncerata u Kotoru i Herceg Novom dozvoliću sebi mali predah i provešću par dana sa porodicom na moru čemu se jako radujem.

Kakve to projekte spremaš, na čemu radiš trenutno?

Prvo što će se desiti jeste snimanje četvrtog diska, takođe za Dojče Gramofon, što će biti veliko izdanje Rodrigovih koncerata za gitaru i orkestar. Jedan i najpoznatiji od tih koncerata 'Concierto de Aranjuez' je na programu u Crnoj Gori ovo ljeto. Ovo su najznačajnija djela u našem repertoaru, melodije koje su oplemenile i zagolicale uši ljudi na svim kontinentima.

To je za mene najznačajniji projekat do sada i izaći će na proljeće sljedeće godine. Zatim nastupaju turneje po Evropi, Aziji i Americi, interesantni projekti sa drugim muzičarima i stalna potraga za nečim novim. Gitara je za mene uvijek bila zlatni ključ kojim otvaram vrata novih svjetova.

Tvoj aktuelni album je "Latino Gold" koji si posvetio mediteranskom i latino američkom zvuku. Da li si razmišljao o tome da u budućnosti na nekom od albuma implementiraš neke momente crnogorske tradicionalne muzike?

O tome razmišljam već od prvog diska, jer Crnu Goru vidim kao sastavni dio mediteranskog muzičkog ambijenta. Ipak crnogorska izvorna muzika nije poznata široj javnosti izvan Crne Gore i samim tim postavlja se jedan odgovaran zadatak i velika pažnja u pristupu. Pozabavio sam se tom mišlju zaista vrlo ozbiljno, međutim odlučio sam da taj poduhvat ipak ostavim za neko vrijeme kada ću moći da mu se kompletno posvetim i na način kakav ta muzika stvarno zaslužuje.

Pravi izvorni crnogorski zvuk je jedinstven i u regionu i u svijetu, i potrebno je uraditi mnogo više od laganog aranžmana salonske verzije poznate izvorne pjesme. Treba ući u samu srž, a ona je mnogo komplikovanija nego što to možete i da zamislite. Zato, kada se za to stvore pravi uslovi, crnogorskoj muzici ću posvetiti sve svoje kapacitete u nekom narednom, specijalnom projektu. Želim da ljudi iz cijelog svijeta na pravi način čuju naš zaista poseban zvuk.

Doživljavaš popularnost koja nije česta u klasičnoj muzici i u tvoj posao odavno ne spadaju samo sviranje i vježbanje, već i snimanje spotova, poziranje pred kamerama, intervjui... Da li te te aktivnosti ometaju u radu, kako gledaš na njih?

Sve to je sastavni i lijepi dio mog posla. Naravno, muzika je najbitnija karika u lancu karijere i uspjeha. Međutim, u današnje vrijeme, uslovljeni sve intenzivnijim načinom zivota, publika traži još više, traži tebe i sve ono što ti jesi i kao čovjek i kao umjetnik. Svaki intervju je prilika da se prvi put predstaviš nekoj novoj publici, a da sa onom već postojećom podijeliš nova iskustva i svoje trenutne misli i želje.

Ipak, kao i u svemu u životu, potreban je balans, a ja sam jedina osoba koja zna gdje se on nalazi. Trudim se da uživam u svemu što radim. Trudim se da naučim nešto novo svaki dan. Moj život mi upravo to i omogućuje i zbog toga sam jako srećan. A što se tiče tih nekih malo glamuroznijih momenata kao što su spotovi, fotografije, moda... mislim da je naše podneblje uvijek bilo 'osjetljivo' na ljepotu. To nam je donio Mediteran, a on je sastavni dio mog DNK.

Koje su najbitnije stvari koje si naučio o sebi i koje si primijenio na svoju umjetnost? Da li si i od kritičara nešto naučio?

Kad sam diplomirao na Kraljevskoj akademiji mislio sam da sve znam. Mislio sam da je način na koji sam pristupao muzici bio pravi. Međutim vrlo brzo uslijedio je jedan period traženja sebe i nije bilo baš tako lako doći do karijere i života koji sam zamislio. Uvijek sam imao velike i pomalo neskromne snove. Kao reakcija na sve to, zatvorio sam se u sebe i danonoćno radio na nekoj apstraktnoj tehničkoj perfekciji.

A onda se ipak desilo sve što se desilo, taj veliki bum, veliko pojavljivanje u međunarodnoj javnosti i odjednom sam od nekih petnaestak koncerata godišnje prešao na stotinu - i to u najelitnijim salama, pred najvećim orkestrima, pred publikom koja je za mene bila mnogo važna. Brzo sam primijetio promjenu. Osjetio sam novu energiju. Otvorio sam svoje srce i muzici i ljudima oko sebe.

Biti na sceni ispred dvije hiljade ljudi nije isto kao kad vježbaš u recitalskoj dvorani od sto mjesta. Muzički prioriteti se mijenjaju, zvuk koji tražiš u sebi postaje sve puniji i veći, svaki potez, energija i snaga kojom komuniciraš uvećava se hiljadu puta. I tek tada kao umjetnik postaješ kompletan. To je najljepši osjećaj na cijelom svijetu i ne postoji ništa jače i 'savršenije' od toga.

Što se tiče kritike i kako njoj pristupam - najpozitivnije, jer nijedan kritičar nije u stanju da napiše nešto gore od onih misli koje se samom umjetniku vrte po glavi. Šalu na stranu, najbitniji kritičar je publika.

Kakvi prostori su tebi interesantniji - velike koncertne sale ili ne baš tradicionalni prostori za nastupe? I kakva publika?

Tradicionalni i netradicionalni okviri postaju mnogo blaži, jer mislim da sviram instrument koji nikoga ne plaši. Gitara je omiljena u cijelom svijetu, bilo da je ona klasična, džez, akustična, električna... zbog toga sam je i izabrao, zato je obožavam. U svakoj novoj sali, gradu, zemlji, bilo da je to noćni klub, fabrička hala ili najčuvenija koncertna dvorana, osjeća se drugačija energiju, a ja kao umjetnik sam u svakom momentu ogledalo te energije.

Ona postaje sastavni dio interpretacije. Publika i atmosfera mijenjaju način na koji izvodim kompoziciju koju sam možda svirao i hiljadu puta. Sve to čini život interesantnijim, a koncert neponovljivim.

Vrlo je teško izdvojiti neki nastup posebno. Oduvijek sam htio da sviram u Karnegi holu u Njujorku, u teatru Šanzelize u Parizu, Vigmor holu u Londonu i sličnim dvoranama o kojima svi mi muzičari maštamo. Srećan sam jer sam ostvario svoje snove.

Neki od mojih omiljenih koncerata bili su na mjestima gdje klasična muzika obično ne dopire. Služeći se novim online tehnologijama i socijalnim medijima organizovali smo koncerte na interesantnim mjestima i privukli mlade ljude. Za mene je najveći uspjeh upravo njima prenijeti novu inspiraciju i energiju u ovom ludom svijetu u kojem živimo, u svijetu popularne muzike koja ima potpuno drugačiju estetiku.

Ipak moram reći da je nešto najveličanstvenije što mi se ikad desilo bio solistički koncert u Rojal Albert holu. O njemu sam sanjao i maštao. 'Vidio' sam ga u svojoj glavi puno godina unazad, a kad ta vizija počne da se odmotava pred tobom onda se osjetiš kao da dodiruješ zvijezde... I sad kada o tome govorim vraćaju mi se slike i obuzimaju me jake emocije.

Taj koncert objedinio je najkritičniju i najtvrdokorniju klasičnu publiku sa publikom svih generacija, društvenih miljea i nivoa muzičkog obrazovanja. To je za mene bila najveća nagrada i najveći uspjeh do sada.

Lijepo je vidjeti nove mlade gitariste

Da li si razmišljao o povratku u Crnu Goru i kako bi tada mogao na neki način da doprineseš da ovdašnji klinci dobiju uslove koje ti svojevremeno nisi imao i zbog kojih si morao da odeš u inostranstvo?

Klasična muzika nije tabu već ljudska potreba, i puno mi je srce kad čujem da u muzičkoj školi "Vasa Pavić" svake godine ima toliko zainteresovanih malih gitarista da jednostavno ne mogu sve ni da ih prime. U vrijeme kad sam ja počeo da sviram gitaru bilo nas je možda petoro. U ono ludo vrijeme devedesetih, uz veliku ljubav naših profesora, podršku okruženja i muziku kreirali smo jedan prelijepi svijet oko nas.

Divno je osjetiti kako su svi ti nastupi na televiziji, radiju i festivalima imali smisao i da je sve to bilo sastavni dio inspiracije koja je nastala prema klasičnoj muzici i gitari u Crnoj Gori. Što se tiče mog povratka, to je naravno nešto o čemu uvijek razmišljam. Ovo je moja zemlja i ta veza je neraskidiva.

Ponosim se što mi moj poziv omogućava da Crnu Goru predstavljam svijetu kroz nešto lijepo. Mislim da je moja vrijednost trenutno najveća kao takva. Želim da istražim sav svoj umjetnički i izvođački potencijal, a zakoni prirode nas svakako kao vjetar nose u različite smjerove. Mnogo toga tek predstoji, a za sve postoji pravo vrijeme.

Galerija

( Stefan Strugar )