Hotel "Crna Gora": Ikona koju nismo imali pravo da pretvorimo u prah
U oblaku nestvarne, sablasne prašine, dezintegrisan je, čovječe, najvažniji spomenik čitave jedne epohe
Identity is the effect of performance, and not vice versa.
Judith Butler
Identitet je posljedica činjenja, a ne obrnuto.
Džudit Batler
Pao je i Hotel Crna Gora.
Pojavio se, u jednom tragičnom trenutku, taj čovjek, kojemu ne želim ni ime da pomenem - ni Vujadin Popović, autor projekta Hotela Crna Gora, nikada nije pominjao imena ljudi koji mu nisu bili simpatičniŠezdeset dugih godina je taj svima nama najdraži hotel visio poput okorjelog gradskog momka, Podgoričanina, uvijek spremnog i raspoloženog za velika djela, na svom uobičajenom mjestu - i gdje bi drugdje visio Podgoričanin, momak od fromata, nego na samom sjecištu centralnih gradskih osa - na raskrnici Bulevara svetog Petra Cetinjskog i Ulice Slobode, preko puta Glavne pošte, dakle baš u centru centra Podgorice (zamalo napisah: u prirodnom centru Podgorice) - i nije taj naš momak visio bezveze, visio je u funkciji tvrdog, najtvrđeg mogućeg garanta naših vječitih kolektivnih iluzija da ipak ne živimo u nedođiji (vukojebini) - bogu iza nogu (dupeta) - već u velikom gradu, koji poput svih velikih svjetskih gradova pulsira sofisticiranim ritmovima javnog života - gradskog života koji ne podrazumijeva nužno franšizu McDonalds i zatvoreni olimpijski bazen, već jasno profilisanu i bogato iznijansiranu javnu scenu, tj. konstantan dotok svakovrsnih interesantnih dešavanja.
Hotel Crna Gora je od samog početka - otvoren je 1953. godine - posjedovao tu autentičnu auru jedinstvenog, drugačijeg mjesta, gdje su čuda bila moguća - mjesta koje je bilo otvoreno svima nama, na radost svih nas - što vam može potvrditi bilo koja Podgoričanka ili Podgoričanin - tj. bilo koja osoba iz Podgorice koja drži do ključnih fizičkih odrednica svog identiteta.
Hotel Crna Gora u Titogradu, neposredno nakon otvaranja 1953.
Nestalo je sve ono što smo mi, Podgoričani i Titograđani, uspjeli da produkujemo tokom tih šest dugih decenija koliko je taj hotel - svojevrsni kulturni svjetionik - postojao na glavnoj gradskoj raskrnici - a produkovali smo to fino tkanje gradske, kolektivne memorije - i to je sve sad surovo transponovano iz realne, fizičke zone - u virtualnu zonu.
Pojavio se, u jednom tragičnom trenutku, taj čovjek, kojemu ne želim ni ime da pomenem - ni Vujadin Popović, autor projekta Hotela Crna Gora, nikada nije pominjao imena ljudi koji mu nisu bili simpatični - pa je taj čovjek prvo na sve strane rastrubio da posjeduje franšizu međunarodnog hotelskog lanca Hilton, da bi zatim obznanio javnosti da će Hotel Crna Gora, koji se - srećne li okolnosti - već nalazio u njegovom posjedu - u najkraćem mogućem roku biti doveden u stanje koje bi odgovaralo vrlo visokim standardima pomenutog hotelskog lanca - što je podrazumijevalo da će još jedan ikonički podgorički objekat biti podvrgnut radikalnoj operaciji, koju - bilo je to sasvim izvjesno - neće preživjeti.
Samouvjereno držanje tog čovjeka je i te kako govorilo u prilog tezi, opšteprihvaćenoj u javnosti - da se ne šali. Ostavio je i sasvim dovoljno vremena progresivnim akterima na crnogorskoj arhitektonskoj sceni da mu svi redom dobro pljunu pod prozor - i ja sam uzeo učešća u toj pljuvačini, možda ste primijetili - da bi na kraju ipak pozvao ministra u goste, pa su zajedno, ponosni domaćin i uvaženi gost, postavili kamen temeljac budućeg reprezentativnog hotela - i to baš u bivšoj bašti, sada, nažalost - i bivšeg Hotela Crna Gora.
Nešto razmišljam - živio sam u Zagrebu (navodno studirajući arhitekturu) čitavih sedam godina - i prolazio sam ponekad pored velelepnog hotela koji je u to vrijeme - bile su to zlatne osamdesete - posjedovao franšizu međunarodnog hotelskog lanca Intercontinental - i nikad mi nije palo na pamet da lakim korakom ušetam u hotelski bar Intercontinentala, da naručim kratki espreso i mineralnu vodu, pa da uživam u... stvarno, u čemu bih mogao da uživam na tom mjestu?
Čini mi se da nije u redu na silu trpati u uske okvire novovaroške urbane matrice - koja definitivno pripada integralu XIX vijeka - velelepnu hotelčinu tipa HiltonKako bilo, zagrebački Intercontinental je odavno izgubio franšizu - sad se zove Westin - nije pomoglo ni to što su prilikom gostovanja u Zagrebu, 1976. godine - The Rolling Stones temeljito urnisali čitava dva sprata tog hotela - što je bilo sasvim normalno u to vrijeme, kada je riječ o toj živahnoj momčadi iz Engleske.
Prokleti rat za mir me u poznu jesen crne 1991. godine oduvao iz Zagreba pravo u Beograd - gdje sam (opet pod krinkom zaljubljenosti u arhitekturu, najapstraktniju od svih umjetnosti) proveo narednih dvadesetak godina - i nikada mi nije palo na pamet da lakim korakom ušetam u... recimo u Hyatt Regency - i da naručim kratki espresso i kiselu vodu, pa da uživam u... u čemu?
Hotel Jugoslavija je bio moj prvi izbor - kafa i espreso u staroj Jugoslaviji - uz pogled na taj dunavski rukavac i Veliko ratno ostrvo - to je bila formula uživanja. S tim iskustvom se moglo mjeriti samo iskustvo gustiranja crne kafe i obične vode na terasi mog Hotela Crna Gora u centru Podgorice.
Hoću da kažem da mi se čini da nije u redu na silu trpati u uske okvire novovaroške urbane matrice - koja definitivno pripada integralu XIX vijeka - velelepnu hotelčinu tipa Hilton.
U oblaku nestvarne, sablasne prašine, dezintegrisan je, čovječe, najvažniji spomenik čitave jedne epohe - koja je porodila suštinsku ideju o karakteru novog grada na obalama Ribnice i MoračeJedna od važnih karakteristika svake uspjele arhitektonske realizacije tiče se prilagođenosti intervencije kontekstu - prostornom i svakom drugom kontekstu, istorijski kontekst je, recimo, od osobite važnosti - a kontekst u kojem će se naći budući podgorički Hilton neće, ubijeđen sam, izdržati svu tu silnu masu - 200 soba, čovječe, sve te kongresne sale i ostalo bolje da ne pominjem - mase koja će baciti tešku sijenku na čitav onaj niz reprezentativnih crnogorskih državnih institucija sa sjeverne strane Bulevara sv. Petra. Tim nizom će, dakle, vulgarno dominirati nova hotelčina - nije li to apsurdno?
Beogradski Hyatt Regency se, na primjer, nalazi na Novom Beogradu - ako je u Podgorici trebalo graditi Hilton, mogao je gazda da gradi Hilton negdje u zoni bivše Fabrike Radoje Dakić, recimo, u blizini Delta Cityja - tamo bi mnogo bolje legao taj hotel - i zašto nikome u Beogradu nije palo na pamet da pomete Hotel Moskvu, na primjer - i da na mjestu starog hotela gradi nekakav novi Hyatt Regency?
Sa druge strane, ako u našem gradu - nad našim gradom - nesmetano ordinira čovjek koji ne preza da na oltar profita javno položi žrtvu u vidu hotela, tj. javne institucije koja je imala srce - i živu dušu - imamo li i dalje pravo na te naše smiješne iluzije da živimo u gradu koji pretenduje na status velikog grada?
Konačan i vrlo dramatičan proces rušenja Hotela Crna Gora - počeo je u prošlu srijedu, 7. avgusta, u večernjim satima - da bi uzeo maha tokom cijelog narednog dana, po nesnosnoj vrućini.
- Ne smijete tamo, nemojte da idete tamo, nije bezbjedno, gazda se strašno ljuti kad neko ide tamo! - viče mladi građevinski radnik, dok pokušavam da napravim par fotki sa pozicije bivše posalstičarnice, bivšeg hotela - Ne tamo!
- Recite vi gazdi, molim vas, da se JA! strašno ljutim na njega što je srušio mjesto koje mi je bilo bitno, tako mu recite, molim vas, nije u redu rušiti ljudima sjećanja! - podebljavam i ja, kako bih prebacio jezivu buku koju prave moćne Caterpillar mašine.
U oblaku nestvarne, sablasne prašine, dezintegrisan je, čovječe, najvažniji spomenik čitave jedne epohe - koja je porodila suštinsku ideju o karakteru novog grada na obalama Ribnice i Morače - ideju koja je u zapanjujuće kratkom roku ostvarena u prostoru.
Hotel Crna Gora nije bio samo puka građevina što se nesretnom igrom slučaja našla na udaru prozaične ideje o sticanju profita - čin rušenja prvog posljeratnog hotela u Podgorici označio je gašenje povijesno-kulturne institucije od neprocjenjivog značaja - institucije čvrsto utkane u kolektivnu memoriju glavnog grada - a taj čin je označio i brisanje nesagledivog povijesno-kulturnog i identitetskog potencijala, koji nikada nijesmo uspjeli ni da shvatimo na pravi način, a pogotovo ne da ga uzdignemo do nivoa koji bi garantovao njegovo vrednovanje - a samim tim i njegovo trajanje u vremenu i prostoru.
Zakasnili smo, ukratko - falila nam je rudimentarna svijest o nužnosti zaštite modernističkog graditeljskog nasljeđa, kao i par zakonskih odredbi iz te oblasti. Hotel Crna Gora ni na koji način nije bio zaštićen pred rušilačkim naletom sile zvane novac - i desilo se to što je moralo da se desi.
I što sad reći - bojim se nemam ništa da kažem osim...
Moje iskreno saučešće svima nama Titograđanima i Podgoričanima - i svima koji su voljeli stari hotel u centru glavnog grada - prvo Republike Crne Gore, jedne od šest republika Titove Jugoslavije, a zatim i Države Crne Gore. Tokom tih šest decenija koliko je postojao, Hotel Crna Gora se uzdigao do statusa jedne od tek nekoliko prepoznatljivih ikona koju nismo imali pravo da pretvorimo u prah.
Kriva je arhitektonsko-urbanistička struka, naravno - sramotna struka je opet djelovala u skladu sa imperativima koje je nalagao investitor, tj. njegov novac.
I opet nam nije ostalo ništa osim paralizirajućeg osjećaja nemoći pred višom silom - gorom od rata i zemljotresa zajedno.
Pustiću sad i tu tešku suzu, života mi...
Galerija
( Borislav Vukićević )