Vilijem Fridkin - reditelj bez sreće

(Fridkinova veza - The Friedkin Connection; William Friedkin; HarperCollins, New York, 2013)

Na kraju ovog memoara, jedan od najvećih reditelja Novog Holivuda, Vilijem Fridkin (rođen 1935.g. u porodici ukrajinskih doseljenika) priznao je da nije o sebi napisao sve što je mogao. Sjetite se što je Fridkin ispovijedio Piteru Biskajndu za monumentalnu studiju o počecima Novog Holivuda, Easy Riders, Raging Bulls (1998): za vrijeme snimanja Francuske veze na ulicama Njujorka prvom asistentu režije bi samo pokazao na curu koju bi vidio na obližnjem trotoaru i iste večeri bi je imao u krevetu.

Priče nalik na prethodnu nećete zateći u memoaru. To je lagana knjiga čovjeka svjesnog da će njegovi čitaoci biti ljudi koji cijene film. Više usredsređena na filmsku karijeru, nego na burni privatni život iza nje, Fridkinova veza je prava rupa bez dna kad su u pitanju interesantne priče nalik onima koje je, npr. F.F.Kopola izvukao od Džona Milijusa u 45-minutnom intervjuu o pisanju scenarija za Apokalipsu sada, koji možete locirati na sajtu YouTube. Iza svake Fridkinove priče sigurno stoji još štošta neizgovorenog, međutim ono što dobijamo, iako na mahove poznato, vrijedi da ponovo saslušamo.

Na samom početku Friedkin samo što ne nabraja koliko je puta pogriješio u životu, time stavljajući na znanje da je zbog arogancije i slave koju je zaradio, zahvaljujući genijalnim projektima kao što su Francuska veza (1971) i Istjerivač đavola (1973), porušio brojne mostove i bezmalo upropastio vlastitu karijeru. Isto tako, nesebično će navesti ljude od kojih je učio zanat, poput američkog montažera srpskog porijekla, Slavka Vorkapića, a i francuski Novi talas.

Na snimanju Gluvarenja (Cruising, 1980), na poklon je dobio kovertu sa ranim akriličnim radovima mladog umjetnika Žan-Mišela Baskijata. Fridkin je sve to bacio u smeće; danas se djela ovog umjetnika iz tog perioda na aukcijama prodaju i za 14 miliona dolara. Sredinom 1980-ih je odbio da režira spot mladog kantautora Princa za novi TV-kanal MTV; rad na spotu mu je bio ispod nivoa, tako da mu Fridkin nije ni odgovorio na pismo. Zatim je odbio da bude jedan od sponzora Majka Tajsona, kao i suvlasnik NBA tima bostonskih Seltiksa; takođe je odbio i producentski posao na filmu Star Wars jer nije vidio budućnost u takvim projektima, malo po malo se sebično udaljivši od šačice ljudi koji su doslovno izgradili Novi Holivud. Čovjek koji je nekada znao da pravi izvanredne kompromise, vrlo brzo je postao "imun na osjećanja drugih".

Osvrnuo bih se na pojedinosti vezane za scenario filma Francuska veza, za kog je Ernest Tajdimen dobio nekoliko priznanja, a među njima i Oskara (scenario je adaptiran po romanu Robina Mura). Naime, u nekoliko opširnih dokumentaraca, Fridkin je izjavljivao da je on sam, a ne Tajdimen, napisao scenario za film, zbog čega je čak i Soni Groso (u filmu ga igra Roj Šajder), jedan od dva policajca zbog kojih je taj slučaj i poznat, kazao da Fridkin pretjeruje.

Bilo je zanimljivo pročitati da li je veliki reditelj i u memoaru zadržao isto mišljenje. Uostalom, ako je Fridkin napisao čitav scenario, šta ga je spriječavalo da svoje ime metne odmah do Tajdimanovog? Prvi scenario za Francusku vezu napisao je autor knjige, Mur, i u startu je odbijen kao nepodesan. Producent filma Bulit (1968), Filip D'Antoni, i Fridkin, pune dvije godine su tražili sredstva za film na osnovu scenarija koji im se nije dopadao, ali nijedan studio nije htio da stane iza njih. D'Antoni je onda Fridkinu poslao Tajdimenov roman, Šeft, o prvom crnom privatnom detektivu iz Grinič Vilidža koji rješava slučajeve na krvavim ulicama Harlema.

Malo je poznato da je Tajdimen, ratni veteran i novinar, osim što je silom prilika postao scenarista, pisao krimiće (više od 10 naslova). U memoaru, Fridkin jedva i pominje Tajdimena, ali piše da je njegova adaptacija, koju je ovaj napisao za manje od 30 dana i za $5,000, bila "sasvim kompetentna". Međutim, u neke scene, kao što su dijalozi prilikom ispitivanja svjedoka, Fridkin je doslovno injektirao ono što je čuo od dva policajca, Edija "Popaja" Igana i Sonija Grosa, koji su ga sedmicama sa sobom vodili u patrole, pokazujući mu kako se zavodi pravda u crnačkim četvrtima.

Jedan od problema Francuske veze bio je upravo Džin Hekman, glumac kog Fridkin ni u snu nije mogao da vidi kao "Popaja"

Film je naposljetku finansirao studio Foks, tada na izdisaju, pod pokroviteljstvom Dika Zanuka, koji je uskoro trebao da dobije otkaz sa mjesta predsjednika. Zanuku se dopao novi scenario, tako da je D'Antoniju i Fridkinu mogao ponuditi samo milion i po dolara za film kome je najmanje trebalo još toliko da bi iole korektno bio snimljen.

Jedan od problema Francuske veze bio je upravo Džin Hekman, glumac kog Fridkin ni u snu nije mogao da vidi kao "Popaja". Edi Igan se Hekmenu ionako uopšte nije dopadao kao policajac zato jer ga je smatrao rasistom i grubijanom, te prosto ni on sam nije mogao da vidi sebe u toj ulozi. Fridkinu je zbog toga nekoliko puta davao otkaz, u nemogućnosti da u svakoj drugoj sceni psuje crnce i udara po ljudima. Sve dok Fridkin nije uvidio da Hekmena, koji nije volio svog oca i zbog inherentne mržnje prema autoritetu, jedino može da kontroliše samo ako prema njemu bude strog. Time je u ključnim scenama Hekmen bio naveden da više reaguje na Fridkina nego na druge likove. Naposljetku je ta uloga Hekmenu zasluženo donijela prvog Oskara.

Neobično je što je Hekmen imao isti stav i prema scenariju Dejvida Veba Piplsa po kom je Klint Istvud snimio vestern Neoprostivo (1992), a koji je Hekmenu donio drugog Oskara. To i čudi jer je Hekmen tokom 1970-ih igrao brutalne negativce u nimalo (za njega makar) interesantnim projektima kao što su The Hunting Party (1971) i Prime Cut (1972).

Poslije Francuske veze što mu je donijela Oskara za režiju, Fridkin je prošao kroz depresiju, osjetivši da ne zaslužuje toliki uspjeh. Da bi onda uslijedio još jedan trijumf u formi Istjerivača đavola, rađenog prema navodno istinitoj priči o demonskoj posjednutosti dječaka iz Merilenda 1949.g. Danas je taj dječak penzionisani službenik NASA-e koji se ne sjeća tih događaja. Priču je fikcionalizovao Vilijem Piter Blati i svoju knjigu je odmah nakon Francuske veze poslao Fridkinu.

Dugogodišnji razdor između Fridkina i Blatija zasnovan je na Fridkinovoj razumnoj odluci da iz filma ukloni "moralno težište", dakle scene gdje je V.P. Blati - kao scenarista - publici objasnio šta u jednoj vjeri treba da znači prikazani egzorcizam. Iako je Fridkin izjavio da mu je Blatijeva knjiga povratila vjeru, on je ipak bio reditelj i umjetnik, a ne teolog. U Fridkinovom memoaru će čitaocima naročito biti zanimljiva priča o snimanju nezaboravne uvodne scene filma koja se odvija u Iraku, a koju je Fridkin odlučio da snimi na licu mjesta. "Nikada se nisam osjetio sjedinjeniji sa ljudima", piše reditelj, "nego sa muškarcima i ženama iz Mosula u mjesecima koje sam proveo u Iraku." Odatle je sve krenulo nizbrdo valjda zato što je veoma teško ponovo doseći vrhunac nakon nekoliko neočekivanih hitova.

Čarobnjak (Sorcerer, 1977) je zapečatio Fridkinovu karijeru zbog toga što je reditelj vlastiti uspjeh uzeo zdravo za gotovo. Dok su Spilberg, Kopola, Lukas i Bogdanovič redovno radili na filmovima, Fridkin je bio zauzet trošenjem novca. U tom ritmu je prošlo par godina bez projekta da bi onda počeo da razmišlja o novoj verziji francuskog filma Anrija-Žorža Kluzoa, Nadnica za strah (1952). Dramaturški posao je ponudio Vejlonu Grinu, poznatom po dramaturgiji Pekinpoovog vesterna Divlja horda (takođe je malo poznato da je Grin u scenariju za Divlju hordu naveo mjesta gdje bi reditelj trebao da upotrijebi usporeni snimak, što pak Pekinpo nije prenebregnuo).

Megalomanski Čarobnjak je ubrzo postao Fridkinova Apokalipsa sada. Prvo je za glavnog glumca izgubio Stiva Mek Kvina koji je samo tražio da se njegovoj novoj djevojci, Eli Mek Gro, ponudi titula pomoćnog producenta da bi Mek Kvin mogao da je sa sobom povede na višemjesečno snimanje u Ekvador. Fridkin je odbio i zbog toga je zažalio. Poslije Mek Kvina je izgubio i Marčela Mastrojanija i Lina Venturu.

Iz Ekvadora, gdje je pola žitelja jednog sela otišlo na nekoliko dana zbog vijesti da im u goste dolazi reditelj koji je snimio film o đavolu, ekipa se morala preseliti u Dominikansku Republiku zbog manjih troškova snimanja. Ubrzo po dolasku većina ekipe se razboljela. Onda je rijeka na kojoj su snimali famoznu scenu sa mostom (od 3 miliona dolara) prvi put u istoriji presušila, pa je ekipa ponovo morala da se preseli, sada u Meksiko, gdje je i i druga rijeka zaprijetila presušivanjem. Snimljeni film se na kraju dopao svakom ko ga je pogledao, osim kritičarima koji su se postarali da ga više niko ne vidi. Od tada se relativno normalni snimak Čarobnjaka nije pojavio ni na VHS-u.

U vremenu kad više niko nije pominjao Fridkinovo ime, sredinom 1990-ih, čuveni producent Bob Evans (Kum, Kineska četvrt) i najplaćeniji scenarista, Džo Esterhaz (Muzička kutija), insistirali su da Fridkin režira triler Jade

Moguće je da je Fridkinov film vizuelno bolji od francuske verzije, ali je dramaturška kompozicija osjetno slabija. No ne samo zbog nekoliko obligatornih i možda sasvim nepotrebnih scena što se odvijaju van južnoameričke džungle, gdje je Fridkin pokazao da zna da podražava sjajnu režiju Đila Pontekorvoa iz Bitke za Alžir i još jedanput nas uvjerio da je on režirao Francusku vezu (trkački segment u Nju Džersiju sa kojim je takođe imao problema). Uz sve mane, na jesen ćemo napokon dočekati remasterizovanu DVD-verziju ovog impresivnog filma.

U vremenu kad više niko nije pominjao Fridkinovo ime, sredinom 1990-ih, čuveni producent Bob Evans (Kum, Kineska četvrt) i najplaćeniji scenarista, Džo Esterhaz (Muzička kutija), insistirali su da Fridkin režira triler Jade (tada je Fridkinova žena, bivša manekenka i glumica, Šeri Lensing, bila predsjednik Paramaunta). Ovom filmu se u memoaru posvećuje jedva nešto više od stranice gdje autor priznaje da su i produkcija i scenario bili idealni, osim njega - reditelja - koji je uprskao kod ključnih scena. Zapravo, ta priča je prilično duža.

Ako se konsultujemo sa Esterhazovom autobiografijom, Hollywood Animal (2004), saznaćemo da je Fridkin izjavio da je Esterhazov skript savršen i obećao da neće promijeniti ni zareza - prije nego što je počeo da dopisuje nekoherentne ideje i doslovno da odstranjuje bitne scene, sa očito nesvjesnom namjerom da opstruira samog sebe. Esterhaz mu je odgovorio dugačkim pismom u kome mu je detaljno objasnio zbog čega nije pametno da se doslovno izbriše i zarez, a što je naučio i Pol Verhoven koji je na kraju snimio Esterhazov Basic Instinct onako kako ga je zatekao na papiru. Sve u svemu, Fridkin je očigledno vrlo napet triler sveo na skoro neprijatni kablovski TV-film.

"Zamjerao sam se ljudima u tolikoj mjeri", zaključuje Fridkin, "da i mene čudi što sam još uvijek u ovom poslu. Nikada nisam igrao po pravilima, i to obično na svoju štetu. Bio sam grubijan, nisam razborito razmišljao, i protraćio sam većinu talenta koji mi je bog dao, dok sam ljubav i prijateljstvo drugih tretirao kao Baskijatove radove i Prinčevu muziku."

Galerija

( Ratko Radunović )