Mjesto na kojem živi duh Arapskog proljeća

Vrele ulice Tunisa ovih dana su puste a pretežno muslimansko stanovništvo čeka prvi mrak kako bi prekinulo ramazanski post. Međutim, atmosfera u jednom kafeu je potpuno drugačija. Čuje se zveckanje staklenih čaša i šoljica kafe i čavrljanje gostiju, koji sjede za stotinjak stolova. Vazduh je ispunjen gustim dimom cigareta – što je takođe zabranjeno za vrijeme Ramazana.

Pozorište Zvijezda sjevernjača - Théâtre de l’Étoile du Nord – je mjesto u tunižanskoj prijestonici na kojem se krši muslimanski post.

„Prevruće je, a mi se loše osjećamo“, pravda se mušterija Ali, koji je prvi put došao u ovaj kafić.

Međutim, L’Étoile du Nord je više od kafane. Proteže se na 700 kvadratnih metara, gdje je nekad bio parking, i radi 24 sata dnevno. To je mjesto za gledaoce i izvođače i okupljalište za glumce, intelektualce, slobodne mislioce i revolucionare.

Foaje je uređen u postmodernističkom stilu. Ventilacione cijevi, prekrivene srebrnom folijom, spuštaju se sa plafona. U jednom kutku se nalazi biblioteka sa knjigama iz umjetnosti, dok je u galeriji smješten internet kafe. Većina mušterija izgleda poput studenata, a među njima su i grupice pankera i pripadnika LGBT zajednice.

Među onima koji tu provode vrijeme i surfuju internetom na svoj laptopovima je nekoliko figura koje su stekle slavu u tunižanskoj revoluciji 2011: profesor filozofije, filmski glumac, kompjuterski programer i jedan aktivista.

Ovo pozorište nalazi se u blizini masivne zgrade ministarstva unutrašnjih poslova, u kojoj su za vrijeme predsjednika Zine el Abidine Ben Alija bile odaje za mučenje. Ova zgrada je postala središte protesta koji su doveli do njegovog svrgavanja dvije godine kasnije. L’Étoile du Nord, svratilište za one slobodnoga duha, bilo je mjesto okupljanja za demonstrante i utočište od suzavca tih dana.

Nuredin Al Ati, tunižanski glumac koji je osnovao L’Étoile du Nord 1997, kazao je da se njegovo pozorište razlikuje od ostalih u Sjevernoj Africi. „Sva druga pozorišta otvaraju se 15 minutra prije izvođenja predstave a zatvaraju 15 minuta nakon završetka. Oni gube svaki kontakt sa publikom, sa narodom“, kazao je.

Usavršavan u Parizu i Strazburu, 67-godišnji El Ati radio je 30 godina u Evropi prije nego što je odlučio da se vrati i da se oduži svojoj zemlji i njenoj obespravljenoj omladini.

„Ovdje su ljudi napušteni, za njih država ništa ne čini, izgubljeni su – moraju da rade nešto ili će postati agresivni“, kazao je. „Postaće životinje“.

Mjesto gdje mušterije ne brinu za poštovanje pravila (Foto: etoiledunord.org)

U njegovom pozorištu nema scene, a glumci izvode komade gdje god žele. „Dovodimo u pitanje koncept: Je li ovo unutra ili spolja? Glumimo li ili ne? Je li ovo stvarno ili nije?“, kazao je El Ati, koji ističe da želi da ode „što je dalje moguće od konvencionalnog“.

Nasredin Manai, bradati, sredovječni glumac koji učestvuje u posljednjoj produkciji ovog pozorišta, kaže: „Ovo je porodica, ali i škola“.

Uprkos popularnosti, kreativnim pozorištima su potrebni sponzori, pa je El Ati prinuđen da svaki komad predstavi ministarstvu kulture kako bi mu pomogli u finansiranju. Do sada se ministarstvo nije miješalo u rad ovog pozorišta, čak ni nakon izbora islamističke vlade. Ali poput mnogih muslimana u umjetničkom svijetu, El Ati strahuje od postepenih ograničenja konzervativne desnice.

U Tunisu nema savremenih dramskih komada. Uglavnom izvode francuske i engleske komade, koje prevodi glavna glumica Sonja Zarg Ajuna. El Ati za svoje komade dovodi profesionalce iz Belgije a iz Evrope mora da kupuje pozorišnu šminku i rekvizite, poput jestive lažne krvi.

Ponovo u mračnom tunelu

Pobunjenik u srcu, El Ati je slavio revoluciju. Dva dana je sam čuvao pozorište, dok su snajperisti pucali po ulici. Nakon što je Ben Ali pobjegao iz zemlje, El Ati se priključio masi ispred ministarstva unutrašnjih poslova. „Ljudi su blistali“, prisjeća se. Međutim, ova euforija je trajala svega tri sedmice. „Sada smo ponovo u mračnom tunelu“. Na kraju je rekao: „Mislio sam da će narod doći na vlast, a društvo biti transparentnije, ravnopravnije uz dobro radnu etiku, ali se desilo upravo suprotno“.

Galerija

( Miloš Rudović/The New York Times )