Pacijent koji je proveo 45 godina u bolnici

Paulo Enrike Maćado je gotovo cijeli život proveo u bolnici. Kao beba je obolio od dječije paralize, a i danas je prikačen na aparate za disanje 24 sata dnevno. Uprkos tome, Maćado se usavršio na polju kompjuterske animacije i sada priprema televizijsku seriju o svom životu.

Prva stvar koje se ovaj Brazilac sjeća je istraživanje bolnice u Sau Paulu u kojoj živi već 45 godina pomoću invalidskih kolicica.

„Proučavao smo hodnike uzduž i poprijeko, ulazio u sobe druge djece koja su boravila ovdje – tako sam otkrio moj 'univerzum'“, kazao je.

„Igranje fudbala ili sa običnim igračkama za mene nije bila opcija, stoga sam se oslanjao na svoju maštu“.

Dan pošto se rodio umrla mu je majka, a kao beba je obolio od dječije paralize (poliomijalitisa) – što je posljedica jedne od posljednjih epidemija ove bolesti u Brazilu.

Njegova njegovateljica, Ližia Marsija Fizeto, počela je da radi u bolnici nedugo pošto je on primljen.

„Bilo je veoma žalosno vidjeti svu tu djecu, kako svi leže imobilizovani u svojim krevetima ili se ograničeno kreću“, kazala je.

Tokom 1970-ih, ljekari nisu imali dobre prognoze za djecu sa dječijom paralizom. Očekivalo se da će samo mali broj onih na odjeljenju za dječiju paralizu dočekati punoljetstvo – ona su obično umirla do 10. godine.

Dan pošto se rodio umrla mu je majka, a kao beba je obolio od dječije paralize (poliomijalitisa) – što je posljedica jedne od posljednjih epidemija ove bolesti u Brazilu

Maćadov svijet je decenijama formiran oko prijatelja koje je upoznao u bolnici.

„Tu sam bio ja, Elijana, Pedrinjo, Anderson, Klaudija, Lusijana i Tanja. Bili su ovdje dugo vremena, više od 10 godina“, kazao je.

Nikada nije pomislio da će morati da se rastane od njih. Ali do 1992, stanje nekih od njih počelo je da se pogoršava i, jedno po jedno, njegovi prijatelji su počeli da umiru.

„Bilo mi je teško“, kazao je Maćado. „Svaki gubitak (prijatelja) bio je poput gubitka dijela tijela“, kazao je. „Sada nas je ostalo dvoje – ja i Elijana“.

Ljekari ne mogu da objasne zašto je ovaj par nadživio svoje vršnjake, ali svakog dana se Maćado budi u svom krevetu s pogledom na njegovu posljednju preostalu prijateljicu i susjedu, Elijanu Zagui. On kaže da je njihov odnos od najveće važnosti.

„Pojedini misle da smo poput muža i žene, ali smo više poput brata i sestre“, kazao je. Uprkos tome, oni se gotovo svakog dana svađaju, priča Maćado uz smijeh. „Mislim da je to normalno između brata i sestre ili kod para. Ali to nisu rasprave u kojima jedna strana biva povrijeđena“.

U njihovom odjeljenju, Zagui ispunjava vrijeme pišući – ona je autor više knjiga – i slikajući pomoću usana.

S obzirom na to da ovaj par toliko dugo živi u bolnici, dopušteno im je da svoju sobu ukrase kako žele. Njena strana ispunjena je lutkama i knjigama – a kao pravi filmofil, Maćadova strana je puna suvenira iz filmova. On takođe ima dva moćna kompjutera i uspio je da se obuči za kompjuterskog animatora.

U maju je postigao cilj. Preko interneta je sakupio 65.000 dolara neophodnih za pravljenje animiranog filma u 3D „Avanture Lese i njenih prijatelja“, koji se zasniva na knjizi koju je Zagui, čiji je nadimak Lese, napisala. Maćado je njime želio da prikaže njegov život.

Animator Bruno Sageze, koji već dvije godine pomaže na filmu, prisjetio se prvog susreta sa Maćadom i Zagui.

„Nalazite se u okruženju gdje su pacijenti u kritičnom stanju, gdje su zabrinuti članovi porodice, ljekari i sestre trče okolo. Ali kada sam ušao u njihovu sobu, činilo se kao da sam u drugom svijetu“, kazao je. Dodao je da Maćado uvijek zbija šale. „To nam puno pomaže u radu, jer dobar dio našeg dijaloga završi u filmu. To je zaista slika Maćada“.

Rijetki susreti sa spoljnim svijetom

Zbog straha od infekcija oni moraju da žive u bolnici. Izlasci su rijetki ali upečatljivi, kaže Maćado, koji je najmanje 50 puta napustio bolnicu, uglavnom posljednjih godina. Usavršavanje medicinske tehnologije donijelo je lakšu opremu i manju ljekarsku kontrolu – a kako stare, Zagui i Maćado su spremniji na veće rizike.

„Ima putovanja koji se ističu, poput onog kada sam prvi put vidio plažu u 32. godini. Otvorio sam vrata automobila, ugledao more i pomislio 'Uau! Što je ovo?', ispričao je za BBC. To je bio i Elijanin prvi put da je vidjela plažu.

„Znala sam kako plaža izgleda sa fotografija, filmova, razglednica, priča drugih ljudi – zato sam morala da izgradim sliku u mojoj glavi toga kakvi su plaža i more“, prisjetila se. „Izveli su nas iz vozila, Paulo je bio u kolicima a mene su na pijesak iznijeli u krevetu“.

Govorila je i tome kako se osjećala kada je prvi put dotakla morsku vodu. „Uživali smo u tim malim trenucima, koje mnogi ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Oni se ne zaustavljaju kako bi se divili tim stvarima kao mi“.

( Gibi Zobel )