Anonimno nije bolje

“S obzirom da mi nijeste odgovorili na moje prethodno anonimno pismo, pišem vam opet…”

Nedavna debata u Institutu za medije o onlajn komentarima podsjetila me na ovu anegdotu i za trenutak u mislima vratila u doba, svega nekoliko decenija unazad, kada se ovakva digitalna era nije mogla zamisliti, čak ni na vizionarskim turama organizovanim obično na kraju velikih međunarodnih novinarskih skupova.

U to doba, jedna od najpopularnijih rubrika bila je ona koja je ostvarivala kontakt sa čitaocima pod raznim, ali sličnim naslovima: Pisma uredniku, Pisma čitalaca, Među nama… Ovi tekstovi izlazili su iz klišea prethodnih stranica, rijetko su se bavili dnevnom politikom, potencirali su neke lokalne teme, ali i važna društvena pitanja, ponekad se tu probijao monolit jednopartizma i otvarala pitanja od kojih su novinari znali da ustuknu izbjegavajući klinč sa režimom. Javljanje uredništvu nije bilo samo potreba da se sopstvenim mišljenjem učestvuje u kreiranju javnog mnjenja, upotpuni društveni angažman, već često i promocija statusa, pitanje prestiža. Tekstovi su bili umiveni, dodatno uglancani od urednika, obično, iskusnog novinara pristalog u mirniju luku na kraju radnog vijeka. Sve se za današnje pojmove odvijalo sporo, pa su decenijama uspostvaljena i prilično jasna etička pravila. Vodilo se računa o nespornom i provjerenom identitetu autora, koji je u rijetkim prilikama ostajao poznat samo redakciji. Anonimna pisma nijesu dolazila u obzir, a strogo je bilo zabranjeno redakciji da, na primjer, objavi adresu autora, kako bi se izbjegli kasniji problemi.

Osim rijetkih izuzetaka, ove su rubrike obesmišljene devedesetih godina prošlog vijeka kada je, uz svjesno kršenje svih etičkih pravila, kao manje važnih od nacionalnih potreba, kroz izmišljene „odjeke i reagovanja“ saopštavano ono što je, tvrdeći kako slijedi glas naroda, vlast koristila da opravda svoju politiku.

Uprkos svemu, pravila o ovoj vrsti interakcije preživjela su do danas. Uredno su složena i u aktuelnom Kodeksu novinara/novinarki Crne Gore kao jedna od smjernica za Načelo 2 („Za novinara/novinarku su činjenice neprikosnovene, a njegova/njena obaveza je da ih stavlja u pravilan kontekst i onemogući njihovu zloupotrebu, bilo da se radi o tekstu, slici ili tonu”). Opstaju uprkos činjenici da su ove rubrike postale anahrone, nepristale digitalnoj eri i da je teško zamisliti da neko, osim reagovanja na tekst po zakonu, šalje pismo, lijepi markicu i danima ujutro uz kafu preskače prve stranice tražeći svoj potpis.

Naredna smjernica u Kodeksu, međutim, svjedoči o nezavršenom poslu, jer se bavi ultrabrzim nasljednicima pisama uredniku, sugerišući postojanje takozvane sive zone i različite prakse, po čemu, ipak, nijesmo izuzetak u svijetu.

“Online mediji treba da definišu svoja interna pravila vezano za komentare trećih osoba.

Ova pravila treba da imaju za cilj izbjegavanje nezakonitog i neetičkog sadržaja, uz puno poštovanje slobode izražavanja.

Komentatori moraju biti upoznati sa ovim pravilima.

Komentare na portalima moderira administrator, po ustanovljenim pravilima (Kodeks, Smjernica 2,8).”

Kratko uputstvo, o tome da bi tek trebalo nešto da se uradi, sugeriše da predstoji ozbiljan posao, kao i na potrebu izmjena Kodeksa, koji bi morao u ovom dijelu da naglasi bar nekoliko osnovnih postulata, kako bi se ograničila, ako već ne može da se spriječi, započeta zloupotreba onlajn komentarisanja, zapošljavanje armije botova sa izmišljenim profilima i kreiranje lažne slike javnog mnjenja.

Dvije dileme u ovom trenutku su ključne. Jedna se tiče takozvanog administriranja i moderiranja tekstova na digitalnim platformama, a druga stepena anonimnosti komentatora. Da li pustiti da se komentar automatski objavi na platformi, pa ga naknadno ukloniti ukoliko je govor mržnje, uvreda i uopšte odudara od Kodeksa, a potpada i pod zakonsku odgovornost. Ili, prethodno provjeriti sadržaj i tek onda ga staviti na platformu ili odbaciti.

Praksa Evropskog suda je različita, a i primjena jednog ili drugog stava, čini se, u ovom trenutku više zavisi od ekonomskih, nego od etičkih pravila. Takozvana prethodna moderacija podrazumijeva zapošljavanje osoba koje se 24 sata dnevno samo tim poslom bave. U crnogorskim portalima to znači zapošljavanje najmanje još četvoro ljudi, što je povećanje od 50 do 100 odsto. U situaciji kada rast budžeta u digitalnoj sferi ne prati pad prihoda štampanih medija, nema ekonomskog opravdanja. Sa druge strane, portali na još mršavom tržištu, zarobljenici su CPM-a (click per mile), valute na osnovu koje naplaćuju oglašavanje, i ne samo nje, jer se marketinški alati brže mijenjaju i nadograđuju od novinarskih.

Analogija sa drugim medijima, međutim, nameće ključno pitanje - ko je odgovoran ukoliko od postavljanja komenatara na platformu do njegovog uklanjanja nastane šteta. U novini, na radiju, televiziji to je davno regulisno. Glavni i odgovorni urednik pred redovnim sudovima snosi odgovornost za sadržaj, čak i na stranicama oglasa ili čitulja, od prvog do zadnjeg minuta emitovanja. Ne može na portalima biti drugačije, što daje za pravo potrebi prethodne provjere komentara.

Različita je i praksa utvrđivanja identiteta učesnika u onlajn komentarisanju. Nekim redakcijama, kod nas i u svijetu, dovoljna je takozvana imejl adresa, drugi kao sredstvo identifikacije uzimaju IP adresu. Jedna osoba može imati više adresa za poštu i koristiti više uređaja sa IP adresama, što znači i kreiranje više lažnih profila, a to je pogodan teren za zloupotrebu i kreiranje lažne slike o javnom, mnjenju.

Ko je imao prilike da objavi autorski tekst na informativnom portalu, mogao se i lično uvjeriti da je možda tek jedna četvrtina komentatora ona koja se bavi temom, uglavnom ocjenjujući sadržaj dobro/loše, a vrlo mali broj iznese i svoja zapažanja koja bi autor teksta rado prigrlio. Naredna četvrtina, što je možda crnogorska specijalnost, jer svako svakog zna, ima ponešto da kaže o autoru, njegovoj kilaži, ružnom licu, radnoj biografiji, porijeklu. “Bio čist kao led i bijel kao snijeg, ipak nećeš izbjeći ogovaranje”, rekao bi Šekspir.

Ostali se uglavnom bave “aštajesaizmom” ili klasičnim pokušajima da se nametne druga tema. Naizgled paradoksalno, ali moglo bi se dokazati da je ona prva četvrtina, ustvari, brojnija od preostale tri gdje se istim stilom, čak i istim pravopisnim grešakama pojavljuje više “nikova”.

Znaju ovo redakcije, ali trka za klikovima udaljila ih je čak i od toga da bar izuzetak iz prethodnog doba interakcije, pisama uredniku, pretvore u minimalno pravilo: podaci o autoru poznati readakciji.

Moguće je da već postoji i nepopravljiva šteta u ovoj oblasti gdje je polje potencijalne debate, ograničena slobodna teritorija, pretvoreno u poprište sukoba prenesenih iz drugih oblasti života. Pa, ipak, redakcije nijesu bez mogućnosti da nešto promijene. Jedna od strategija, na primjer, može biti afirmisanje i podržavanje osoba koje punim identitetom žele da učestvuju u onlajn debati. Recimo, autor objavljenog teksta polemiše sa kritičarima, koji takođe izlaze iz anonimnosti, ne osvrću se na botove i trolove koji pokušavaju da to mute i trude se da održe nivo polemike. Na sličan način novinar-urednik na nekom portalu može da podstiče i usmjerava debate o određenim temama koje su objavljene, traži odgovore od komentatora, postavlja nova pitanja i podstiče na zajedničko promišljanje, ne libi se da kaže nekom od učesnika da je pretjerao i da će morati da ga isključi.

To bi pomoglo kreiranju drugačije atmosfere, nametanju obrasca tolerantnog i učtivog, gdje bi lažni profili poslije nekoliko ispada izgledali smiješni i kontraproduktivni. Doprinijelo bi to rastu i održavanju kredibiliteta medija.

Za početak bi valjalo zaboraviti na administratore, moderatore i ostale …ore. Bar, još neko vrijeme, bez novinara neće moći.

Blog je dio projekta, ‘’Respekt - Za podizanje etičkih standarda u medijima i povjerenja gradjana u etičke standarde’’, pomognutog od strane EU, a koji provodi Institut za medije Crne Gore zajedno sa Mirovnim Institutom iz Ljubljane i Mrežom za etičko novinarstvo iz Londona (EJN)

( Slavoljub Šćekić )