Gaudi - čovjek čija djela i dalje zavode
Pokazao je da je riječ o geniju čiji radovi plijene i jednako oduševljavaju i danas kao i prije sto i više godina, o čovjeku koji je na umjetnost “bacio novo svjetlo”
Ko zna jesmo li ovu diplomu dali ludaku ili geniju. Samo će vrijeme pokazati”, bile su riječi profesora koji je predavao čuvenom katalonskom arhitekti Antoniju Gaudiju.
Ubrzo nakon diplomiranja Gaudi, koji nije bio baš najsjajniji student i za koga su govorili da je “pomalo mračan“ u svom likovnom izrazu, pokazao je da je riječ o geniju čiji radovi plijene i jednako oduševljavaju i danas kao i prije sto i više godina, o čovjeku koji je na umjetnost “bacio novo svjetlo”.
Grad vrtova – spoj arhitekture i umjetnosti
Eusebi Guelj, bogati poslodavac tekstilne industrije, izražnog senzibiliteta i manira, najzaslužniji je što je “svijet” ugledao Gaudija. Guelj je bio oduševljen elegancijom i modernim stilom vitrine koju je Gaudi dizajnirao za obdanište Kasa Kornelja, a koja je bila izabrana za Univerzalnu izložbu u Parizu 1878. godine.
Poželio je da mu mladi, još neafirmisani arhitekta kreira vrt nalik onima koje je vidio putujući po Engleskoj. Vjerovatno ni slutio nije da će “grad vrtova” nadmašiti već viđeno. Gaudi je stvorio jedinstvo arhitekture i prirode.
Tamo gdje prestaje ono što je ljudska ruka stvorila nastavljaju se prirodne cjeline tako da za pojedine djelove parka nijeste sigurni ko je graditelj – Gaudi ili priroda. Ostavio je strme padine i grebene, cvijeće i drveće i dodao im krivudave puteljke, usjeke i pećine, talasaste oblike slične drveću, stalaktitima i stubovima.
Tu su i mozaici od polomljenih keramičkih pločica, terasa okružena dugom klupom u obliku morske zmije i višebojna fontana u obliku zmaja. Zgrade su kao iz bajke, sa krovovima koji oduševljavaju i neobičnim vrhovima.
Tu je i muzej, kuća u kojoj je Gaudi živio dvadesetak godina. Tako je park, koji je bio dio komercijalno neuspješne stambene zone, postao jedinstven vrt, a Guelj Gaudijev glavni klijent i mecena.
U parku možete provesti cijeli dan i neće vam biti dosadno jer imate šta da vidite, imate gdje da se odmorite i uživate, a možete i da sanjarite do mile volje. U tome vam neće smetati ni brojni posjetioci jer iako park vrvi od turista u njemu možete naći mjesto samo za sebe i biti sami u masi, samo ako vi to želite.
Park se nalazi na brdu El Karmel i nazvan je po Guelju, a UNESCO ga je svrstao u svjetsku baštinu.
"Skelet" koji ostavlja bez daha
Kuću Batljo, koju Barselonci nazivaju Kućom kostiju ( Casa dels ossos), treba obići noću jer tada se najbolje vidi „skelet“ koji je Gaudi projektovao.
Stubovi na prvom spratu liče na ljudske kosti a balkoni podsjećaju na djelove lobanja sa otvorima za oči i nos, tako da onaj citat sa početka teksta o “ludaku” ili “geniju” ponovo postaje aktuelan, posebno ako se uzme u obzir činjenica da je kuća građena od 1905. do 1907. godine.
Na dnevnoj svjetlosti do izražaja dolazi i, noću skrivena, fasada prekrivena plavo-zeleno-braon mozaicima napravljenim od polomljenih keramičkih pločica.
Krov je lučan i podsjeća na leđa zmaja, jednog od tipičnih simbola Gaudijeve arhitekture. Na krovu se nalazi kula sa četvorokrakim krstom.
Ratnici na morskim talasima
U prirodi ne postoje prave linije zato ni arhitektura ne smije da ih sadrži, smatrao je Gaudi. To njegovo uvjerenje najbolje se vidi na kući Milo ili La Pedreri (Kamenolomu) koja je izgrađena po narudžbi bračnog para Mila.
Kuća je sa mnogo oblina i krivina i podsjeća na morske talase, dovoljno nemirne da zagolicaju maštu prolaznika. I dok stručnjaci ističu ljepotu kovanog gvožđa na balkonima koje ima oblik morskih algi, mene, a vjerovatno i ostale “obične” smrtnike, fascinirao je krov.
Jedni dimnjaci su u obliku okamenjenih vitezova, drugi prekriveni staklom razbijenih flaša liče na glave ratnika pod šljemovima. Sa tim vitezovima i ratnicima za trenutak možete otploviti vijek unazad i pokušati da dokučite Gaudijevu genijalnost.
Sveta porodica – jedinstvo neba i zemlje
Prije 130 godina Gaudi je započeo rad na njegovom najmonumentalnijem djelu – rimokatoličkoj bazilici Sagrada familija (Sveta porodica), čija gradnja traje i danas. Prema nekim procjenama djelo na kome je Gaudi radio 40 godina biće završeno 2026. godine, na stogodišnjicu od njegove smrti.
U svijetu postoje mnoge velelepne rimokatoličke crkve koje izgledom oduševljavaju. Ali, sve one su manje-više građene u sličnom stilu, a Sagrada je nešto potpuno jedinstveno.
Ne znate da li vas više oduševljava spolja ili iznutra, ali znate da će vam tokom obilaska, a i mnogo vremena nakon toga, oči biti pune ljepote koje kamera i fotoaparat ne mogu da prikažu u pravom smislu, a riječima nećete moći da opišete ono što ste vidjeli.
Zato Sagradu treba doživjeti jer ćete tek onda shvatiti zašto za nju kažu da će biti „simbol jedinstva neba i zemlje”.
UNESCO je osam zdanja čovjeka koji je spajao nespojivo svrstao u svjetsku baštinu – kuću Visens, palatu Guelj, Terazijanski koledž, kuću Kalvet, kuću Batljo, kuću Mila (La Pedrera), park Guelj i Sagradu familijuGaudi je za crkvu, za koju je neprestano istraživao i na licu mjesta joj mijenjao izgled i konstrukciju, kazao da će je „Sveti Josif sam završiti“. Time je, valjda, htio da stavi do znanja da ne zna kada će biti završena i kako će izgledati jer ni on sam nije mogao da prati tok svojih misli i ideja.
Koliko je bio vezan za hram, koji će biti jedan od najvećih i najljepših u rimokatoličkom svijetu, najbolje govori podatak da se 1914. godine preselio u kućicu, u dvorištu katedrale, kako bi radove mogao da nadgleda u hodu i mijenja ono što je već smislio i nacrtao.
Na građevini u obliku latinskog krsta, sa pet brodova i 12 zvonika, koji predstavljaju 12 apostola koji su grupisani po četvorica, kako bi čuvali tri ulaza od kojih svaki ima troje vrata koja simbolizuju vjeru, nadu i milosrđe, Gaudi je uspio da završi samo zapadnu fasadu koja je posvećena Isusovom stradanju i njegovoj smrti.
Istočna, koja je posvećena Hristovom rođenju i djetinjstvu, i južna, na kojoj će biti prikazano Hristovo vaskrsenje i strašni sud, i dalje se grade.
Unutrašnjost crkve završena je prije tri godine. ”Svako djelo umjetnosti mora da zavodi. Ako se taj kvalitet izgubi, izgubljena je i umjetnost”, rekao je Gaudi.
On ne mora da brine. Njegova djela sto godina nakon nastanka i dalje zavode i ostavljaju bez daha.
Čovjek zbog koga su tramvaji stali
Jun je bio presudan za Gaudija – 25. juna 1852. godine rođen je u malon gradiću Reus, a 74 godine kasnije, 7. juna pregazio ga je tramvaj. Zbog zapuštenog izgleda i praznih džepova taksisti su odbili da ga odvezu u bolnicu misleći da pred njima leži neugledni prosjak a ne najslavniji arhitekta Barselone.
U Barseloni od smrti Gaudija tramvaji ne vozeKada su ga prijatelji sjutradan pronašli u bolnici za siromašne Gaudi je odbio da ga premjeste u neku bolju bolnicu. Umro je dva dana kasnije, a sahranjen je u kripti Sagrade.
Kao što to i biva, kada su u pitanju vanserijaki talenti, Gaudi, koji je bio daleko ispred vremena u kome je živio, za života nije dobio nijednu nagradu, njegova umjetnost kao i on sam nazivani su “ludim”, da bi nekoliko decenija nakon smrti postao “neprevaziđena ikona” i jedan od ljudi koji su svrstani u grupu onih koji su promijenili svijet.
UNESCO je osam zdanja čovjeka koji je spajao nespojivo svrstao u svjetsku baštinu – kuću Visens, palatu Guelj, Terazijanski koledž, kuću Kalvet, kuću Batljo, kuću Mila (La Pedrera), park Guelj i Sagradu familiju. U Barseloni od njegove smrti tramvaji ne voze.
Neizgrađena njujorška atrakcija
Nikada izgrađeni grand hotel “Attraction” u Njujorku je djelo koje je Gaudi trebalo da uradi za dvojicu nepoznatih biznismena koji su početkom 20. vijeka željeli da se u Velikoj jabuci napravi nešto potpuno drugačije od onoga što su Astori, Rokfeler i drugi bogataši gradili.
Posao je bio povjeren Gaudiju jer je on bio jedini arhitekta čija djela nijesu spadala u kategoriju “već viđeno”. Gaudi je predložio da napravi zamak sa kupastim tornjevima visokim 335 metara, na čijem vrhu bi se nalazila sfera u koju bi moglo da stane 30 ljudi i posmatra grad sa visine.
Hotel, koji da je izgrađen bi bio najviša zgrada u Americi, je trebalo da bude neka vrsta igraonice u centru grada namijenjena eliti, sa luksuznim sobama, restoranima na šest spratova, ogromnim pozorištem i konferencijskom salom, brojnim galerijama i 119 metara visokom galerijom. Hotel nikada nije izgrađen a zbog čega je to tako postoje dvije verzije.
Prema jednoj, Gaudi se razbolio 1909. i otkazao projekat, dok je prema drugoj arhitekta, koji je bio komunista, zbog ideoloških shvatanja odbio da gradi zgradu namijenjenu isključivo bogatašima.
Planove neizgrađenog hotela grupa španskih arhitekata je 2003. godine predala na konkurs za izgradnju novog Svjetskog trgovinskog centra.
Galerija
( Svetlana Mandić )