Sa Lovćena vila kliče

Nakon posljednjeg pokušaja da se privikne na matičnu državu i rodni grad Tivat, moja prijateljica odlučila je da opet otputuje u Kanadu. Ovog puta vjerovatno trajno. Opet je prevagnula realnost u odnosu na ljubav prema domovini. Umjesto „Ostajte ovdje“ sve više mladih pjeva „Pičimo odavde“, a sve manje ljudi ih krivi.

U ime puta i novog početka, željela je da svoje prijatelje odvede na večeru. Nakon kanadskih mjera i razdaljina između gradova, njoj sve u Evropi djeluje previše blizu. Odlučila je da nas odvede u Dubrovnik, i to u bosanski restoran koji se zove Tadž Mahal. Isprva, to je zvučalo kao vic, ali krenuli smo. Pred polazak je pozvala broj restorana da bi rezervisala sto. Kad je trebalo da kaže na čije ime će glasiti rezervacija, zastala je pa izgovorila prezime jednog od prijatelja, a ne svoje. Kasnije je obrazložila da je birala prezime koje zvuči najviše hrvatski, jer uistinu, nije možda previše pametno u Dubrovniku rezervisati nešto na prezimena Mladić, Karadžić i Milošević, pa makar ne bilo ni kapi iste krvi sa „onima“. Tu počinje sjećanje na naš podvig iz devedesetih.

Kad god krenem ka Dubrovniku, čim pređem našu granicu, odmah pomislim na naše trupe. Maslinasto zelena povorka krenula je bila u osvajanje Dubrovnika, a sa snimaka mi se čini da je svaki treći osim puške i brkova imao u rukama i flašu loze. Kako u jednom filmu reče Petar Božović „Kad ste čuli da je velika Kina nekoga napadala?“. Nama je izgleda bilo malo teritorije, iako nas je 600 hiljada na prilično veliku površinu, tako da ima mjesta za sve, „bez da se guramo“. Napadom na Dubrovnik uspjeli smo jednu zaista čuvenu ratnu tradiciju da ukaljamo trajno. I ne samo to, već generacijama koje dolaze, ostavljeno je da peglaju odnose koje su zakomplikovali prethodnici, s tim što kod nas nema prethodnika, već isti oni koji su tvorci izjave „Rat za mir“ i dalje vladaju. Trajno. Kao da su stavili posebne naočari iz filma „Man in black“ i sve nas blicnuli, mi smo sve lako zaboravili i oprostili. Većina.

Hrvatska granica nije više samo Hrvatska, već granica Evropske unije, ulazak u drugi svijet. Graničari su ljubazni, iako će imati pravo da zahtijevaju od ljudi koji ulaze u Hrvatsku da posjeduju određenu svotu novca. Po danu je potrebno stotinu eura za boravak u EU. Kad je graničar pitao imamo li što u prtljažniku, vođen razmišljanjima o našoj vojsci umalo nisam rekao „Imamo haubicu“, ali teško da bi na pravi način shvatio moju šalu, koju sam na sreću zadržao za sebe.

Tablice na automobilu su jedan od većih problema kad se putuje u Hrvatsku. Obično nađem parking mjesto tako da šanse za grebanje ključevima po limariji budu smanjene na 50 posto, jer jednu tablicu okrenem nekom zidu ili moru. Ima ljudi koji nose sa sobom tablice „rent a car Austria“ skinute sa nekog automobila na nešem primorju, i čim stignu u Dubrovnik, samo ih prikače. Međutim, sve to jenjava sa godinama koje prolaze. Kad malo bolje razmislim, ne krivim previše ostrašćene ljude koji tako iskaljuju svoj bijes zbog napada na njihov grad, iako daleko od toga da to opravdavam. Pomislim nekad, kako bi Podgoričani reagovali ukoliko bi neko granatirao naš grad, pa da nakon desetak godina na ulicama Podgorice ugledaju tablice koje dolaze iz zemlje agresora. Istina, pomislim i na to da u Podgorici i nema previše kulturnih spomenika koji bi mogli biti uništeni. Mi smo se potrudili da rijetke zgrade poput Kina Kultura sami uništimo, ali vjerujem da ako bi čak i Marina samoposluga (posebno podgoričko akcentovanje) bila pogođena granatom, da bi se podgoričani ispotpisivali ključevima na svako auto koje nosi tablice iz zemlje agresora. Međutim, nove generacije same od sebe prevazilaze ustaljenu međunarodnu netrpeljivost. Česti gosti naših ljetopisa i festivala su pisci iz Hrvatske. Oni za razliku od naših pisaca kritikujući nacionalizam i korupciju i uočavajući anomalije doprinose razvoju građanske svijesti kod Hrvata. Takođe, na odličnom Searock festivalu koji je nedavno održan u Kotoru nastupili su Izae i Gustafi bendovi iz Hrvatske. Čak je bend Gustafi odao poštovanje Slavku Peroviću, što je dokaz da ipak znaju za malobrojne Crnogorce koji su se protivili napadu na Dubrovnik. Danas je postalo moderno biti liberal iz devedesetih.

Dubrovnik je u odnosu na nas, bez pretjerivanja, druga planeta. Da Hrvatska nije primljena u Evropsku uniju, Dubrovnik je zasebno zasluživao da bude primljen u EU. Čuju se razni svjetski jezici, cure hodaju pravih leđa, ljudi su uredni, grad je čist. Vjerujem da dok prolaze gradom većina svjesnih Crnogoraca osjeća istovremeno divljenje i sramotu posmatrajući zidine Starog grada.

Bosanski restoran Tadž Mahal u Dubrovniku ne nosi uzalud pet zvjezdica na Trip Advisor sajtu. Bili smo iznenađeni tufahijama, urmašicama, tulumbama, a naročito ćevapima koji u Dubrovniku mogu biti bolji nego u Sarajevu. Čak je egzotično jesti takvu hranu u Dubrovniku. Cijene uopšte nisu ogromne kao što bi to bilo u nekom sličnom restoranu kod nas. Taj restoran je još jedan dokaz koliko je Dubrovnik otvoren grad.

Pri povratku smo par sati čekali u koloni od Čilipa do granice. Tad počinje žal za onim dobrim stranama Jugoslavije. Bio je vikend, a u koloni su bili gastarbajteri. Bilo je i naših, ali većinom su to bili ljudi koji idu na odmor u Albaniju i Kosovo. Nipošto se nisu razdvajali, išli su u grupama po nekoliko automobila i nije bilo šansi remetiti njihovu povezanost, čak ni pri preticanju. I svi su bili premoderni. Prijatelj mi je ispričao vic koji se može primijeniti i na naše gastarbajtere: „Šta radi lav kad se vrati iz Njemačke? Postavi dva seljaka na ogradu.“

Nestrpljivost i nagovaranje suvozača doprinijelo je da moja prijateljica koja je bila za volanom krene u preticanje kolone. Četiri žmigavca i vožnja lijevom stranom. Međutim, u jednom terenutku naišlo je auto iz suprotnog smjera, a mi nismo imali gdje da se ubacimo desno jer su automobili bili pribijeni jedni uz druge. Jedva smo se provlačili pored automobila hercegnovskih tablica koji je nailazio, a vozač je spustio staklo i rekao sa osmijehom: „Znao sam da je neko naš!“.

Na granici su bili opet ljubazni. Nije bilo prepotentnosti, iako su mogli makar da dobace: „Dođite nam opet u EU“, ali nisu.

Sa Lovćena vila kliče, đe si EU Dubrovniče!

( Đuro Radosavović )