Gijom Muso: Često smo sami sebi najveći neprijatelji

Romanima: „Samo budi ovdje“, „Sačuvaj me“, „Ostani kraj mene“, „Zato što te volim“, „Vrati mi se“, „Kako bih bez tebe“, „Djevojka od papira“, „Zov anđela“, „Sedam godina kasnije“, „Sjutra“, koje je napisao od 2004. do 2013. francuski bestseler pisac Gijom Muso je napravio potpuno neočekivan ali zapažen nastup na svjetskoj književnoj sceni, osvojivši publiku i kritiku jednostavnim, ubjedljivim stilom. Njegovi romani do sada su prodati u 18 miliona primjeraka i prevedeni na 36 jezika, a za sve romane otkupljena su i filmska prava. Takođe, u minulim godinama romani Gijoma Musoa su po prodaji daleko nadmašili djela poznatih francuskih pisca kao što su: Mark Levi, Ameli Notomb, Ana Gavalda, Bernar Verber, Danijel Penak, Erik Emanuel Šmit...

Gijom Muso, rođen 1974. godine na Antibima, iako po zanimanju profesor ekonomije, od malih nogu bio je opčinjen književnošću i filmom. Poslije završene srednje škole, Muso sa 19 godina odlazi u SAD. Proveo je nekoliko mjesecu u Njujorku, zarađujući kao prodavac sladoleda, da bi po povratku u Francusku kao student počeo da piše.

U slučaju Gijoma Musoa, pisanju je prethodilo veliko čitalačko iskustvo. O tom periodu Muso kaže: „Moj entuzijazam za romanima vraća me u moje doba desetogodišnjaka. Iako je moja majka bila bibliotekaka, knjige su me do tada uvijek nervirale. Da budem iskren, nijesam volio ni strip! I onda, odjednom, pročitao sam knjigu koja me je uzbudila „Orkanske visove“ od Emili Bronte. Od tada, proveo sam mnoga moja ljeta čitajući u uglu biblioteke umjesto da idem na plažu! U adolescenciji, nijesam se plašio niti ustručavao maratonskih čitanja. Sjećam se da sam sjedio kao okovan čitajući „Rat i mir“, „Anu Karenjinu“, „Sentimentalno vaspitanje“, „Madam Bovari“...

Musoova prva objavljena knjiga bila je „Skidamarink“ iz 2001, triler koji počinje krađom slike Mona Liza iz Luvra. Poslije saobraćajne nesreće Gijom Muso postaje zainteresovan za iskustva ljudi koji su bili blizu smrti. Zahvaljujući podgoričkoj „Novoj knjizi“ našim čitaocima su dostupni Musoovi romani: „Djevojka od papira“, „Zov anđela“, „Vrati mi se“, „Zato što te volim“ i „Samo budi ovdje“.

Gijom Muso živi u Parizu odakle je i govorio za ART Vijesti.

U Vašim romanima često dominira tema o iskustvima ljudi koji su na ivici života i smrti. Zašto vam je ta tema interesantna za književno transponovanje?

- Prije nekoliko godina imao sam saobraćajnu nesreću koja je na mene imala veliki uticaj. Srećom, nijesam bio ozbiljno povrijeđen, ali moj auto je bio uništen. Ja, koji nikada ranije nijesam ni razmišljao o smrti shvatio sam u djeliću sekunde da mogu da nestanem bez prethodnog upozorenja. Zbog ovog incidenta počeo sam da mislim o pričama koje karakterišu granicu između života i smrti.

Po meni, ova tema se odnosi na krhkost života i potrebu da se u potpunosti živi u ovom trenutku. Previše je ljudi koji pate nepotrebno i konstantno ih muči žaljenje i kajanje u vezi sa prošlošću. Drugi se, međutim, neprekidno projektuju ka budućnosti i nadaju se boljem. Ali i jedni i drugi imaju zajedničko da propuštaju jedini „pravi život“: u sadašnjem trenutku.

Roman „Djevojka od papira“ ima veoma neobičan zaplet. Imaginarna junakinja jednog pisca pojavljuje se u piščevom životu. Otkud ideja za takav zaplet?

- Mora da sam imao 13 ili 14 godina kada sam prvi put gledao film Vudija Alena „Purpurna ruža Kaira“ u kojoj glumac „iskače“ iz svog filma kako bi uljepšao sivu svakodnevicu konobarici iz restorana.

Ovo je film koji me je začudio zbog odnosa između stvarnog svijeta i imaginarnog svijeta, ta tema me je fascinirala i nastavila da me slijedi.

U skorije vrijeme, moja žena je naglasila da u periodu pisanja, ja provedem više od petnaest sati živeći među likovima od papira. Na kraju, ja ponekad provodim više vremena u fantaziji nego u stvarnosti! To je to shvatanje koje mi je dalo ideju za knjigu.

U romanu „Zov anđela“ zaplet se gradi oko zamjene mobilnih telefona. Šta nam više možete reći o tome? Koliko je savremena tehnologija postala dio naših života? Koliko taj globalni fenomen oblikuje vrijeme i živote modernih ljudi?

- Objektivno pogledajte šta smo sada snimili na naše telefone: „smartfon“ je bolji od dobrog starog kalendara, pamti naše razgovore, naše argumente, naše omiljeno srce... Ovo je fetiš objekat, naš produžetak, neka vrsta arhive našeg unutrašnjeg života kroz fotografije, video snimke i elektronsku poštu.

Iza ovog sociološkog fenomena, ova napredna tehnologija je takođe za pisca neiscrpan izvor dramske napetosti: omogućuje da se lako povezuju likovi i ubrzava tempo priče, stvarajući nove izvore i nove sukobe.

U romanu „Vrati mi se“ pokazujete koliko može biti jaka moć ljubavi. Je li ljubav pokretač svih stvari?

- U životu, ljubav je još uvijek tu najzanimljivija, zar ne?

Ljubav - u svim njenim oblicima - je zaista sirovi materijal u svim mojim knjigama iz jednostavnog razloga zato što je ljubav ili nedostatak ljubavi ono što vodi i upravlja većinom ljudskog ponašanja. Prema riječima Kristijana Bobena: „Uvijek je ljubav ta koja nam stvara patnje, čak i kada smatramo da ne patimo ni zbog čega.“

U romanu „Samo budi ovdje“ postavljate filozofsko pitanje o smislu čovjekovog postojanja. Kakav je vaš stav po tom pitanju? Da li je čovjek tvorac svoje sudbine ili je sve unaprijed predodređeno?

- Nemam odgovor na ovo pitanje. U ambijentu zabave i svjetlosti, svi moji romani se u pozadini bave dubljim temama. Natprirodno, misterija, triler, zaista su samo izgovori da se razgovara o drugim važnim pitanjima (tuga, krhkost života, protok vremena, uloga sreće i sudbine, psihološki mehanizmi kroz koje pojedinac može da se obnovi poslije traume), ali bez želje da se čitaocu nametne dogmatsko gledište.

Radnja mnogih Vaših romana se odvija u SAD-u, u Njujorku, likovi su Amerikanci, ali i Francuzi. Zašto?

- Ne postoji kod mene posebna fascinacija američkim modelom. Ja živim u Francuskoj i to je zemlja koju volim, ali istina je da se mnoge od mojih priča odvijaju u Njujorku. Smještanje radnji mojih priča u SAD, omogućava mi da najprije postavim određenu udaljenost između mene i moje priče. Ta udaljenost mi daje veliku slobodu, jer me odvaja od mog svakodnevnog života.

Međutim, u posljednjih nekoliko godina, Pariz dobija sve više i više na značaju u mojim romanima. Posebno je u njemu smješteno mnogo akcije u romanima „Zov anđela“ i „Sedam godina poslije“...

U vašim romanima česte su transformacije junaka, njihovo sazrijevanje i samootkrivanje. Zašto je, po vašem mišljenju, sopstvena spoznaja toliko važna u savremenom svijetu?

- Zato što smo često sami sebi najveći neprijatelji...

Vaši romani su ljubavne priče sa elementima trilera. Koliko je teško danas napisati klasičnu ljubavnu priču, bez napetosti, nepredviđenih situacija. Čini li vam se da su današnji čitaoci zahtjevniji, da traže novije forme?

- Mislim da je čitalac prije svega u potrazi za dobrim pričama. Zarazne priče mu omogućuju da na trenutak stavi svoj život u zagrade.

Jedna od mnogobrojnih poruka vaših romana je da nikada ne treba da prestanemo da gubimo nadu? Koliko je ova poruka važna u sadašnjem trenutku?

- To je činjenica: moji romani se često bave temom otpornosti, tim psihološkim kapacitetom da se izdrže nedaće, da se prevaziđu izazovi iz kojih se ponekad izlazi jači. Duže vremena sa zanimanjem čitam djela Borisa Sirilnika čija je poruka i kredo - ništa nije definitivno odigrano – vrlo prožeta u mojim likovima.

Kako objašnjavate veliki uspjeh Vaših romana? Možda je tajna u humanosti Vaših likova?

- Uvijek je najteža pozicija objasniti sopstveni uspjeh, ali slažem se sa Bernarom de Faloa kada kaže da je „najveći kvalitet romanopisca da zna da očara publiku“. Oduvijek sam želio da pišem romane u kojima će čitalac biti uhvaćen u priču u smislu da ne postoji mogućnost da tu knjigu ostavi nepročitanu.

Za mene, neizvjesnost je pravi kapital. Tako da ja postižem cilj stalnog pronalaska. Sviđa mi se kada priča pripovijeda o nečemu originalnom. Volim da svaka strana vodi ka drugoj i da na kraju svakog poglavlja poželite da pročitate sljedeće.

Takođe želim da knjiga vibrira i da čitaoci žive sa njenim likovima. Ako se stvaraju složeni likovi, da nijesu jednodimenzionalni i nijesu superheroji.

Na kraju, uvijek se trudim da svoje romane stvorim za čitanje na dva nivoa: prvi, na kome dopuštam da se ide sa neizvjesnom pričom, napetom atmosferom i zadovoljstvom da se sve dalje i dalje okreću stranice i drugi nivo na kome pokušavam da uvedem više promišljanja i tretiranje određenih tema.

Vaše knjige su pune najraznovrsnijih citata. Koji su pisci uticali na vas?

- Citati na početku poglavlja često su iz mog čitalačkog iskustva. Ja sam veoma eklektičan u mom ukusu: trileri, eseji, više književnih tekstova. Među mojim glavnim referencama dva majstora neizvjesnosti imala su veliki uticaj na mene: Stiven King iz književnosti zbog svoje sposobnosti da izvede natprirodno u svakodnevnom okruženju i Alfred Hičkok iz filma, jer njegovi junaci su obični likovi često suočeni sa situacijama koje su izvan njihove kontrole.

Da li ste ikada bili u Crnoj Gori? Da li namjeravate da dođete u Crnu Goru, imate li u planu posjetu?

- Nisam još bio, ali se nadam skorijoj posjeti!

Način za bjekstvo od stvarnosti

O tome da li je pisanje za njega svojevrsna predispozicija ili nužnost, Gijom Muso kaže: „Anais Nin je jednom rekla: Mislim da ćemo pisanjem stvoriti svijet u kojem se može živjeti. Za mene je to upravo to. Pisanje je nastavak čitanja, što je idealan način da se pobjegne od stvarnosti svakodnevnog života, ponekad nepodnošljive strane života.

Zašto su ljudima potrebne priče? Vjerovatno zato što je stvarnost loše napravljena, kako je napisao Mario Vargas Ljosa, jer ona nije dovoljna da se zadovolje želje, prohtjevi, ljudski snovi. Frustracija koju mi prouzrokuje stvarnost je pravi motor mog pisanja, moja istinska inspiracija. Moji izvori inspiracije su mnogi: moje vlastito iskustvo, vijesti, fantastika u svim svojim oblicima.

Takođe volim da posmatram ljude u restoranima, kafićima, metrou, trgovinama... Ono što ja zovem moji „ostali ukusi“, obuhvata duh vremena, razumijevanje situacija, dijaloge, emocije. Kada me nešto pogodi, ja zabilježim u moj računar ili moju buduću knjigu, a poslije nekog vremena, uporedim ideje jedne s drugima, neke će povezati i okvir će se na kraju pojaviti. Kreativni proces je još uvijek veoma tajanstvena varnica, bljesak erupcije, mnoštvo ideja koje se preklapaju i sabiraju postepeno, stvarajući okosnicu priče...

Film je tamniji od romana

Po Vašim romanima snimljeni su i filmovi. Šta nam možete reći o njima? Jesu li filmovi ponovili uspjeh knjiga?

- Filmska adaptacija romana „Samo budi ovdje“ je vizuelno zadivljujuća, a izbor glumaca - Džon Malkovič, Roman Duri, Evanđelina Lili ... – je iznad mojih očekivanja.

Poznato mi je da su neki čitaoci poslije toga pronašli kako je ritam filma pomalo spor i da posjeduje znatno tamniji ton od romana... Pa naravno, u transpoziciji uvijek postoji rizik da se u filmu ne pronađe ono što ste voljeli u romanu. Producenti žele da prilagode vaš rad koji je dokaz snage vaše priče i snage vašeg karaktera.

( Vujica Ognjenović )