Lake fest i obrijane glave

Nakon Drugog svjetskog rata, u danima kad se oslobađala Evropa, osjetile su se i tamne strane oslobođenja. Javno su do glave šišane žene pod optužbom da su sarađivale sa okupatorom. Optuživane su najčešće za „druženje“ sa njemačkim oficirima, a taj čin se nazivao „collaboration horisontale“.

Nakon što bi im javno kidali kosu i brijali do glave, njihov bi život postajao pakao i živjele su kao na stubu srama, često maltretirane od strane gnjevnih građana. Čerčil je bio srećan što Britanija nije doživjela okupaciju, a užase koje su žene preživaljavale u Francuskoj 1944.godine opisao je riječima: „They were in tears, hanging their heads in shame“.

Običaj šišanja žena do glave datira iz srednjeg vijeka, a nakon Drugog svjetskog rata slično su tretirane žene u Italiji, Španiji i Norveškoj, ali ne u tolikom broju kao u Francuskoj. Nažalost, prema podacima francuskog Pokreta otpora, skoro jedna trećina žena koje su podvrgnute šišanju do glave bile su nevine, odnosno bile su članovi Pokreta otpora.

Često su „preko kreveta“ dobijale važne informacije koje su prosleđivale Pokretu otpora, ali nakon rata, umjesto počasti i odlikovanja, ostale su bez dostojanstva. Nevine su stradale. Takav čin javnog kažnjavanja upoređivao se sa silovanjem. Iz tog razloga, mnoge žene su krajem osamdesetih i devedesetih godina šišale svoju kosu i brijale glavu kao znak podrške i sjećanja na sve žene koje su progonjene 1944. Među njima su bile i mnoge poznate glumice. Kasnije je sve postalo moda.

Lake fest koji se održao na Krupcu okupio je istinski slobodne ljude koji su gladni ne samo provoda, već im je potreban izlaz iz svega, a Lake fest je zaista crnogorski Exit u svakom smislu. Prosto je nemjerljiv značaj tog festivala za omladinu koja nema priliku da bira. Ambijent jezera Krupac i ogroman broj ljudi koji kampuje u šatorima i živi zajedno tri dana je slika koja je nažalost rijetka kod nas.

Srećom, jednom godišnje ljudi imaju priliku da čuju i neki drugačiji zvuk od onog što se plasira u Trokaderu i Top Hill-u. Ljudi koji se okupe na Lake festu zaista čine kritičnu masu, jer postaju svjesni da „nije do njih“ kad skaču i vrište ne obazirući se na prašinu koja guši, jer postaju svjesni da ih mnogo više guši nešto drugo.

Tri dana za redom nastupalo je po nekoliko bendova iz okruženja. Svakako da festival ima propusta, ali je sve zanemarljivo ukoliko se sa distance posmatra značaj ukupnog događaja. Zamjerke na organizaciju festivala mogu da daju samo oni ljudi koji nisu u životu pokušali da urade baš ništa, a dežurni su kritičari svega. „Ono što pokušavam sad, ti nećeš za ceo svoj život“. Potrebno je ogromno pregnuće da bi se takav festival organizovao u zemlji gdje su vlasnici kasa gluvi na takav zvuk, naročito ukoliko nisu u mogućnosti da uzmu za sebe dio kolača.

Iako su bendovi bili iz okruženja, Lake fest nije bio samo muzički festival. Disciplina kičme je predvođena Kojom koji je takođe poznat i kao strip majstor. Frontmen Dece loših muzičara je poznat glumac, a takođe su i članovi bedna Hladno pivo učestvovali u snimanju filmova i serija. Goribor je posebna priča.

Njihov nastup izvlači svu ljubav i sve demone iz publike. Frontmen Aleksandar Stojković St je objavio zbirku poezije fenomenalnog naslova „Ne možeš mnogo, ali možeš malo“. U recenziji izdavačke kuće Rende navodi se: „Kroz Stojkovićeve pesme provlače se njegove uobičajene teme: ljubav, droga, očajanje, bezizlaznost, kritika šljama koji je zavladao društvom, neuklopljenost, samoća, pa se čini da St u svojim pesmama uspeva da uz suptilnu emociju i prepoznatljivu bluz energiju artikuliše generacijski vapaj u kojem odzvanja želja za životom.” Po toj formuli funkcionisao je i Lake fest.

U publici je bio par, a cura je bila ošišana skoro do glave, noseći duksericu, obučena ležerno kako se i oblače ljudi koji kampuju u toku festivala. U trenutku kad se ljubila sa svojim momkom, prišlo im je nekoliko momaka, od kojih su neki takođe bili obrijani do glave i počeli su da ih uznemiravaju. Rekli su im: „Majku vam pedersku, ne možete ođe tako, ovo vam je Nikšić!“ i počeli su da ih tuku pesnicama. U svoj gužvi i mraku nisu uvidjeli da nije riječ o istopolnom paru, stoga je i cura zadobila udarce i pobjegla, dok su momka propisno izudarali.

Naravno da u svakoj publici na svijetu postoji onih koji su tu došli ne da bi se ispunili pozitivnom energijom, već da bi iznijeli na viđelo i uvećali svoje frustracije. Na festival Lake fest, Nikšićani mogu samo da budu ponosni, jer Nikšiću sigurno imponuje kad se okupi toliki broj mladih ljudi. To je savršena promocija grada, i nema nikakve potrebe da ga ikakva grupa nasilnika štiti, naročito od para koji se ljubi, pa sve i da je to bio istopolni par.

Problem je u tome što nema samo Nikšić takve zaštitnike grada, već se to moglo desiti u bilo kom gradu Crne Gore. Ošišana cura našla se u koži istoj kao i Francuskinje pripadnice Pokreta otpora tokom 1944.

Par dana nakon Lake festa u Budvi je organizovana prva Parada ponosa i to od strane ljudi koji su tvrdili da je rano za organizovanje parade. Kao da u LGBT pokretima kod nas postoje frakcije, pa kad već imamo dvije crkve, zašto ne bi imali i više LGBT pokreta. Nakon što je jedan pokret zakazao paradu u Podgorici za oktobar, druga ekipa skoro „na prečac“ organizuje paradu u Budvi. To je već pitanje mentaliteta, a ne seksualnog opredjeljenja. Poenta je biti prvi, a izgleda da će Crna Gora biti jedna od rijetkih država koja ima čak dvije Parade ponosa godišnje.

Žalosne su slike sa Parade ponosa iz Budve. Jedni nakostriješeni, drugi nasmijani i prestravljeni, a razdvaja ih kordon policije. Ljudi koji su šetali tog dana izgledali su kao mačka koja se šepuri pred vezanim bijesnim psom. Pitanje je da li se nešto rješava i postiže tim činom, jer policija koja je u svrsi lanca, čim ne primi platu na vrijeme odbiće da ih štiti.

Možda je bilo bolje i svrsishodnije organizovati paradu u prirodi, da učesnici čiste korito rijeke ili jezero. Možda da se organizuje muzički festival, pa da kao na Lake festu bude organizovana reciklaža. Policiji bi bilo mnogo lakše da obezbijedi skup, a ljudi bi bili sigurniji dok bi se poslala ista poruka. Ljudi bi vjerovatno vremenom ili oguglali ili postali svjesni različitosti.

Uglavnom, iako se u narodu špekuliše da je Cimbaljević dobio ogroman novac za organizovanje Parade ponosa, sve i da je tako, potrebna je velika hrabrost i petlja da se stane na crtu onolikom broju gnijevnih ljudi. Iskreno, ja bih volio da je Cimbaljević zaista uzeo kintu, ali pod uslovom da je prevario sve, i javnost i donatore, pa da sa tim novcem vodi neku zgodnu manekenku na inkognito krstarenje. Tad bi bio pravi Crnogorac novog doba.

Uglavnom, reflektor javnosti je sa KAP-a preusmjeren na Paradu ponosa i dvije obrijane glave, Cimbaljevića i Zekovića. Našoj vlasti je takvo preusmjerenje dobrodošlo. Narod je nakostriješen, a Crna Gora kao zemlja navodnog čojstva i junaštva može da transformiše stav Marka Miljanova i prilagodi ga novom dobu: „Čojstvo je braniti geja od sebe, a junaštvo braniti sebe od geja.“

( Đuro Radosavović )