Kako dalje?

Crnogorska ekonomska situacija je više nego složena. Pljačka i rasprodaja koje predugo traju došle su na naplatu. Krizni porez, uvećanje PDV-a, smanjenje plata u državnoj upravi i kontinuirano zaduživanje države naša su realnost. Očekuje se novi osjetan pad kupovne moći stanovništva krajem ove godine koji će usloviti kako ponovni pad prometa u maloprodaji, tako i ponovna smanjenja ličnih dohodaka i otpuštanja zaposlenih. Najavljen je i rast cijene struje.

Rezultiraće novi talas nelikvidnosti u privredi, pa je za očekivati i rast kredita u kašnjenju kod poslovnih banaka. Kvalitet uslova budućih novih zaduživanja države je upitan jer ovim tempom zaduživanja Mastrihtski sporazum (javni dug ispod 60% BDP-a) biće ubrzo prekršen. U periodu pred nama nezdravi privredni subjekti će se ubrzano ugasiti, a zdrave, ukoliko brzo i vizionarski ne reaguju čeka ista sudbina. Doći će do odvajanja sposobnih i ukrupnjavanja u svim sektorima privrede. Već je počelo da se postavlja pitanje ko je, koliko i za što kriv, ali daleko važnije pitanje od svih je - kako dalje?

Crnogorsko primorje i energetski sektor jesu potencijal koji Crna Gora može najbrže iskoristiti u bliskoj budućnosti. Međutim, mora se hitno kreirati ambijent za investiranje i u centralnu i sjevernu regiju Crne Gore. Turizam i energija ne mogu same ostvariti ekonomsku održivost države i uvećati kvalitet života građana.

Uz stalni rast cijena hrane u svijetu poljoprivredno zemljište postaje najvažniji resurs svake države. Odnos naših građana i upravljanje države ovim resursom je katastrofalno. Višedecenijska devastacija Bjelopavlićke i Zetske ravnice kao i Ulcinjskog polja izgradnjom nelegalnih stambenih objekata, ispresijecala je vlasnički usitnjeno zemljište. Iz ovog razloga mogućnost većeg industrijskog investiranja u poljoprivredu je limitirana. Socijalno neophodna izgradnja stambenih objekata mora biti hitno usmjerena na neobradivo zemljište gdje će se formirati funkcionalna seosko gradska naselja.

Stavljanje u poljoprivrednu funkciju isparcelisanog zemljišta od strane vlasnika ili trećih lica na način kako je to urađeno u nekim drugim državama mora biti prioritet. Poreskom i zakonskom regulativom kreiranje ambijenta za ubrzanje ovog procesa je neophodno. Nepregledne zapuštene livade koje ničemu ne služe, u vlasništvu nezainteresovanih građana ili države sa jedne strane, a neisplativost uvećanja broja grla na uspješnim farmama zbog nedostatka zemljišta za uzgoj hrane za stoku i dobijanja mlijeka sa konkurentnom cijenom čine situaciju apsurdnom. Posljedica je uvoz mliječnih proizvoda u Crnu Goru vrijedan nekoliko desetina miliona eura. Ovo je samo jedan od primjera lošeg upravljanja raspoloživim resursima.

Sjever Crne Gore, politikom DPS-a, doveden je na nivo srednjeg vijeka, istina sa električnom energijom. Drvna, voćarska, prehrambena i svaka druga industrija je totalno devastirana. Dodatni problem ovakve dugotrajne politike je ugašeno znanje i nedostatak obrazovanog kadra na sjeveru. Da bi počela da razmišlja o izvozu koji je prisutan u retorici svih političara, Crna Gora mora prvenstveno poraditi na supstituciji uvoza. Riječ je o tržištu vrijednom nekoliko stotina miliona eura i u tome crnogorski privrednici moraju tražiti šansu. Sa ovom vlašću, to je nemoguća misija.

Ukoliko odmah ne počne valorizacija svih raspoloživih resursa, na ekonomski održivi način, Crna Gora će decenijama ostati turistička destinacija, u kojoj stranci odsjedaju u stanovima i hotelima u stranom vlasništvu, i jedu hranu iz uvoza. Zemlja propuštenih šansi i izgubljenog vremena. Ovaj model državne ekonomske strategije i razvoja vodi nas ka totalnoj propasti.

Što raditi u međuvremenu dok budemo rješavali nagomilane probleme i dok investicije ne daju prve rezultate za šta su potrebne godine ozbiljnog rada? Nemamo mnogo izbora. Slovenački ekonomista Mencinger nedavno je pojasnio da je jedini način izlaska iz krize prihvatanje od strane svih građana nižeg životnog standarda u narednom periodu. Međutim, imajući u vidu da većina stanovništva duguje kredite bankama i već živi na nivou maksimalne napregnutosti, svako dalje siromašenje stanovništa može postati i unutrašnje bezbjednosno pitanje. To je ono što svakog razumnog najviše brine.

Svi problemi ovog društva, kako ekonomski tako i politički, proizilaze iz jednog jedinog - nesmjenjivosti vlasti. DPS zarad očuvanja ovog stanja kreira preduslove za savršenu revoluciju. SDP mora razumjeti da vremena za čekanje i političku trgovinu više nema, jer vrijeme naplate takve trgovine je stiglo. Zato će svako dalje odlaganje smjene vlasti biti pogubno za sve, pa i za državu.

( Miro Perović )