Bazdulj poput Jasona traga za Zlatnim runom

Mi smo svi zajedno u Jugoslaviji po prvi put dobili šansu da postanemo jedna zaista velika i uticajna kultura. Sada pokušavamo da gradimo neke zasebne identitete i to po principu da se identitet ne pravi po onome što jesi, već po onome što nisi, poručio je sa književne večeri u Tivtu Muharem Bazdulj, pisac i publicista iuz Travnika, jedan od najcjenjenih autora mlade književne generacije na eks-YU prostorima.

Ovaj 35-to godišnjak vrlo je plodan pisac i za sobom već ima popriličan opus koga čine zbirke priča, romani i druge književne forme.

Bazduljeve kolumne svake nedjelje obraduju čitaoce najpoznatijih novina i portal u državama nekadašnje Jugoslavije, a njegova proza uvrštena je u čuvene antologije “The Waill in My Head” i “Best European Fiction”.

Najpoznatija djela ovog književnika su “Tranzit”, “Kometa pomračenje”, “Čarolija”, “Koncvert”, “Filigrantski pločnici”, “Sjetva soli”, “April na Vlašiću” i drugi, a na književnoj večeri održanoj sinoć u sklopu manifestacije kulture “Purgatorije” u Tivtu, Bazdulj je pročitao i tri svoje nove kratke priče, među kojima je i još neobjavljivana “Ručak i sudbina”.

Naglašavajući da su Bazduljeve kratke priče svojevrsne “književne sevdalinke i sjajne lirske vinjete”, moderator večeri, urednik kulture u beogradskom nedjeljniku “Vreme” Nebojša Grujičić mladog je bosanskog pisca upitao i gdje bi sebe po poetici svrstao u odnosu na Borhesovu tezu da na svijetu postoje samo četiri priče – priča o ratu Ilijada, priča o povratku iz rata Odiseja – priča o Jasonu i argonautima i potrazi za Zlatnim runom, te priča o Bogočovjeku.

"Možda bih u drugoj situaciji drugačije odgovorio, ali, sada to bi vjerovatno bila potraga za zlatnim runom. Iako i te priče se prepliću među sobom, ako bi se igrali polemike sa Borhesom. Možda bih zaista najlakše branio tu tezu da u većini mojih romana su to priče o potrazi za zlatnim runom – nekim svojevrsnim iskupljenjem u ovakvom ili onakvom smislu”, objasnio je Bazdulj.

Njegovi romani i priče osjenčeni su efektima rata u Bosni i raspada Jugoslavije, a sa druge strane, on se u svojim novinskim kolumnama najčešće bavi činjenicom da su i životi novih generacija na ovim prostorima, rođenim poslije 1995. i završetka rata u BiH, i dalje na neki način obilježeni tim tragičnim zbivanjima.

"Stasava već prva punoljetnja poslijeratna generacija, a još na njihove živote na dnevnoj bazi, ovako ili onako, utiču ti dogadajji iz prve polovine devedesetih", kaže Bazdulj dodajući da za njega, rođenog 1977. u Socijalističkoj Republici BiH, simbolika kraja rata nije toliko bio Dejtonski sporazum iz 1995. koliko koncert legendarne grupa “U2” u razorenom Sarajevu naredne godine.

Govoreći o geopoetičkom i kulturnom prostoru u kojem se kreće u svojim djelima i referentim tačkama na kojima bazira svoj sistem vrijednosti, Bazdulj je naglasio da je to “priča o koncentričnim krugovima”.

“Prvi krug, najmanji, je prostor ovog jezika. I to ne prostor cijele Jugoslavije, nego Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore -prostor u kome ti ne treba prevodilac, gdje te svi razumiju. Drugi krug – postoji srodnost izmedju balkanskih naroda koji nadilazi jugoslovensku ideju. Nas Balkance sa naprimjer, Grčkom dijeli neka kulturna veza koja je jača od neke druge. A unutar te kulture ti si neko koji je zaseban njen podskup -podskup koji ima zadaću i misiju da bude most prema široj evropskoj kulturi", zaključio je Bazdulj.

( Siniša Luković )