Lompar odgovara Čelebiću: Intelektualna sarma

E mrčni Duka (zvani ckvrnja)!

Ima knjige kao intelektualne sarme: neukusne, iako punjene po leskovačkom receptu, začinjene jezičkim nesuvislostima, koje nemaju veze sa onim što bi trebalo da pojasne.

A stalno ponavlja, kao papagaj opareni, da govori pet jezika. Sa njima može biti samo recepcioner, i to noćni, neđe u Šavniku ili Prislonici kod Čačka, đe je svojevremeno predlagan za počasnog građanina sela Prislonice. Ali ga ne izabraše; propao je za dva glasa, kao i na odjeljenju umjetnosti u CANU (istorija se ponavlja).

Ipak, u nastupu milosrđa priznajem ckvrnji Čelebić g. Gojku čovjekolikost, ali kao daleku asocijaciju. Evo zašto: podmeće nam, dakle kao daleku asocijaciju na crnogorsko, roman u Crnoj Gori, a kaže i da “...je pokrenuo i realizovao ediciju pismenosti od 1.000 godina, Književnost CG od XII do XIX v., u 23 toma.” Ništa tu, po njemu, nije crnogorsko - u tome je problem.

I dok se baškario o trošku ovog naroda po embahadama, sticajem okolnosti ja se još uvijek liječim u inostranstvu, ali o svom trošku

U homoidnost ga mogu smjestiti i citati guslarske poezije, neki jalovi klasovi, Vukosave i uopšte neka slična literatura, koja je njegovo duhovno dobro... Ne kažem da je to ispod njegovog literarnog dometa, bože sačuvaj.

I još, što je najznačajnije, kaže da je napisao tri romana o jugoslovenskoj drami u posljednjoj deceniji XX vijeka. Pošto, naravno, niko nije čitao te kupusare (ni oni mu doma) i nije nikome, ni na kraj pameti da konzumira te sarme, odlučili smo platiti nekog mazohistu da to učini, i da nam sačini izvještaj.

Tako ćemo stvarno viđeti, je li konačno izdao Miloševića, Karadžića i Mladića pred čijim je fotografijama, priča se, branio disertaciju na novosadskom univerzitetu 2011. godine.

I na kraju da se pozdravim sa Čelebić g. Gojkom, ali i njegovim istomišljenicima koji su vječito bili na državnim jaslama, ministarskim ili ambasadorskim, ove ili neke druge zemlje, a sada im se pričinjava da je to bio neko drugi.

Tako se sa svojih disidentskih “visina”, ckvrnja poistovjećuje sa Gombrovičem i plače za nekom žutom trakom... Pominje sirotan neke hajke, i bježi od svilenih gaća i drugih krpica koje su morala plaćati nadleštva đe se ckvrnja čašćavala kapom i šakom. I dok se baškario o trošku ovog naroda po embahadama, sticajem okolnosti ja se još uvijek liječim u inostranstvu, ali o svom trošku.

Sve ovo ne bih pominjao da me ckvrnja, sa tovarima svojih kupusara (veli 10 iljada štampanih i 8 iljada stranica koji čekaju da nas usreće pred Evrpom) lelekanjem ”s vješala” nije naćerao. On od tolikog tovara i sad može imati koristi, ako ga poturi ispod cipela s platformom od 12 cm. Garant, biće spašen.

Morao bi evropski mislilac pored obilate pomoći, koju eto neskriveno prima po podgoričkim kafanama, zapitati se ne gura li ga to doktor pravnih nauka namjerno u krivičnu odgovornost kad govori o zločinačkom udružìvanju grupe intelektualaca

I da se na kraju podsjetimo što je Duka ostao dužan čitaocima: zašto je lagao da je po slobodnoj volji vratio Hrvatima slike koje je JNA opljačkala na dubrovačkom ratištu, zašto nije vratio štampariju ukradenu na istom ratištu, zašto se ne izvini hrvatskim dramskim umjetnicima koje je nazvao bečkim konjušarima, što se ne izvini Crnogorskom PEN Centru za pismo koje je kao ministar kulture Republike Crne Gore pisao na adresu “LONPEN CENTAR” (sic), izvinjavajući im se što smo osnovali Crnogorski PEN Centar, a nemamo ni svoj jezik, ni svoju književnost...

I još ono što mu treba stalno ponavljati. Zašto je bio umislio da je Radojica Bošković, i da je on dobio nagradu Risto Ratković, a nije. Evo mu još jedan dokaz:

Zapisao je “… ja s tom nagradom iz devedesetih (kad je dobio Radovam Karadžić, a on bio ministar kulture) nemam nikakve veze, osim prijatne uspomene da sam istu u jačoj konkurenciji dobio, 1978. g., istrčao s njom na ondašnju jugoslovensku književnu scenu zahvalan darodavcu.”

Nije mu pomagalo, ni lista dobitnika, objavljena u Vijestima, ni izjava Radojice Boškovića, ni ubjeđivanja… On je 1978. bio Radojica Bošković. I tačka. Kao što je danas Gombrovič itd.

Zato, prilažemo fotokopiju novinskog izvještaja (Pobjeda, 06. 09. 1978.) autora S. Kalezića, i njegovu transkripciju. Ovđe se vidi, konačno, sve od jače konkurencije na jugoslovenskoj sceni, do podvojene ličnosti Čelebić Gojka.

P.S. U jednom komentaru na portalu Vijesti doslovce piše:

“Dovoljno je pročitati jedan pasus ovog polemičkog teksta i shvatiti da je gosn Čelebić pisac najfinijeg stila, bogatog jezika, duboke misli i široke erudicije. Međutim, čaršija je čaršija, tako da me nije iznenadila današnja glasna prepirka u kafeu Dali na Rimskom trgu, koju nisam mogao da ne čujem, kako mu prof. dr Dragan Vukčević i prof. dr Milenko Popović pomažu u pisanju ovih sjajnih polemičkih tekstova. Ja prosto ne razumem kako nekome to može pasti na um.”

Morao bi evropski mislilac pored obilate pomoći, koju eto neskriveno prima po podgoričkim kafanama, zapitati se ne gura li ga to doktor pravnih nauka namjerno u krivičnu odgovornost kad govori o zločinačkom udružìvanju grupe intelektualaca.

To za svaki sud, pa i ove crnogorske, ima sankciju, kao jedino rješenje. Ubijediće se u to Duka ovih dana, kad bude morao da isplati bar vrijednost tri puta veću od nezaslužene nagrade koju je primio iz ruku Sulja Mustafića.

( Mladen Lompar )