Prvi plan i ono iza

Znam čovjeka koji tvrdi da je bio na glavnom gradskom trgu onog dana kad je letjela crkva. Zavidim mu! Koliko ljudi postoji u svijetu koji mogu da se pohvale nekim takvim doživljajem? Sigurno da ih je malo!

Zamislite samo te ljude koji su se našli tad u Baru. Takva pojava na nebu je ravna pomračenju sunca, pamti se doživotno. Kao da je tu scenu režirao Žodorovski, priča mi čovjek kako je to bilo kad se začuo zvuk helikoptera, da su svi zastali i okrenuli se, vidjeli helikopter kako nosi blješteći objekat.

Limena crkva sijala je na suncu. Pitali su se ljudi kao da su ugledali Supermena, je li to helikopter, je li moguće da nosi crkvu? Krstile su se žene, prizivale Boga. Dolazak vanzemaljaca u Crnu Goru bi vjerovatno izgledao slično. Uglavnom, zaista zavidim ljudima koji su posmatrali kako vojni helikopter leti ka Rumiji i na vrhu postavlja crkvu.

Zašto vojska? Valjda je to zahvalnica svim popovima koji su krstili i blagoslovili vojsku i tenkove pred odlazak na ratište. Pamti pa vrati. Kaže taj isti čovjek, da se zapravo ništa nije promijenilo od kad je postavljena crkva, osim toga što su ljudi dobili temu više za raspravu.

Dakle, to je najveća svrha te crkve, ona je i dalje tu samo iz razloga što odgovara svim stranama, i onima koji su je postavili kao i onima koji se samo riječima zalažu za njeno rušenje. To što se i vjernici, agnostici i ateisti gnušaju jednog takvog čina nikog ne zanima.

U trenucima kad se pojave previše vruće teme, dovoljno je pomenuti crkvu na Rumiji i svi gledaju samo u jednu stranu, dok je sve ostalo u sjenci. Bar se po riječima građana vratio u devedesete godine. Nađena je u centru grada vespa puna eksploziva i matica koje su trebale da posluže kao geleri, a cilj je bio ubiti jednog čovjeka.

Dakle, opet se ne vodi briga o žrtvama i kolateralnoj šteti. Grupa usiljenih klinaca često premlati nekog obično nedužnog građanina, tek onako da se pokažu, da se vidi njihov potencijal. Kaže čovjek da je sve dobro dok se ne ponovi čuvena barska scena iz devedesetih da opasni momak prošeta svoju curu gradom na lancu, bukvalno privezanu oko vrata.

Tako sjedi i pije piće u kafiću, ona do njega, nosi ogrlicu i lanac. Ne dira ga policija, a građani mogu samo da se krste, a ako se ponovi ovoga puta mogu i da gledaju u crkvu.

U vrijeme kad Crna Gora zbog KAP-a grca u dugovima, u trenutku kad se narod uspaniči zbog toga što nas čeka, naiđe vijest ili o crkvi ili o pravima LGBT populacije. Kao da su usko povezani, ne samo slučajem Kačavenda, uvijek nakon teme koja se tiče svih građana, dakle nakon priče o siromaštvu, lansiraju se teme gej parade ili izgradnje neke nove crkve ili hrama.

Vrlo je moguće da se takvim skretanjem pažnje sa goruće teme, raspline akumulirani opravdani bijes naroda na više strana i samim tim se prazni i banalizuje. Šteta je što je 13. jul samo jednom godišnje, inače je vrlo vjerovatno da bi se po potrebi ta tema načinjala više puta. Odgovaralo bi pljuvanje pisaca i akademika, narod to voli, a karavani prolaze.

Bilo bi dobro da se raspiše konkurs, pa do sljedeće godine da imamo spravu koja bi mjerila prisutnost crnogorstva ili srpstva u krvi, i spravu koja bi nečije književno djelo ocjenjivala od 1 do 10. Bez takve sprave, neće se rješavati uspješno problemi oko nagrada u Crnoj Gori.

Dakle, crkva na Rumiji stoji u nečijoj fioci, isto kao i prava manjina, izgradnja brana na Morači, pitanje crnogorskog jezika i podgorička skupština. Bitno je da postoje mamci na koje se narod upeca, a tad KAP može da odmori. Loše je što je redosljed uvijek isti, mogli bi bar malo da šaraju, kao u onom nesrećnom vicu.

Pokušavam da se vodim idejom mog prijatelja. Teško je postići mir jer smo bombardovani svim bljutavim temama koje su neizbježne. Recept je doći kući, ugasiti telefon, i upaliti film isključivo o vanzemaljcima. To je savršen bijeg iz naše svakodnevice. Banalno ali istinito i nadasve djelotvorno.

( Đuro Radosavović )