Balkan i fudbal

Ništa protiv Zagreba, Splita ili Dubrovnika, ali najljepši grad Hrvatske je još uvijek Beč. Tamo, osobito u Ottakringer Straße, u 16. Bezirk-u, je ulazak Hrvatske u finale SP u fudbalu posebno opušteno obilježen, iako ovaj dio grada ni u kom slučaju nije naseljen isključivo Hrvatima. I puno Bugara, Rumuna, Srba, Bosanaca i Turaka živi tamo, kao i pokoji Austrijanac bez migrantskog porijekla, a koji pak -nažalost se to drugačije ne može iskazati - skoro pa sigurno može biti označen kao loše integrisan.

U Ottakringer Straße se dešavaju, kad god pobijedi il’ izgubi fudbalska momčad narečenih narodnih skupina-a kad-kad i pri neriješenom rezulatu meča - tradicionalni nemiri, koji se uobičajno nadovezuju na takve događaje.

Kako se Turci, kao i većina ostalih uobičajno osumnjičenih, nijesu kvalifikovali za Rusiju, a Srbija već bila ispala - odgovornost za održavanje običajnih nereda leži danas u cijelosti na plećima Hrvata. A oni su je, i to se da kazati već prije finala, samo djelimično opravdali.

Za vrijeme hrvatskog četvrtfinalnog meča protiv Rusije u bečkoj Ottakringer Straße je došlo do „pojediničnih prekršaja po zakonu o pirotehnici“, kako se to na službeničkom austrijskom veli. Poslije završnog zvižduka sudijske pištaljke vidno su se intenzivirali napori pojedinih Intenzivhrvata oko privremenog novodefinisanja javnog prostora: stotine su izašle na Ottakringer Straße i dovele saobraćaj do zastoja.

Više policajaca je bilo povrijeđeno. Tri učesnika balkanskom robusnošću iznesenih svečanosti - svi bez izuzetka državljani Austrije - su privedni zbog pružanja otpora državnim organima te tjelesnih povreda.

U noći na četvrtak je uobičajni svečani čin u Ulici Otakring, vjerovatno inspirisan masivnim prisustvom jakih snaga policije, bio od skoro pa provokativne mirnoće. Nasilju neskloni navijači su bezazleno vijali zastavu sa „šahovnicom“, kako u tamošnjem zemaljskom jeziku glasi naziv za šaru hrvatskog grba. Bili su posve ubijeđeni da će u nedjelju moći pobijediti takođe i Francuze. Allez les Šahovnice!

Ali ne samo u Beču nego i u drugim djelovima Hrvatske se slavilo. Ko pak ima sumnjivo ali nikad dosadno zadovoljstvo posjedovati široki balkanski krug poznanika, tome se već tokom večeri śenjalo koja se smjesa trijumfa i zgražavanja tu koncentriše. Najkasnije kad je došlo do izjednačujućeg pogotka za Hrvatsku, u srbohrvatskom pododjelu internetskih kratkih vijesti je sve zazujalo od pohvala i pokuda, od tamo na ovamo, kojima se priželjkivalo ispadanje, respektive pobjeda, autsajdera.

Brzo je postalo jasno: Hrvatska jeste zemlja mala, ali Hrvata ipak ima više nego što se misli, a prije svega - kako bi potvrdili ne samo stanovnici Offenbacha ili pokojih slično poštovanih i uglednih kvartova Minhena - više nego što se uobičajno čuje.

Nasuprot Hrvatima i njihovim simpantizerima je, kako u internetu tako i u realnosti, stajala jedna antihrvatska alijansa, koja je - po nereprezentativnim no ipak za ozbiljno uzetim rezultatima mjerenja iz noći utakmice - bila karakterisana visokim procentom Srba.

Primjer je za to gospodin M. iz K. Gospodin M. je u svoje pero bio general JNA, prije nego što se -nakon što su i njegova država i on sam umirovljeni - skrasio u srpskom provincijalnom gradiću K. Gospodin M. tamo obitava u jednoj seoskoj kući sa prekrasnom baštom punom kajsija, čije plodove ne zloupotrebljava metamorfozirane u marmeladu ili slične djetinjarije, nego ih koristi onako kako je narazumnije: od njih peče spektakularnu rakiju.

Ako jaki utisak ne vara, on se, održivije nego inače, bio posvetio konzumaciji iste kada smo ga -neposredno po okončanju utakmice a zarad istraživanja- nazvali i zamolili za njegovu ocjenu: da li je Hrvatsko učešće u finalu SP jedna vrsta okašnjela trijumfa rahmetli Jugoslavije? „Jugoslavije? Pah!“, odjeknulo je iz slušalice. „Po prvi put u životu mome sam bio za Englesku. No, ni to pomoglo nije.“

Ali antihrvati, od kojih pokoji i u Njemačkoj živi, moraju da shvate: Hrvatska je u toj znamenitoj noći bila „too small to fail“ - premala da bi pala. Sudeći po duhu Ottakringer Straße to će tako biti i u nedjelju. Onda Francuzi treba u Moskvi da dožive najveće poniženje od 1812. I to u sred ljeta.

(Frankfurter Allgemeine Zeitung) Preveo: Mirko Vuletić

( Mihael Martens )