Ukidanje autonomije

Komentari na neka rješenja Predloga zakona o visokom obrazovanju u kontekstu uporedno-pravnih rješenja u Srbiji i Hrvatskoj

U Crnoj Gori posljednjih godina prisutan je trend da se sve češće zamagljuje razlika između privatnog i javnog, na štetu javnog, a da se sve što je profitabilno ili politički interesantno odmah stavlja prvo pod neformalno okrilje partijskih i interesnih grupacija, pa se poslije određenog vremena tako stvoreno stanje i uklapa u odgovarajući pravni okvir. Ni oblast visokog obrazovanja nije izuzetak od navedenog. U prilog ovoj tvrdnji najbolje svjedoči Predlog zakona o visokom obrazovanju koji će zbog do sada eksplicitno izražene podrške vladajućih DPS i SDP, po svoj prilici, uskoro i biti usvojen u Skupštini Crne Gore. Tekst predloga zakona koji se našao pred poslanicima nešto je izmijenjena verzija grotesknog predloga koji je na javnoj raspravi organizovanoj u maju ove godine izazvao nepodijeljene negativne reakcije i formalnih i neformalnih struktura sa Univerziteta Crne Gore, kao i niza drugih značajnih institucija, uz zahtjev da se predlog zakona vrati u fazu nacrta.

Za razliku od neukog i krajnje problematičnog teksta predloga zakona sa javne rasprave, koji visoko obrazovanje tretira kao „prćiju” Ministarstva prosvjete, a ne oblast zasnovanu na akademskim slobodama, akademskoj samoupravi i autonomiji univerziteta, ovaj tekst predloga zakona je ljepše „upakovan” ali zadržava prvobitni cilj, suštinsko ukidanje autonomije državnog univerziteta i njegovu dalju degradaciju u namjerno neravnopravno postavljenoj tržišnoj utakmici sa privatnim univerzitetima. Odgovor na pitanje zašto je to tako, daje spisak osnivača i predavača na privatnim visokoškolskim ustanovama.

U namjeri da činjenicama potkrijepim u kojoj mjeri Vlada Crne Gore želi da obezbijedi (ili tačnije rečeno zadrži!) potpunu kontrolu nad svim procesima koji su od značaja za državni Univerzitet, ukazaću na nekoliko pitanja koja predstavljaju korak unazad u odnosu na postojeća zakonska rješenja u ovoj oblasti u Crnoj Gori, a naročito u odnosu na naše neposredno okruženje, Srbiju i Hrvatsku.

• a) Predlog zakona o visokom obrazovanju (u daljem tekstu: Predlog zakona) uvodi novinu u odnosu na postojeći tekst zakona, kao i u odnosu na način regulisanja ovih pitanja u Srbiji i Hrvatskoj, jer predviđa mogućnost „osnivanja ustanova po modelu javnog-privatnog partnerstva”. U susjednim zemljama, čija zakonska rješenja često i nekritički preuzimamo, ovoga puta to nije bio slučaj jer one poznaju samo podjelu na javne i privatne ustanove. Nije tajna da se određena zakonska rješenja u Crnoj Gori često pišu imajući u vidu konkretne „investitore”, a šira akademska zajednica će se sjetiti ideja i nosilaca ideja iznošenih i prilikom donošenja prethodnog zakona, koje se ovom odredbom i pravno omogućavaju.
• b) Predlog zakona na drugačiji način reguliše izbor članova Savjeta za visoko obrazovanje, tijela koje i u drugim zemljama značajno utiče na kreiranje ambijenta za visoko obrazovanje, pa između ostalog, predlaže i daje mišljenja Vladi o brojnim pitanjima, kao i utvrđuje standarde, postupke i mjerila u oblasti visokog obrazovanja. Za razliku od važećeg Zakona o visokom obrazovanju kojim je predviđeno da Vlada imenuje 11 članova Savjeta, a da većina članova (6) se imenuje na predlog Univerziteta, dok se preostalih 5 članova imenuje iz relevantnih institucija, Predlog zakona propušta da precizira da većinu članova Savjeta treba da predstavljaju relevantni predstavnici akademske zajednice, a takođe se ne precizira ko predlaže ove članove, niti postupak izbora. Da nije riječ o slučajnom propustu, ukazuje posljednji stav istog člana (čl. 11 st. 5) koji precizira postupak izbora člana Savjeta iz reda studenata.

Za razliku od Crne Gore, odnos prema visokom obrazovanju u okruženju nije podlegao političkim i privatnim interesima. Zajedničko za Srbiju i Hrvatsku je nastojanje zakonopisca da obezbijedi demokratski postupak izbora članova Savjeta za visoko obrazovanje, koji, makar teorijski treba da predstavlja posljednju liniju odbrane opštih društvenih interesa. U slučaju Srbije i Hrvatske, to se postiže:

• javnim objavljivanjem poziva za predlaganje kandidata za članstvo u Savjetu,
• većinu članova Savjeta čine istaknuti članovi akademske zajednice koje predlažu same akademske institucije
• sve članove Savjeta bira nacionalna skupština.

U Srbiji se ide i korak dalje pa je uloga Vlade u izboru članova Savjeta svedena na predlaganje 6 (od 21) članova Savjeta, a dodatne garancije za demokratsko sprovođenje postupka su i da se Skupštini podnosi lista sa predlogom većeg broja kandidata od broja koji se bira, da se prije utvrđivanja ove liste sprovodi svojevrsna javna rasprava o kandidatima (lista sa imenima kandidata se stavlja na uvid javnosti i predviđen je rok za dostavljanje primjedbi i predloga na listu - čl. 10 Zakona o visokom obrazovanju Republike Srbije). Nakon konstituisanja Savjeta, uloga Vlade se svodi na pomoć resornog ministarstva u obavljanju stručnih, administrativno-tehničkih i informatičkih poslova za potrebe Savjeta. Sa druge strane, Savjet je dužan je da podnosi Izvještaj o radu Skupštini najmanje jednom godišnje.

U Hrvatskoj, listu kandidata utvrđuje Vlada, na osnovu javno objavljenog poziva za predlaganje kandidata, a o njihovom izboru odlučuje Hrvatski sabor.

• c) U pitanja koja još ukazuju na moguće izmiještanje uticaja u donošenju odluka van akademske zajednice, ubraja se i način formulisanja izbora članova organa upravljanja državnog univerziteta (čl. 46 Predloga zakona), za razliku od npr. rješenja sadržanog u Zakonu o visokom obrazovanju Srbije kojim je predviđeno da predstavnici državne visokoškolske ustanove čine 2/3 od ukupnog broja članova Savjeta visokoškolske ustanove, a da predstavnici studenata i osnivači budu zastupljeni jednakim brojem članova do punog sastava (čl. 52). Na ovaj način zadržava se neophodna autonomija, a u Hrvatskoj, koja predviđa značajno drugačije rešenje precizira se da u Sveučilišnom savjetu ne mogu biti članovi Senata i dekani (čl. 62 Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju Republike Hrvatske).

Gdje se Univerzitet Crne Gore nalazi sada, a gdje će se nalaziti ako nepromijenje odredbe Zakona o visokom obrazovanju budu usvojene, ostavljam čitaocima da presude.

Za tekstove navedenih zakona iz uporednog prava vidi: http://www.uns.ac.rs/sr/zakon/zakon.html; http://www.propisi.hr/print.php?id=5767

( Dr Maja Kostić-Mandić )