Život novinara u Siriji: Uredničko forsiranje krvi

Konačno mi je pisao. Nakon duže od godine izvještavanja za njega, tokom koje sam dobila tifus i bila ranjena u koljeno, moj urednik je gledao vijesti, pomislio da sam među kidnapovanim italijanskim novinarima i poslao mi mejl u kojem je pisalo: „Ako dobiješ vezu, možeš li da mi tvituješ kaznu?”

Istog dana vratila sam se u pobunjeničku bazu, moje sklonište u paklu Alepa, u prašini, gladi i strahu, gdje sam se nadala da ću naći prijatelja, toplu riječ, zagrljaj. Umjesto toga, dočekao me novi mejl, ovaj put od Klare, koja ljetuje kod mene u Italiji. Već mi je poslala osam „Hitno!” poruka. Danas traži moju propusnicu za spa da može da uđe besplatno. Ostatak poruka u mom inboksu je ličio na ovu: „Odličan prilog danas, briljantan kao tvoja knjiga o Iraku”. Nažalost, moja knjiga nije bila o Iraku, nego o Kosovu.

Ljudi imaju romantičnu viziju frilensera kao novinara koji je sigurnost redovnih primanja zamijenio za slobodu da pokriva priče kojima je fasciniran. Međutim, mi uopšte nismo slobodni: upravo je suprotno. Istina je da jedinu priliku za posao imam u Siriji, gdje niko drugi neće da ide i ostane. I, da budem precizna, nije u pitanju ni Alepo, nego prva linija fronta. Sve to zato jer urednici u Italiji traže samo krv i pucnjavu. Pišem o islamistima i njihovoj mreži društvenih službi, korijenima njihove moći – priču koju je definitivno mnogo teže izgraditi nego izvještaj sa prve linije. Upirem se da to objasnim, da priča bude životna i da dotakne čitaoce, sve da bi dobila odgovor „Šta je ovo? Šest hiljada riječi i niko mrtav?”

Zapravo trebalo je da to shvatim još u vrijeme kada me je urednik zamolio za priču iz Gaze, jer je, kao i obično, bila bombardovana. Dobila sam mejl: „Znaš Gazu u dušu“. „Koga je briga što si u Alepu“. Tačno. Istina je da sam završila u Siriji nakon što sam vidjela fotografiju Alesija Romenzija u „Tajmu“, koji se prošvercao u Homs kroz vodovodne cijevi kada niko još nije bio svjestan postojanja tog grada. Vidjela sam njegove snimke dok sam slušala Radiohead - te oči koje su gledale u mene, oči ljudi koje je ubijala Asadova vojska, jednog po jednog, a niko čak nije ni čuo za Homs. Osjetila sam grižu savjesti i morala sam da odem u Siriju odmah.

Međutim, bilo da pišeš iz Alepa, Gaze ili Rima, urednici ne primjećuju nikakvu razliku. Plaćen si isto – 70 dolara po priči. Čak i u zemljama poput Sirije, gdje su cijene utrostručene zbog nepredviđenih okolnosti. Tako, na primjer, spavanje u pobunjeničkoj bazi pod vatrom, na dušeku na zemlji, uz žutu vodu od koje sam dobila tifus, košta 50 dolara za noć, a automobil košta 250 dolara dnevno. Završiš uvećavajući rizik, a ne umanjujući ga. Ne samo da ne možeš sebi da priuštiš osiguranje – koje je oko 1.000 dolara mjesečno – nego ne možeš da platiš ni fiksera ili prevodioca. Nađeš se sama u nepoznatom. Urednici su dobro svjesni da te 70 dolara po priči tjera da štediš na svemu. Znaju i da ako slučajno budeš ozbiljno ranjen, postoji šansa da ne preživiš, jer sebi ne možeš dozvoliti da budeš ranjen. Ali oni kupuju tvoje priče bez obzira na sve, iako nikada ne bi kupili Nike fudbalsku loptu koju ručno prave pakistanska djeca.

Sa novim komunikacionim tehnologijama došlo je i iskušenje da se vjeruje da je brzina informacija. Međutim, ta ideja je zasnovana na samodestruktivnoj logici: sadržaj je standardizovan, i vaše novine, vaši magazini nemaju nikakvu različitost, tako da nema ni potrebe da plaćaju reportere. Mislim, za vijesti imam internet, i to besplatno. Današnja kriza je kriza medija, a ne čitalaca. Oni su još uvijek tu, i suprotno onome što mnogi urednici vjeruju, to su bistri čitaoci koji traže jednostavnost bez pojednostavljivanja. Žele da razumiju, a ne samo da znaju. Svaki put kad objavim svjedočanstvo iz rata, dobijem desetine mejlova čitalaca koji mi pišu: „Okej, odlična priča, ali želim da razumijem šta se dešava u Siriji”. Bilo bi mi zadovoljstvo da im odgovorim da ne mogu da napišem analizu, jer bi me urednik jednostavno nokautirao riječima „Šta si umislila ko si ti, mala“, iako imam tri diplome, napisala sam dvije knjige i provela 10 godina na različitim ratištima, najprije kao aktivistkinja za ljudska prava, a danas kao novinar. Moja mladost je nestala u 23-oj godini kada je na meni završio dio nečijeg raznesenog mozga u Bosni.

Frilenseri su drugorazredni novinari. Čak i da su samo oni u Siriji, to bi bilo zato što je ovo prljav rat, rat iz prošlog vijeka; to je rovovska borba između pobunjenika i lojalista koji su toliko blizu da viču jedni na druge dok se međusobno ubijaju. Kad se prvi put nađete na prvoj liniji ne možete da vjerujete, takve ste bajonete vidjeli samo u istorijskim udžbenicima. Današnji ratovi se vode s bespilotnim avionima, a ovdje se ratuje za svaki metar, za svaku ulicu, a to je prokleto zastrašujuće. Bez obzira na to, urednici u Italiji te tretiraju kao dijete; dobiješ fotografiju na naslovnoj strani i kažu da te je samo poslužila sreća jer si se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Naravno, ja sam i žena. Prije nekoliko večeri granatiranja je bilo svuda; sjedjela sam u ćošku, sa izrazom lica koji imate kad znate da smrt može da vas zadesi svake sekunde. Prišao mi je drugi reporter, pogledao me i rekao: „Ovo nije mjesto za ženu“. Šta da odgovorim takvom tipu? Idiote, ovo nije mjesto ni za koga. Ako sam uplašena, to je zato što sam prisebna. Jer, Alepo je sav u barutu i testosteronu i svi su traumirani: Henri samo priča o ratu, Rajan je na amfetaminima. I opet, svaki put kad vidimo raskomadano dječje tijelo, oni prilaze samo meni, „osjetljivoj“ ženi i žele da znaju kako sam. I u iskušenju sam da im odgovorim: Kao i vi. Večeri kad se na mom licu vidio osjećaj bola, zapravo su bile večeri kad sam se branila, ostavljajući po strani sve emocije i osjećanja; to su večeri kada sam sačuvala sebe.

Ipak, pretvaramo se da smo ovdje da niko ne bi mogao da kaže: „Ali nisam znao šta se dešava u Siriji“. Zapravo smo tu da bi dobili nagradu i bili vidljiviji. Varamo jedni druge, kao da nam je Pulicer na dohvat ruke, a zapravo nema ničeg. Stisnuti smo između režima koji nam daje vizu samo ako smo protiv pobunjenika i pobunjenika koji ti dozvoljavaju, ako si s njima, da vidiš samo ono što oni žele da vidiš. Istina je da smo gubitnici. Nakon dvije godine, naši čitaoci se jedva sjećaju gdje je Damask, a svijet situaciju u Siriji instinktivno pojašnjava riječima „kakav haos“ jer niko ne razumije ništa u vezi sa Sirijom, samo vide krv, krv i krv. Zato nas Sirijci više ne mogu podnijeti. Jer svijetu prikazujemo fotografije sedmogodišnjeg dječaka sa cigaretom i kalašnjikovim. Jasno je da je namještena fotografija, ali se pojavila u novinama i na portalima širom svijeta u martu, i svi su galamili: „Ti Sirijci, ti Arapi, kakvi varvari!“ Kada sam prvi put došla, Sirijci su me zaustavljali na ulici i govorili „Hvala vam što pokazujete svijetu zločine režima“. Danas me je zaustavio čovjek i rekao: „Sram vas bilo“.

Da sam išta razumjela u vezi sa ratom, ne bih zastranila pokušavajući da pišem o pobunjenicima i lojalistima, sunitima i šiitima. Jer je jedina prava priča o ratu kako živjeti bez straha. Da sam to znala, ne bih se toliko plašila da volim, da se usudim; umjesto što sam sada ovdje, umjesto što grlim samu sebe u ovom mračnom, ustajalom ćošku, očajnički žaleći za svim što nisam uradila, što nisam rekla. Vi koji ste sjutra još uvijek živi, šta čekate? Zašto ne volite dovoljno? Vi, koji imate sve, zašto se toliko plašite?

Prije nekoliko večeri granatiranja je bilo svuda; sjedjela sam u ćošku, sa izrazom lica koji imate kad znate da smrt može da vas zadesi svake sekunde. Prišao mi je drugi reporter, pogledao me i rekao: „Ovo nije mjesto za ženu“. Šta da odgovorim takvom tipu? Idiote, ovo nije mjesto ni za koga.

Sebi najgori neprijatelji

Sirija više nije Sirija. To je ludnica. Tu je jedan Italijan koji je bio nezaposlen i priključio se Al Kaidi, pa ga majka lovi po Alepu da bi ga dobro istukla; tu je japanski turista koji je na prvoj liniji fronta jer mu, kaže, trebaju dvije nedjelje „uzbuđenja“; Šveđanin, diplomirani pravnik, koji je došao da prikupi dokaze o ratnim zločinima; američki muzičari sa bradom poput Bin Ladena koji misle da će se tako lakše uklopiti, iako su plavi, visoki ljudi (donijeli su sa sobom ljekove protiv malarije, iako ovdje nema malarije i žele da ih dijele dok sviraju violinu).

Tu su radnici raznih agencija Ujedinjenih nacija koji, kad im kažete da znate za dijete sa lišmaniozom (bolest koja se dobija ujedom pješčane mušice) i pitate mogu li mu pomoći da se sa porodicom prebaci u Tursku na liječenje, odgovore da ne mogu, jer je u pitanju jedno dijete, a oni se bave „djetinjstvom“ u cjelini. Međutim, mi smo ratni reporteri poslije svega, zar ne?

Braća (i sestre) saborci. Mi rizikujemo svoj život da bismo dali glas onima koji ga nemaju. Vidjeli smo stvari koje većina ljudi nikada neće vidjeti. Puni smo priča koje pričamo za večerom, mi smo kul gosti koje svi žele da pozovu.

Međutim, prljava istina je da, umjesto da smo složni, mi smo sebi najgori neprijatelji; razlog zašto se naš tekst plaća 70 dolara nije u tome što nema novca, jer uvijek ima novca za priču o Berluskonijevoj devojci. Pravi razlog je da ti tražiš 100 dolara po priči, a neko drugi je spreman da je proda za 70.

To je najžešća konkurencija. Recimo, poput Beatris, koja me danas usmjerila u pogrešnom pravcu, da bi bila jedina koja pokriva demonstracije, pa sam se našla među snajperskom vatrom zbog njene prevare. Sve zbog toga da bih pratila demonstracije, poput stotina drugih.

Galerija

( Kontrapress/Columbia Journalism Review )