Špijunska igra

Zahvaljujući Edvardu Snoudenu, sada znam da me špijunira američka Agencija za nacionalnu bezbjednost (NSA). Ona koristi Gugl, Fejsbuk, Verajzon i druge internet kompanije i kompanije za komunikaciju kako bi sakupila ogromne količine digitalnih informacija, nesumnjivo uključujući podatke o mojim i-mejlovima, pozivima s mobilnog telefona i upotrebi kreditne kartice.

Ja nisam državljanin Sjedinjenih Država, tako da je to sve savršeno legalno. A čak i da jesam američki državljanin, vjerovatno bi velika količina informacija o meni bila izbrisana, mada to ne mora da bude direktna meta operacije nadzora.

Da li bih trebalo da budem bijesan zbog narušavanja moje privatnosti? Da li je svijet iz Orvelove knjige „1984“ konačno stigao, tri decenije kasnije? Da li me posmatra Veliki brat?

Nisam bijesan. Sudeći po onome što sam do sada saznao, zaista me nije briga. Najvjerovatnije niko ne čita moje i-mejlove i ne prisluškuje moje razgovore preko Skajpa. To bi zbog količine digitalnih informacija koje prikuplja NSA bio nemoguć zadatak.

Umjesto toga, kompjuterski programi iskopavaju informacije o šablonima sumnjivih aktivnosti za koje se obavještajni analitičari nadaju da će ih odvesti do terorista. Taj proces se u mnogome ne razlikuje od procesa prikupljanja podataka i njihovog analiziranja koje koriste mnoge korporacije za efikasnije plasiranje njihovih proizvoda putem reklama, ili načina na koji dobijamo rezultate pretrage na internetu koje smo vjerovatno i tražili.

Pitanje koje se postavlja nije koje informacije prikuplja neka vlada ili kompanija, nego šta s njima radi. Bio bih bijesan kada bi postojali dokazi da, na primjer, američka vlada koristi privatne informacije koje sakuplja da ucjenjuje strane političare da bi služili američkim interesima ili kada bi takve informacije procurele u novine u okviru napora da se oklevetaju kritičari politike SAD. To bi bio pravi skandal.

Međutim, ako se ništa tome slično ne dešava i ako su na snazi efikasni zaštitni mehanizmi koji pružaju garancije da se to ne dešava, onda pitanje koje ostaje jeste da li nas zaista taj ogroman napor sakupljanja podataka štiti od terorizma i da li od toga dobijamo „vrijednost za novac“. NSA tvrdi da je nadzorom komunikacija od 2001. spriječila više od 50 terorističkih napada. Ne znam kako da ocijenim tu tvrdnju i da li smo te napore mogli da spriječimo na druge načine.

Pitanje „vrijednosti za novac“ još je teže procijeniti. „Vašington post“ je 2010. objavio veliki izvještaj o „Strogo povjerljivoj Americi“. Nakon dvogodišnjeg istraživanja, koji je uradilo više od deset novinara, „Post“ je zaključio da niko ne zna koliko koštaju operacije američkih obavještajnih službi - niti koliko ljudi američke obavještajne agencije zapošljavaju.

U to vrijeme, „Post“ je objavio da 854.000 ljudi ima bezbjednosne dozvole za pristup „strogim tajnama“. Objavljeno je da sada ta cifra iznosi 1,4 miliona.

Štagod mislili o samom programu NSA za nadzor, reakcija američke vlade na objavljivanje informacija o njemu je očito bila pretjerana. Vlada je poništila Snoudenov pasoš i pisala vladama drugih zemalja i od njih tražila da odbiju sve njegove potencijalne zahtjeve za azil. Stiče se utisak da su Sjedinjene Države stajale iza odbijanja Francuske, Španije, Italije i Portugala da dozvole avionu bolivijskog predsjednika Eva Moralesa da uđe u njihov vazdušni prostor na putu ka svojoj zemlji iz Moskve, na osnovu sumnji da bi Snouden mogao da bude u avionu. Morales je morao da sleti u Beč, a lideri Latinske Amerike su bili bijesni zbog, kako su doživjeli, uvrede njihovog dostojanstva.

Pristalice demokratije treba dobro da razmisle prije nego što počnu sudski da gone ljude kao što su Džulijan Asanž, Bredli Mening i Snouden. Ako smatramo da je demokratija dobra, onda javnost treba što više da zna o tome šta vlada koju smo glasali radi. Snouden je rekao da je objelodanio povjerljive informacije zato što „javnost treba da odluči da li su ovi programi i politika ispravni ili pogrešni“.

I u pravu je. Kako demokratija može da odluči da li treba da postoji nadzor vlade kakvu sprovodi NSA, ako ona pojma nema da takvi programi postoje? Zaista, dokumenta koja je dostavio Snouden otkrila su da je direktor NSA Džejms Klaper lagao Kongres o operacijama nadzora u svom svjedočenju održanom u martu pred senatskim Odborom za obavještajna pitanja.

Kada je „Vašington post“, koji je uz britanski „Gardijan“ objavio informacije koje im je dostavio Snouden, pitao Amerikance da li podržavaju ili se protive programu NSA za sakupljanje informacija, oko 58 odsto ispitanika odgovorilo je da ga podržava. Ipak, rezultati iste ankete su pokazali da samo 43 odsto podržava sudsko gonjenje Snoudena zbog otkrivanja programa, dok se 48 odsto tome protivi.

Anketa je takođe pokazala da 65 odsto ljudi podržava javna saslušanja o programu NSA za nadzor pred Kongresom. Ukoliko se to desi, svi ćemo biti mnogo bolje informisani zbog toga što je Snouden objavio povjerljive informacije.

Copyright: Project Syndicate, 2013.

( Peter Singer )