Dara Džokić za “Vijesti": Volim velike zahtjevne uloge

Ansambl Narodnog pozorišta iz Beograda odigrao je na XXXI Barskom ljetopisu predstavu „Dom Bernarde Albe” u režiji Ane Grigorović, po istoimenom djelu Federika Garsija Lorke. Priču o domu u kojem se udovica Alba stara o ugledu svojih kćerki tako što ih sputava u svakom njihovom pokušaju da život žive, iznijela je kompletna ženska glumačka postava koja je na kraju predstave nagrađena stojećim ovacijama, a posebnu toplu reakciju barske publike doživjela je protagonista naslovne role Dara Džokić.

U razgovoru za “Vijesti” ugledna beogradska glumica ističe da je vrlo rado prihvatila poziv Narodnog pozorišta da da radi “sa ovom divnom mladom ekipom i rediteljkom”.

“Ovaj se tekst mnogo igrao mnogo i u svijetu i kod nas, i već ga svi znaju, ali, mi mu se uvijek vraćamo i uvijek svi nađu neki svoj, drugačiji motiv. Meni je, osim Lorkine literature i poezije, zanimljivo da progovorimo o tom kućnom zlostavljanju. Obično je to situacija gdje muškarci zlostavljaju žene, ali ovdje imamo apsolutno žensku priču u kojoj je zlostavljanje recidiv, posljedica - zatičemo žemu koja poslije smrti muža o kojem ne znamo ništa, počinje da zlostavljava svoju žensku djecu. U kontekstu toga, vjerujem da je Bernarda Alba upravo žrtva koja je u međuvremenu postala zlostavljač”, objašnjava Džokić.

Iako je Bernarda u komadu postavljena dominantno kao tragičan lik, Dara Džokić je u svoju interpretaciju sa mjerom provukla dozu komike.

“Bernarda jeste surova, opaka žena, ali, ima u njoj i komike i nekog soka života. Ona je žena koja je sticajem okolnosti, zbog ne znamo kakvog odnosa koji je imala sa svojim mužem i sa svojom majkom, postala rigidna. No, u svojoj suštini, ona ne bi morala biti takva, ona je žena koja je puna i života, iako je gruba i gradi prema djeci situaciju koja se završi tragično, i u tom opštem ludilu ima komike koju sam iznijela”, dodaje sagovornica “Vijesti”.

U odnosu na osnovnu postavku, komad je u Baru odigran pod vedrim nebom, a imao je čast da bude prvi koji se igra na renoviranoj i proširenoj pozornici Ljetnje scene Doma kulture. Džokić ističe da je izlazak iz zatvorenog prostora glumcima zanimljiv, ali ne i neuobičajen događaj.

“Jako dugo se bavim ovim poslom i imala sam mnogo ovakvih situacija. Uvijek je to doživljaj kada igrate u ambijentalnom prostoru divan, na neki način pozorište se tako vraća svojim prapočecima jer je i počelo na otvorenom. Nemam nikakvih problema sa tim, sve je fantastično, taj vazduh je drugačiji, čak i zvuci, tu su oko vas neki zrikavci, grad je jako daleko... to ne smeta, volim da igram na otvorenom, s tim da taj divni prostor zahtijeva tišinu, kao Lovrijenac u Dubrovniku, gdje god je otvorena scena, moraju se obezbijediti ta dva sata mira za predstavu”, kaže Džokić.

Ambijentalne scene spadaju u prve asocijacije na ljetnje festivale, takođe i na pozorišne turneje koje su, potvrđuje glumica, izuzetno bitne za sticanje iskustvavan matične kuće.

“Ne samo igranje na ljetnjim scenama, uopšte, svaka promjena sredine je bitna, kada odeš iz svog grada u neki drugi, ili u neku drugu zemlju. Proputovala sam dosta svijetom, igrala za naše ljude, uvijek je divan taj susret, da vidite kako prava pozorišna publika isto reaguje, bila ona u Baru, Kragujevcu, Australiji ili Kanadi. Ko voli pozorište, slično reaguje i mi to volimo, a takođe se i tu vraćamo prapočecima teatra jer je pozorište i počelo kao putujuća umjetnost”, ukazuje čuvena umjetnica.

Ona je sa osmijehom dočekala pitanje koju rolu priželjkuje, ističući da takve želje nije imala ni kada je počinjala karijeru.

“Tako sam se nekako ‘naštelovala’ u ovom poslu da nešto tako ne želim. Ima divnih ženskih uloga, ali, nikada nisam sebi neku zacrtala. Prvo, ima nešto što se tu gubi, ta čar, ipak je lijepo kada vas neko izabere. U svakom slučaju, volim velike zahtjevne uloge, one su prosto veća inspiracija nego manje zanimljive, a takođe volim i dobro napisane role, divno je kad se dobije nešto iz dobre literature. Igrala sam u raznim žanrovima, i sa mladim i sa promovisanim velikim rediteljima, i eksperimentalne komade i klasiku, svašta me zanima u ovom poslu, trudim se da ostanem znatiželjna, nisam se vezivala za neku ulogu i prosto, čekam šta če me zakačiti”, dodaje poznata beogradska glumica.

U komentaru stava publike 21. vijeka prema teatru, odnosno podmlađivanja pozorišnog gledališta, Dara Džokić je akcentovala da je vrijeme u kojem živimo “jako teško i odvlači na razne druge strane”.

“Svakakve atrakcije sada postoije, publika bježi u nešto drugo, ali, pozorište i dalje ima neku svoju posebnu magiju i može danas da se izbori i sa internetom i sa Fejsbukom i sa rejv žurkama, i sa najvećim drugim izazovima. Pozorišna publika nije široka, nikad nije mogla biti kao ona na koncertima narodne muzike, niti će ikad biti, ali, ona traje i pozorišta istrajavaju, uprkos svemu”, zaključila je Džokić. Laureat brojnih nagrada i gost mnogih scena

Dara Džokić je na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti diplomirala u klasi profesora Minje Dedića, a prvu ulogu je 1976. dobila u beogradskom pozorištu Atelje 212 u kojem radi i danas. Gostovala je na scenama Beogradskog dramskog pozorišta, Narodnog pozorišta u Beogradu i Zvezdara teatra, učestvovala na festivalima u Baru, Budvi, Subotici i Splitu. Glumila je u velikom broju filmova, TV serija i pozorišnih predstava. Za svoja ostvarenja dobila je Plaketu „Ljubiša Jovanović“ za najbolju ulogu u Šapcu 1990, Nagradu „Zlatni ćuran“ za najbolju žensku ulogu na

Festivalu komedije u Jagodini 1995, “Laceno D’oro” za najbolju žensku ulogu na filmskom festivalu u Avelinu u Italiji 1986, Povelju Filmskih susreta u Nišu 1986, Statuetu „ONA“ čitalaca TV Novosti za najbolji glumački par 2003/2004, Sterijinu nagradu za glumu u predstavi „Odumiranje“ na 52. Sterijinom pozorju u Novom Sadu 2007, te nagradu “Velika Žanka” za stvaralačku zrelost i bogatstvo umjetničkog izraza.

( Radomir Petrić )