Djevojčica (12) poručuje da svijetu trebaju smjele ideje i "djetinjasto" razmišljanje
"Na mnogo načina, naša smjelost da maštamo nam pomaže da pomjeramo granice mogućeg"
Čudo od djeteta, 12-godišnja Adora Svitak, u svom predavanju na TED konferenciji kaže kako je svijetu potrebno "djetinjasto" razmišljanje : smjele ideje, nesputana kreativnost i, naročito, optimizam. Veliki dječiji snovi zaslužuju visoka očekivanja, kaže ona, počevši od spremnosti odraslih da uče od djece.
Njen govor na TD konferenciji prenosimo u cjelosti:
Želim početi pitanjem: Kada vam je posljednji put neko rekao da ste djetinjasti? Djeci kao što sam ja se to često dešava. Svaki put kada postavimo iracionalne zahtjeve, kada se neodgovorno ponašamo, ili kada se na neki drugi način ponašamo kao i svi ostali građani Amerike, kažu nam da smo djetinjasti, što mi stvarno smeta. Na kraju krajeva, pogledajte samo ove događaje: imperijalizam i kolonizacija, svjetski ratovi, Džordž V. Buš. Zapitajte se: Ko je odgovoran? Odrasli.
A šta su djeca uradila? Pa, Ana Frank je dirnula milione svojom snažnom pričom o Holokaustu, Rubi Bridžis je pomogla da se zaustavi segregacija u Sjedinjenim Državama, a nedavno je Čarli Simpson pomogao da se prikupi 120,000 funti za Haiti na svom malom biciklu. Prema tome, kao što možete vidjeti iz ovih primjera, godine nemaju ništa s tim. Osobine na koje se odnosi riječ djetinjast se tako često viđaju kod odraslih da bi trebalo ukinuti ovu starosno-diskriminatorsku riječ kada se kritikuje neodgovorno ponašanje i iracionalno razmišljanje.
Djeca mogu imati puno inspirativnih želja i nadanja, kao što je moja utopistička želja da niko ne bude gladan ili da je sve besplatno. Koliko vas još uvijek ima takve snove i vjeruje da su oni ostvarivi?A opet, ko može reći da određene vrste iracionalnog razmišljanja nisu upravo ono što je svijetu potrebno? Možda ste nekad ranije imali velike planove, ali ste se zaustavili, misleći: To je nemoguće ili to previše košta ili neću od toga imati nikakve koristi. Bilo da je to dobro ili loše, ali mi djeca nismo toliko opterećeni razišljanjem o razlozima zbog čega nešto ne treba raditi. Djeca mogu imati puno inspirativnih želja i nadanja, kao što je moja utopistička želja da niko ne bude gladan ili da je sve besplatno. Koliko vas još uvijek ima takve snove i vjeruje da su oni ostvarivi? Ponekad poznavanje istorije i prošlih neuspjeha utopijskih ideja može biti teret jer znate da kada bi sve bilo besplatno, zalihe hrane bi se istrošile, a nestašica bi dovela do haosa. S druge strane, mi djeca još uvijek sanjamo o savršenstvu. I to je dobro, jer da bi se bilo šta ostvarilo, prvo morate sanjati o tome.
Na mnogo načina, naša smjelost da maštamo nam pomaže da pomjeramo granice mogućeg. Na primjer, Muzej stakla u Takoma, Vašington, moja domovina -- juhuuuu Vašington ima program koji se zove Djeca dizajniraju staklo, gdje djeca crtaju svoje ideje za umjetničko oblikovanje stakla. Umjetnici koji rade u muzeju su rekli da su neke od najboljih ideja dobili kroz ovaj program jer djeca ne razmišljaju o tome da je neke oblike teško napraviti u staklu. Oni samo smisle dobre ideje. Kada razmišljate o staklu, možda pomislite na šarene Chihuly oblike ili na italijanske vazne, ali djeca izazivaju umjetnike koji rade sa staklom da idu dalje od toga u svijet zmija slomljenog srca i dječaka-slanine koji izgleda kao meso.
Ali mi svoju inherentnu mudrost ne moramo zadržati samo za sebe. Djeca već uče mnogo od odraslih, a i mi imamo mnogo toga za podijeliti. Mislim da bi odrasli trebali početi učiti od djece. Ja uglavnom govorim pred obrazovanom publikom, nastavnicim i učenicima, i sviđa mi se ova analogija. Ne bi trebalo da samo nastavnik stoji pred razredom i govori učenicima šta da rade. Trebalo bi da i učenici uče svoje nastavnike. Učenje između odraslih i djece bi trebalo biti recipročno. Stvarnost je, na žalost, malo drugačija, a razlog tome je uglavnom povjerenje, odnosno nedostatak istog.
Ako nemate povjerenja u nekoga, onda mu nametnete zabrane, je li tako. Ako ja sumnjam da će mi moja starija sestra moći isplatiti 10 odsto kamate koje sam zaradila na njenoj posljednjoj pozajmici, ja ću joj uskratiti mogućnost da dobije još novca od mene dok ga ne vrati. Istinita priča. Odrasli nameću djeci previše zabrana, te ne smiješ ovo te ne smiješ ono prema školskim pravilima, pa do ograničenja kada je u pitanju korištenje interneta u školi. Istorija nas uči da režimi postaju represivni kada počnu strahovati da će izgubiti kontrolu. I mada odrasli možda još nisu u potpunosti na nivou totalitarnih režima, djeca se veoma malo, ili nimalo, pitaju kada se postavljaju pravila, a zapravo bi to trebalo biti recipročno, što znači da bi odrasli trebali znati i uvažavati želje mlađe populacije.
Ali ono što je još gore od zabrana je što odrasli često potcjenjuju sposobnosti djece. Mi volimo izazove, ali kada su očekivanja niska, vjerujte mi, mi ćemo se spustiti do njih. Moji roditelji su imali sve samo ne niska očekivanja za mene i moju sestru. Dobro, nisu nam rekli da treba da postanemo doktori ili advokati ili nešto slično, ali tata nam je čitao o Aristotelu i pionirima u borbi protiv bacila dok su druga djeca slušala "Taši, taši, tanana." Pa dobro, i mi smo čuli i to, ali "Pioniri u borbi protiv bacila" su zakon.
Ja od četvrte godine volim da pišem, a kada sam napunila šest godina mama mi je kupila laptop koji je imao Microsoft Word. Hvala, Bil Gejts i hvala, mama. Napisala sam preko 300 kratkih priča na tom malom laptopu, i htjela sam da ih objavim. Umjesto da se prezrivo nasmiju na ovaj jeres da dijete želi nešto da objavi, ili da kažu sačekaj da porasteš, moji roditelju su mi bili prava podrška. Mnogi izdavači međutim nisu bili tako susretljivi. Iz jedne velike izdavačke kuće za djecu su ironično rekli da ne rade sa djecom. Izdavačka kuća za djecu ne radi sa djecom? Ne znam, ali zar ne mislite možda da tako gubite velikog klijenta? Jedan izdavač, Action Publishing, je bio spreman da napravi taj iskorak i da mi ukaže povjerenje i da sasluša šta imam da kažem. Oni su objavili moju prvu knjigu, "Leteći prsti," – vidite je ovdje – i od tada, ja sam govorila u stotinama škola, obraćala se hiljadama nastavnika i danas, evo, vama.
Zahvalna sam na vašoj pažnji danas, jer pokazujete da vam je zaista stalo tako što slušate. Ali postoji jedan problem u ovoj ružičastoj slici o djeci koja su mnogo bolja od odraslih. Djeca odrastu i postanu slična vama. Ili baš kao vi. Međutim, cilj nije da djeca postanu takvi odrasli, već bolji odrasli nego što ste vi bili, što će možda biti malo teže, s obzirom na vaše kvalifikacije, ali do napretka dolazi zato što nove generacije u novom dobu odrastaju i razvijaju se i postaju bolje od prethodnih. To je razlog što nismo više u srednjem vijeku. Bez obzira na vaš položaj ili mjesto u životu, imperativ je stvoriti mogućnosti za djecu tako da možemo odrasti da vas oduvamo.
Odrasli, i kolege TEDsteri, morate nas slušati i učiti od djece i vjerovati nam i očekivati više od nas. Morate nas slušati danas, jer mi smo vođe sjutrašnjice, što znači da ćemo mi brinuti o vama kada budete stari i senilni. Ne, šalim se. Ali zaista, mi ćemo biti sljedeća generacija, oni koji će ovaj svijet voditi naprijed. A u slučaju da mislite da se vas to ne tiče, sjetite se da je kloniranje moguće i da ono podrazumijeva da ljudi ponovo moraju proživjeti djetinjstvo, pa ćete u tom slučaju i vi željeti da vas saslušaju kao što to moja generacija želi. Svijetu su potrebne nove vođe i nove ideje. Djeci je potrebno pružiti priliku da budu vođe i da postignu uspjeh. Jeste li spremni da to omogućite? Jer svjetske probleme ne bi trebalo ostavljati u nasljeđe generacijama koje dolaze.
Galerija
( buka.com/ Milica Plavšić )