Podržavljenje banaka

Tokom zadnjih decenija, zapadne banke su zanemarile komercijalno bankarstvo koje se bavi kreditiranjem stan ov n i štva i privrede i okrenule se investicionom bankarstvu u kome se vrte velike sume na tržištu hartija od vrijednosti.

Posebno atraktivno je postalo tržište derivata, inovativnih instrumenata za upravljanje rizikom, koji su, naprotiv, doveli do kreiranja prevelikih rizika i omasovljenja špekulativnih poslova.

Upravo investiciono bankarstvo se od strane analitičara često označava kao beskorisno za realnu ekonomiju i u krajnjem veoma štetno kada se uzmu u obzir posljedice finansijskih kriza. Tako je Lord Turner (britanska Regulatorna agencija za finansije) ustvrdio da su banke postale „dr uštveno beskorisne“, dok je Paul Volcker (bivši predsjednik Federalnih rezervi SAD-a) izjavio da je „jedina korisna inovacija“ u sektoru u zadnjih 25 godina - uvođenje bankomata.

Na početku najnovije ekonomske krize neke banke su usljed izgubljenih špekulativnih poslova jednostavno propale, dok su druge spašavane od strane države kroz neku vrstu pomoći, ili pak direktno podržavljene. Pitanje koje se postavlja je: ako se banke stalno oslanjaju na državu, zašto su formalno i dalje u privatnom vlasništvu?

Američka Citigroup je u zadnjih 80 godina četiri puta spašavana od strane države. Goldman Sachs je tokom zadnjih par desetljeća dobio, direkno ili indirektno, ukupno oko 60 milijardi dolara državne pomoći. Hipotekarni instituti Fannie Mae i Freddie Mac, kao i AIG, najveća osiguravajuća kuća u SAD-u, su jednostavno podržavljeni tokom najnovije krize.

Primjeri banaka EU zemalja koje su podržavljene uključuju: Fortis bank (Holandija/Belgija), Hypo Alpe-Adria Bank (Austrija), BPN (Portugal), Royal Bank of Scottland (UK), HypoRealEstate (Njemačka)...

Prema riječima Jean-Claude Tricheta, nakadašnjeg predsjednika Evropske centralne banke: “…da ih nismo spasili, sve (banke) bi propale”. Radi se, naime, o tome, da je spašavanje svake od prethodno pomenutih banaka imalo sistemski značaj, pa je njihovim spašavanjem indirektno spašavan i veliki broj drugih banaka, koje su u ovim bankama imale plasmane.

Ukupan iznos pomoći („paketa“) za spašavanje banaka u EU dostigao je u konačnom oko 3.000 milijardi eura – novca poreskih obveznika. U međuvremenu, banke su ponovo počele da prave velike profite. Takvi profiti su, naravno, privatni i ostaju bankama, njihovim akcionarima i menadžmentu. Ukoliko ponovo dođe do gubitaka, oni će ponovo biti socijalizovani i pokriveni iz budžeta. Tako ispada da su za banke profiti privatni, a gubici državni.

Na ovom mjestu će se sigurno uključiti branioci privatnog vlasništva i slobodnog tržišta. Kako primjećuje Sahra Wagenknecht (njemačka Ljevica), njihove uobičajene parole glase: „tržište umjesto države“, „efikasnost umjesto birokratije“, „konkurencija umjesto monopola“, „biznis menadžeri umjesto državnih službenika“ itd. U suštini se ovdje radi samo o praznim parolama.

Kada bi u bankarskom sektoru zaista bilo na djelu tržište umjesto države, banke bi jednostavno propadale i niko ih ne bi spašavao.

Međutim, zahvaljujući velikoj koncentraciji u sektoru i postojanju velikih banaka koje su postale sistemske i koje ne smiju propasti („too big to fail“), država je praktično prinuđena da ih spašava.

Bankarski sektor je oligopolizovan u većini zapadnih ekonomija. U većini zemalja EU, 10 najvećih banaka drži više od 50% tržišta, dok je u SAD-u stepen koncentracije još veći. O velikoj konkurenciji teško da može biti riječi.

Ilustrativan je slučaj njemačkih regionalnih i komunalnih banaka, kao i štedionica, koje konkurišu privatnim bankama u dijelu komercijalnog bankarstva. Ovakve banke imaju funkciju podrške razvoju regiona, finansiranja infrastrukturnih programa, kreditne podrške malim i srednjim preduzećima...

Ovakve kreditne institucije su do 2001. imale direktnu podršku i garanciju njemačke države. Međutim, sa svojim niskim očekivanim povratom na kapital i adekvatno niskim kamatama, ovakve banke su predstavljale opasnu konkurenciju velikim privatnim bankama. A konkurencija nije zaista poželjna, uprkos svim parolama.

Na inicijativu Deutsche banke, radi „zaštite konkurencije“ (!) je ukinuta eksplicitna garancija države za poslovanje regionalnih banaka u Njemačkoj i ove su bile prinuđene da promijene način poslovanja. Na drugoj strani, velike privatne banke računaju sa tim da će ih država morati spasiti ako ponovo zapadnu u probleme. One praktično imaju implicitnu garanciju države.

Rješenje za ovu situaciju se samo nameće: država treba ili

• a) da prestane da spašava banke i da ih prepusti tržištu ili
• b) da bankepodržavi.

Ovo prvo rješenje nije realno, budući da kolaps finansijskog sistema nije nikome u interesu. Ovo drugo rješenje ima veliki broj prednosti, a prije svega to što bi država ubirala i profit od poslovanja banaka, a ne samo pokrivala gubitke. Pored toga, država bi mogla da utiče na poslovnu politiku banaka na način koji bi obezbijedio potrebnu podršku privredi.

U konačnom, potpuno se zaboravilo da je svrha postojanja banaka servisiranje privrede i stanovništva, a ne kreiranje virtuelnih vrijednosti uokviru samog sektora.

Oni koji smatraju da se rješenje nalazi u boljoj regulaciji finansijskog sektora treba realno da sagledaju situaciju koju Stiglitz naziva „zarobljenost regulative“.

Zakone i sve druge akte u oblasti finansija pišu upravo oni koji iz tog sektora dolaze (ili u njega kasnije prelaze), a lobistička snaga sektora i njegov uticaj na zakonodavce je isuviše veliki da bi regulativa zaista obuzdala bankarsku sklonost rizičnim poslovima i novootkrivenu samodovoljnost.

Regulacija do sada jednostavno nije funkcionisala. Sahra Wagenknecht argumentuje da se stabilnost finansijskog sektora može posmatrati kao javno dobro i da su usluge finansijskog sektora nalik elementarnim dobrima kao što su struja, voda, obrazovanje i zdravstvena zaštita.

A najnovija praksa je pokazala da je u ovim segmentima logika maksimizacije profita, sa aspekta opšteg interesa, više štetna nego korisna.

facebook.com/alternativna.ekonomija

( Tatjana Kuher )