Crnojevićko skrovito pribježište iznad Grbavaca

Pored zagonetnog Piran-grada u Farmacima (ili njegovoj blizini), u okolini Podgorice postojao je još jedan srednjovjekovni grad, koji predanje vezuje za Crnojeviće. Riječ je o Divan-gradu, u Grbavcima u Lješanskoj nahiji, iznad desne obale Morače. Ostaci naselja nalaze se na kamenitom brijegu visokom šezdesetak metara, na samom rubu sela odakle se nastavlja prema Lekićima i Farmacima.

U ovom dijelu Grbavaca, između rijeke i kamenitog brdskog pojasa, prostire se idiličan pojas plodnog zemljišta širok nekoliko stotina metara. Tu u samom uglu, pod brijegomDivanom leži zaselak Piranići. U vezi toga, postoji bilješka da je tu nakon pada Zete živjela porodica Piranić, koja se kasnije iselila. Trista metara dalje u polju su Crkvine sa ostacima crkve Sv. Đorđa i starim grobljem, a od Crkvine prema brdu je Buac - - na tom potezu se nalazi i toponim “Mezara Crnojevića”. Gledano iz podnožja, kamena glavica Divan izgleda nepristupačno i neprohodno, što je očito i bio jedan od glavnih razloga da se na njenom vrhu podigne naselje. Pogled na kamenite strane ne ukazuje ni na kakvo naselje.

Štaviše, pomisao da je gore mogao biti grad prije izaziva začuđenost. Tipičan vrletni prizor, kakvih ima svuda po Lješanskoj nahiji. Ali to je samo utisak. Jer na vrhu brijega nalazi se skrivena, povelika travnata zaravan, duga oko trista metara i široka oko sto pedeset.

Zatičem osamdesetogodišnjeg Veljka Mirotića ispred njegovog doma u Piranićima. Nakon kraćeg razgovora o istoriji sela i lokalnim predanjima, predlaže da me do grada odvede njegova unuka Žana.

Žana Mirotić pored zidina Divan-grada

Ubrzo sa ovom simpatičnom srednjoškolkom započinjem uspon kamenitom padinom, po strmoj kozjoj stazi zarasloj u šiblje. Pri vrhu te kamenite strane nalazi se znamenita “stolovača”, stolica uklesana u kamenu, na kojoj je po predanju sjedio Ivan Crnojević i posmatrao Zetsku ravnicu. Nakon petnaestak minuta uzanim putem izbijamo na ravniji teren prošaran kamenim gromadama. Pred nama se ukazuju prve gomile obrušenog kamenja, potom i ostaci zidina od kamenih blokova vezanih malterom.

Sve je u vrlo ruševnom stanju i obraslo gustom vegetacijom. Ipak, malo po malo, razabiraju se gabariti više vezanih građevina. Visoka trava i šiblje znatno smanjuju vidljivost, ali uprkos tome, uočavaju se konture centralne građevine, neke vrste utvrde, sastavljene od više manjih zdanja, postavljenih stepenasto.

Ovaj veliki objekat leži na blagoj padini, na rubu skrivene zaravni, na strani prema selu, šireći se prema ivici grebena sa koga nadaleko puca lijep pogled. Sve se vidi kao na dlanu, polje u podnožju, kao i ravnica preko rijeke. Utvrda je dugačka više od stotinak metara i nešto manje široka. Proteže se, kako izgleda, u obliku obrnutog ćiriličkog slova G. U okolini ove centralne utvrde, u kojoj je mnoštvo pravougaonih ili četvrtastih prostorija, vidi se još desetak kućišta. Vjerovatno ih ima mnogo više, ali se teško uočavaju zbog guste vegetacije.

Nastavljamo niz poveću livadu prema sjeveru do kraja, a potom preprečujemo prema zapadu, gdje su ostaci međe-bedema. Zatim preprečujemo ka jugu kroz ostatke centralne građevine-utvrde, u nadi da ćemo naići na ostatke crkve. Možda se nalazi na vrhu grebena? Tamo, međutim, zatičemo ostatke poveće četvrtaste građevine na dva nivoa, sa dva ulaza. Postavljena je vješto na stijeni, tako da se na gornji sprat ulazi sa njenog vrha, a na donji sa livade u podnožju. Odmah pored ovog zdanja stoji obodni pojas golih gromada, koje se vide iz polja. To je idealna osmatračka pozicija, sa koje se vidi ko nailazi sa velike daljine. A u tome je i bila poenta. Pozicija grada na desnoj, bezbjednijoj strani Morače, jasno govori o nesugurnom dobu, u kome je plodna i široka Zetska ravnica postala poprište čestih sukoba, pohara i pogibije. Od kraja 14. do kraja 15. vijeka, udari su dolazili sa tri strane - prvo iz Bjelopavlića, zatim iz pravca Meduna i konačno, Skadra.

Jedini siguran oslonac nalazio se na jugozapadu, prema kamenitim brdima. Sa te neprohodne strane nije moglo biti nikakvog iznenađenja. Tu je živjelo stanovništvo lojalno Crnojevićima - i u tim i u budućim vremenima. Na tim će stranama uskoro biti utvrđen Soko-grad i začeto Cetinje. Divan-grad je možda začeo Ivan Crnojević, a možda i njegov otac Stefanica.

To je idealno gnijezdo na pogodnoj krševitoj strani, na povećoj skrovitoj ravnini s koje se lako moglo uteći dublje u brda, prema Goljemadima. Na potezu između Divan-grada i Goljemada, na kamenitim stranama ima pogodnih ravnina na kojima se moglo opstati za duži period. Položaj Divan-grada garantuje blagovremeno uzbunjivanje i laku evakuaciju prema unutrašnjosti preko kamenitih strana. Osmatrač je mogao uočiti neprijatelja mnogo prije nego se ovaj i približio Morači, za čiji mu je prelazak trebalo podosta vremena.

Sve u svemu, žitelji Divan-grada su imali najmanje sat vremena prednosti. Da je Divan-grad sagrađen u nesigurnim vremenima u sredini petnaestog vijeka, svjedoči način gradnje od grubo pritesanih kamenih blokova, ponegdje vezanih malterom, a ponegdje ozidanih u suhozidu. Na očuvanim zidinama čija je širina oko pola metra, vidi se poneka puškarnica. Grad je podignut u žurbi i nuždi. Vjerovatno leži na mjestu nekog prastarog lokalnog pribježišta, koje je pred bosanskom, a potom i osmanlijskom prijetnjom dobilo na važnosti.

Gabariti centralne utvrde govore nam da je riječ o znatnijem graditeljskom poduhvatu, iako se Divan-grad skoro ne pominje u literaturi. Štaviše, za njega malo ko zna. Izgleda da je ovakvih „tranzicionih“ građevina bilo više tokom petnaestog vijeka i prava je enigma da mu ranije nije posvećena veća pažnja. Jer, istraživanja bi mogla pružiti mnoge odgovore o posljednjim godinama predosmanskog doba. Rekli smo već da se oko trista metara od brijega Divana, na lokalitetu Crkvina nalazi kapela sa starim grobnim pločama. Crkvica sa dijelom groblja leži sakrivena u jednoj lijepoj šumici, a dio groblja između nje i poveće livade-kosanice.

Ostaci crkve Svetog Đorđa su u šumici u polju

Kapela je skoro potpuno obrušena. Opstala je samo apsida koju je potpuno prekrio bršljan. Okolni grobovi su od grubo otesanih i neobično visokih kamenih ploča, sa kiljanima kod glave i nogu, orijentisanim u pravcu istok- zapad. Ploče su na nekim grobnicama visoke i tridesetak centimetara, možda i više. Na njima nema nikakvih natpisa, a na ponekima se vidi krst. Neke su grubo oblikovane, druge bolje tesane.

Par metara od kapelice Sv. Đorđa nalazi se lijepo otesana ploča od bijelog kamena, visoka tridesetak centimetara, koju je s gornje strane poodavno pritisnuo korijen povisokog stabla. Sa gornje i bočne strane uklesano je nekoliko ukrasa, a na boku se uočava nekoliko koncentričnih krugova sa tačkom u centru, povezanih linijom. Ovo je značajno jer se identični ili vrlo slični ukrasi mogu vidjeti na grobnicama Crnojevića u Manastiru Komu na Skadarskom jezeru, udaljenom nekih desetak kilometara prema jugu. Ovaj momenat ima veliku važnost, jer potencijalno ukazuje na grobnicu nekog pripadnika zetske vlastele iz 15. vijeka.

Od kapele Sv. Đorđa prema brdu, usred poveće ograđene livade, nalazi se poveći šibljik, za koga je vezano lokalno predanje da raste na mjestu nekadašnjeg manastira. Ostataka ovog kompleksa (manastirskog?) bilo je i pri samom brdu, ali je to sve vremenom razgrađeno. I pored svih promjena koje su se dogodile u proteklim vjekovima, mjesto je sačuvalo mnogo od nekadašnje organizacije. Na koncu, cijeli taj prostor mogao bi se pokazati izuzetno važnim za razumijevanje crnojevićkog perioda, jer se sa druge strane brda, na udaljenosti od jednog kilometra nalaze Goljemadi i Sinjac, gdje su bila tri manastira – Kosmača na Malom blatu, manastir „na brzine“ u Sinjcu i manastir Ćelije od Sinjca prema Barutani, u brdskoj strani iznad Kaluđerske oke i Kaluđerske grede.

Bilješka Andrije Jovićevića

O Divan-gradu je podužu bilješku ostavio Andrija Jovićević u knjizi “Zeta i Lješkopolje – Skadarsko jezero“ iz 1926. godine (fototipsko izdanje CID, Podgorica, 1999). „Divan se nalazi na zapadnoj periferiji oblasti između Lekića i Grbavaca. To je kameniti brežuljak na obali Morače, uzvišen za 50 metara. Njegova strana od Morače je nepristupačna, a zaleđem je naslonjen na Trošan-glavicu.

Zidina Divan-grada

Strana Divana ka Trošan-Glavici i razdolje iza njega načičkano je kućištima. Kuće su građene bez reda i rasporeda, od tvrdog materijala, kamena i klake, uvijek u vidu pravougaonika, a bile su zbijene i ispredvajane uskim sokacima, kakvi se vide svuda po starim gradovima. Na vrhu grada je bila kula sa puškarnicama, i tu je živio zapovjednik i gradska straža. Odbrana je sa grada bila sigurna, jer grad dominira nad svim kućama, nad svim pristupima i cijelom okolinom na strani polja. Govore da je Ivan Crnojević provodio ljeto na Divanu a zimu u Žabljaku, i pokazuju na vrhu grada jedan prirodni stolovati kamen, na kome je Ivan sjedio i gledao na Zetu. Zaista je sa Divana neobično lijep pogled na Zetu, kučke i malisorske planine. U Divanu je moglo biti do 100 kuća“, kaže Jovićević i nastavlja.

„Sa Grbavcima, koji se nalaze u neposrednoj blizini Divana, i sa Divanom skopčano je ime nekog vojvode Zimonje, koji je ovdje živio za doba Ivana Crnojevića. Možda je Zimonja bio zapovjednik Divana, pa po tome i jedan od prvih Ivanovih vlastelina i vojvoda. U narodu se očuvala priča, koja kaže:

„Kad se Ivanu Crnojeviću svrnulo i okrenulo zlo, onda je primorao svoje vojvode da ga kunu. Svi su ga prokleli, jer su morali, ali su njihove kletve bile slabe. Zimonja je žalio svoga gospodara i nije htio da ga prokune, ali, kad ga je Ivan na to prisilio, rekao je: „Svrnulo ti se u sreću i prijatelje!“ Ta je kletva za Ivana bila strašna, pa i on strašno prokune Zimonju: „A ti, da Bog da, ne istražio se, ali što bilo muško, po zlu se poznavalo, a što bilo žensko, po dobru pobrajalo!“ I kao što se Zimonjina kletva stekla, stekla se i Ivanova, jer po uvjeravanju starih ljudi, tu se nije moglo roditi viđena čovjeka, a udove su im jako dobre“ („Zeta i Lješkopolje“, str. 39-40).

Galerija

( Slobodan Čukić )