Rajko Maksimović: Nadam se da mi Vladika neće zamjeriti
Kompozitor djela „Testamenat” govori za ART Vijesti
Crnogorska publika večeras će imati priliku da premijerno čuje izvođenje “Testamenta” za bas, hor i orkestar, koje će ispred Katedrale Sv. Tripuna u okviru Don Brankovih dana muzike i programa “Njegoševih dvjesto” izvesti Crnogorski simfonijski orkestar, hor “Obilić” i Ivica Šarić (bas) pod dirigentskim vođstvom Darinke Matić-Marović.
To će biti i prvi susret sa jednim od najznačajnijih i nagrađivanih opusa srpskog kompozitora Rajka Maksimovića, dugogodišnjeg profesora kompozicije na beogradskom FMU.
Koliko Vam je tekst bio primaran, da li ste isli na tu svjetovniju ili duhovniju varijantu Njegoša samog?
“Kako sam ja upoznao taj tekst? Bila je predstava „Gorski vijenac” u režiji Vide Ognjenović, i na premijeri uzmem program, koji su radili Matija Bećković i Mihiz, gdje citiraju Isidoru Sekulić, koja je bila zaljubljena u Njegoša, a ona daje tekst “Testamenta!” i ja kažem ‘divan li je tekst, šteta sto nije za komponovanje’, to je bio moj zaključak".
"I dođem kući, probam, ne ide. Poslije dva mjeseca probam ponovo, ne ide... Poslije dvije godine, krenuo sam ali ne od početka nego od drugog stava, ‘Tvoje je slovo..’, koji je krenuo dobro. I onda je poslije išlo sve”.
Jeste li vidjeli da ulazite u nešto posve drugačije…
“Prvo sam to radio za solo bas i hor, bez orkestra, s obzirom da je to vladika sa Cetinja, a pravoslavna muzika ne trpi instrumente. Skoro sam već bio završio, i onda je došla Dara Matić Marović, i rekla mi kako se priprema četrdesetogodišnjica hora Krsmanac. ‘E za tu priliku’, rekoh, ‘daj da dodam jedan mali orkestar, mislim da mi se Vladika neće naljutiti…’ A pazite, poslije ‘Testamenta’ stoji njegova kletva ‘Ko išta od ovoga ovdje promijeni, bio mu crn obraz pred ljudima, i jarosti se gnjev božji nad njim izvršio za tu grdnu nepravdu koju je izvršio pred licem neba i zemlje.’
Prema tome, ta kletva Vladičina mi je stalno lebdjela nad glavom, da nešto ne izmijenim. I nadam se da mi neće zamjeriti što sam to dodao…”
Jesu li Vam i druga Njegoševa djela bila od pomoći tada?
“Nisu, ne. S tim, uz napomenu, da je primarni tekst koji sam našao u onom programu pozorišnom, Vide Ognjenović, bio pun slovnih grešaka, odnosno netačnosti. Onda sam kupio sva Njegoševa djela, u kojima nije bilo “Testamenta”. Pitam drugara mog oca, Nikolu Banaševića, koji je učestvovao u tome, ‘šta je sa ovim, zašto nema Testamenta,’ kaže on ‘samo u izdanju iz ‘51. ga je bilo‘.
Tada sam stupio u vezu sa jednim njegošologom, koji me uputio na knjigu u kojoj sam našao originalni tekst. A muzika je već bila gotova. Na primjer, bilo je lako, umjesto ”himne” – staviti “gimne”, tu nema nikakve razlike. Ali, recimo, u II stavu, ja sam u onom programu našao ‘tvoje je slovo sve iz ništa stvorilo’. a u originalu piše – satvorilo. I onda sam u koralu uspio da dodam još jedan slog, da bude ‘satvorilo’, a u fugi ne, u fugi je ostalo ‘stvorilo’, jer bi se mnogo deformisalo, sve sam probao”.
Kao da ste u kompozitorskom postupku “izmiksali” i starogrčke moduse, i Mokranjca, u tom harmonskom jeziku ima svega…
“Da. Ja dosta radim sa tim modusima, čak imam čitavu knjigu o njima, ali i neke svoje moduse. Moram da vam kažem, što se tiče fuge, da sam konsultovao Mocartov “Rekvijem”, koji ima onu dvostruku fugu, Kirie eleison. E, to ‘Tvoje slovo’ je isto dupla fuga, na drugi način, ali svejedno… Za mene su Bah i Mocart dva potpuno nadljudska bića”.
Ne pišem za kritičare
Sa ove distance “Testamenat” možete smatrati i kao neki sopstveni testemen(a)t i credo… “Testamenat” je nakon premijere puno izvođen, a kada su ga čuli u Opatiji, na Jugoslovenskoj muzičkoj tribini, to je bio veliki uspjeh, ali i iznenađenje, jer ja sam važio za avangardnog kompozitora, a sad odjedanput, potpuno tonalno, samo su u III stavu neke disonance.
Čudili su se, ‘otkud Rajko ovo da napiše’… Međutim, ja sam upravo u to vrijeme shvatio da je smisao komponovanja u izvođenju, ne da ja povlađujem ukusu publike, nego da povlađujem za one koji sviraju i pjevaju, koji znaju šta je muzika, koji su svirali i Baha, i Šopena, i Betovena, dakle oni koji mogu zbilja da procijene. Ne, što se kaže, široka publika. Oni će voljeti to, možda, ali je moj cilj bio da zadovoljim one koji sviraju i pevaju. To sam shvatio - neko piše za muzičke kritičare – ja ne.
Galerija
( Tijana Jovović )