Radionica Kotor APSS donijela je novu atmosferu i duh

Savez arhitekata Crne Gore je prepoznao APSS u Kotoru kao važan događaj na arhitektonskoj sceni Crne Gore, i u okviru svojih skromnih budžetskih sredstava sponzorisao je učešće jednog studenta Arhitektonskog fakulteta iz Podgorice, u cjelokupnom trajanju događaja. sacg.me

Baš lijepo od SACG-a...

Pozdravljam odluku SACG-a, svakako - i počinjem da živim u nadi da će SACG jednoga dana naći načina da "prepozna" kao "važnu" i moju herojsku nakanu da čuvenu kuću Vukotića na Cetinju podvrgnem rigoroznoj, naučno utemeljenoj analizi - koja će rezultirati stoprocentnim naučnim radom.

Nadam se, takođe, da će SACG sponzorisati barem dio tih mojih budućih herojskih analiza u okviru svojih skromnih budžetskih sredstava - koja će u narednom periodu biti značajno skromnija, to je sasvim izvjesno, nažalost.

Ne bi valjalo da banak ostane na nesrećnoj tezi o kući Vukotića kao kubističkoj kući - to nikako ne bi valjalo...

Toliko o tome, a sad...

OK - čini mi se da bi se čitava ta serija nevjerovatnih pitanja koja mi vi, dragi moji prijatelji, servirate ovih dana - serija pitanja strogo vezanih za Kotor Art Kotor APSS, ljetnju arhitektonsku radionicu, tj. školu (kotorapss.me) - mogla svesti na jedno jedino, suštinsko pitanje - zašto baš APSS?

Stvarno, zašto finansirati APSS? Zašto ne finansirati redom sve te kulturne manifestacije što ih vi držite za neuporedivo učinkovitije i sa neuporedivo dalekosežnijim efektima po pitanju opšteg društvenog boljitka?

Nije mi namjera, naravno, da se uživljavam u ulogu portparola APSS-a, niti da, bože zabrani, advokatišem u korist APSS-a. Ja sam ovdje - u ovoj formidabilnoj, kamenoj, prekrasnoj zgradi bivšeg austrougraskog zatvora u starodrevnom Kotoru gradu - samo gost - koji je ubijeđen da se, trenutno, na brdovitom Balkanu ne dešava ništa što bi bilo ovoliko tripozno.

Dakle, ja sam ovdje iz jednog jedinog razloga: arhitektura mi je baš na srcu - kao i svima što su se okupili ovdje ovom prilikom. Ovdje su se, prvenstveno, okupili mladi ljudi, studenti arhitekture - koji su čitave prošle školske godine marljivo učili i radili - koji su neštedimice prolivali znoj i suze, to se odmah vidi - i umjesto da pobjegnu od arhitekture barem preko ljeta, oni su, svojevoljno, došli u Kotor - čak su i platili - da bi se opet bavili arhitekturom - i to, ispostaviće se, vrlo intenzivno.

Mi se ne foliramo, mi smo ovdje, svi odreda, ozbiljni slučajevi trovanja arhitekturom - ili teški arhitektonski zavisnici, ako vam je tako draže. Ovdje se služi isključivo stara dobra arhitektura - i to na milion i kusur načina - bez priloga - straight no chaser - 24 sata na dan - svih 10 dana, koliko traje ova zabava.

Kad biste bili u prilici da čujete kako polaznici - dvadesetak studenata iz CG, regiona i Evrope - i mentori radionice: Simon Hartman (Simon Hartmann - HHF, Basel, Switzerland), Boštjan Vuga (Sadar + Vuga, Ljubljana, Slovenija), Ivan Milošević (AIM Studio, Podgorica, Crna Gora), Marko Stjepčević (UCG, Podgorica, Crna Gora) - i naravno, Dijana Vučinić (DVARP, Podgorica, Crna Gora) - evo već šesti dan, u kontinuitetu, iz mjesta, čim se probude, krenu da debatuju o procesu i konačnom produktu ovogodišnje radionice APSS - koji se iz dana u dan polako uobličava na očigled svih nas - sve bi vam bilo jasno.

Fascinantan je zapravo način na koji Hartman i Vuga pristupaju mediju arhitekture, u najširem smislu - još kad Rubijevi (Ilka & Andreas Ruby) ubace svoje začine u ovu APSS čorbu... jedva čekam finalnu prezentaciju, ukratko

Bilo bi vam jasno i da Hartman i Vuga ovdje kolo vode - što je sasvim u redu - to su ljudi od kojih se mnogo toga pametnoga i korisnoga može čuti i naučiti - pogotovo o mentorskom radu - o stavljanju projekta pod kontrolu, a zatim i o usmjeravanju raznih segmenata projekata, tj. studentskih radova, ka zajedničkom/kolektivnom cilju - cilju koji ostalima može, ali i ne mora biti sasvim jasan u svim fazama rada - što je posebno važno, jer će proces u neku ruku ostati otvoren do samoga kraja.

Fascinantan je zapravo način na koji Hartman i Vuga pristupaju mediju arhitekture, u najširem smislu - još kad Rubijevi (Ilka & Andreas Ruby) ubace svoje začine u ovu APSS čorbu... jedva čekam finalnu prezentaciju, ukratko.

Namjeravao sam zapravo da napišem neku vrstu reportaže sa APSS-a i da pokušam da vam dočaram djelić ove atmosfere - da vas nježno provozam kroz komparativne tipološke analize na relaciji zatvor-škola i obratno, na primjer - i da vam, između svega ostaloga, opišem kako zvuči glas Dijane Vučinić, direktorice zatvora, tj. škole, kad podvikne - Matija, đe su oni toneri? - ili nešto u tom stilu, na te neke praktične teme - i kako se onda taj tipično podgorički imperativ u ženskoj izvedbi na neki nevjerovatno mek način sudara sa kamenom i arhitektorom - i upućuje na razmišljanja o akustičnim svojstvima ove lude zgrade.

Štos je, čini mi se, u nekakvoj graditeljskoj tajni starih austrougarskih majstora koja rezultira time da zatvorenici u ćelijama savršeno čuju sve zvuke koji dolaze spolja i iz hodnika - a da plač, jauci, krici i urlici utamničenih nesretnika ne dopiru van ćelija, tj. da ostaju u ćelijama. Na sličan način funkcioniše i škola. Polaznicima škole se jednostavno ne dozvoljava da omanu ni pojedinačno ni kao kolektiv - poraz nije opcija - sve je podređeno produktu, tj. finalnoj prezentaciji - i u to ime Hartman i Vuga gaze za sve pare - što je meni, koji sve to posmatram sa strane, vrlo interesantno i nadasve zabavno.

Namjeravao sam zapravo da poredam razloge zbog kojih, evo, osjećam da sam baš na pravom mjestu - i da mi je dobro - i da se ne sjećam kad mi je posljednji put bilo ovako dobro.

A onda mi je palo na pamet - čemu ta reportaža? - da vas zanima ova atmosfera - bili biste ovdje, barem biste svratili - a kako niste ovdje, zašto da vas smaram reportažom.

I tako riješih da se pozabavim suštinom - ili nečim što u nedostatku preciznijeg termina nazivam suštinom.

Stvarno, zašto APSS? - zašto baš arhitektura? - kad arhitektura definitivno ne spada među umjetnosti koje se tradicionalno upražnjavaju, razvijaju i njeguju na ovim našim prostorima. Trenutni status crnogorske arhitekture je daleko ispod statusa koji na crnogorskoj kulturnoj sceni uživaju umjetnosti poput: književnosti, slikarstva, tu i tamo drame, eventualno filma...

Ako ste u stanju da zamislite internacionalno zapažen naslov iz teorije arhitekture ili arhitektonske kritike iza kojega stoji teoretičar arhitekture ili arhitektonski kritičar porijeklom sa ovih prostora, onda mi ne preostaje ništa drugo nego da vam od srca čestitam

Po mišljenju nekih mojih poznanika - nearhitekata - sipanje u arhitekturu se uhvati kao kada bismo sipali u razvoj nekog egzotičnog sporta - dvoranskog biciklizma, na primjer - ili badmintona - na štetu sportova koji se tradicionalno treniraju na ovim prostorima, poput: fudbala, košarke, rukometa, odbojke...

Muška badmintonska ekipa Crne Gore osvojila je sinoć zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu u Bijaricu, u Francuskoj...

Ma nema šanse, ni u najluđem snu.

Pazite sad...

Rješenje mladih crnogorskih arhitekata (Studio AAA) proglašeno je za pobjedničko na velikom, međunarodnom arhitektonskom konkursu na kojem je učestvovalo 400 arhitekata i arhitektonskih timova iz cijelog svijeta...

Ne, ipak ne danas, sjutra možda, navjerovatnije prekosjutra.

Ako ste u stanju da zamislite internacionalno zapažen naslov iz teorije arhitekture ili arhitektonske kritike iza kojega stoji teoretičar arhitekture ili arhitektonski kritičar porijeklom sa ovih prostora, onda mi ne preostaje ništa drugo nego da vam od srca čestitam.

Stvarno, zašto baš arhitektura kad u Crnoj Gori teško da postoji nešto što bismo mogli nazvati organizovanom arhitektonskom scenom, kad Savez arhitekata Crne Gore tek počinje da se budi iz višedecenijskog košmarnog sna, kad ne postoje strukovne nagrade, kad ne postoje - ni u najavi - strogi zakoni koji bi bili u skladu sa evropskim i koji bi nalagali da SACG, kao krovna strukovna organizacija, raspisuje otvorene arhitektonske konkurse za sve javne objekte - za sve objekte iza kojih stoji država u funkciji investitora - i da se samo pobjedom na konkursu može steći pravo na vođenje svih faza izrade projekta i realizacije javnih objekata - uz naknadu koju bi definisao SACG, svakako. Taj naš imbecilni - ko najviše spusti cijenu - sistem dodjele poslova koji se tiču projektovanja i izvođenja javnih objekata najrječitije govori o stanju na našoj nesretnoj arhitektonskoj sceni.

Stvarno, zašto baš APSS?

Zato što je crnogorska arhitektura na vrlo niskim granama ovih dana - pa je svaki napor usmjeren ka podizanju arhitektonskog stvaralaštva na viši nivo hvale vrijedan - i više nego dobrodošao.

Upravo zato APSS!

Baš u ovom trenutku, tu na metar od mene, sa lijeve strane, studentica arhitekture, Crnogorka, i student arhitekture, Švajcarac - ubiše se da pronađu pravi pristup jednom od desetak vrlo lucidno obrazloženih zadataka/problema koji se tiču Hotela Fjord u Kotoru - odnosno ruine Hotela Fjord u Kotoru. Sa desne strane imam studenticu Hrvaticu i studenta iz Nikšića, ostali su napolju, ima nas oko tridesetak - i svi smo u akciji, svi širimo svoje vidike - jer je svrha svega ovoga upravo u nevjerovatnom profesionalnom iskustvu - kolektivnom profesionalnom iskustvu - koje ćemo, svako na svoj način, odnijeti odavde.

U narednom broju o finalnim fazama ljetnje arhitektonske radionice Kotor ART Kotor APSS - i o velikoj završnoj konferenciji, svakako.

( Borislav Vukićević )