ništa nije slučajno
Procrnogorci
Do skoro slavna – sa svog identiteta – radnička klasa, vasdan crnči a ne dolazi ni do čega: može da napasa oči na luksuznoj potrošnji onih drugih. Sve će to, zanago, integracija pozlatiti
Čudo je ta politika. Nije ona, kako se obično misli, polje inata i razmirice, iluzija i obmane – uložiš jedan dobiješ četiri – ili, uložiš ništa, a dobiješ više nego u najluđim snovima. Kad sve stane, kad bi čo’jek reka’ da je sve đavo ponio, ona je ta koja stoji na braniku optimizma, razbibrige, dobrog raspoloženja i veselja. I sve manje prisutne ali tim dragocjenije svijetle budućnosti.
Što je čini tako neodoljivom i produktivnom u oskudnim vremenima? Zagonetka biva tim veća što se politikom bave uglavnom ljudi kojima je i pomisao na neki društveno koristan rad posve strana i mrska. Oni su sivilo, dosadu i ispraznost svoje socijalističke fraze, kao suvo zlato, prometnuli u jednako šuplju etiku kapitalizma. Bezobzirnu koristoljubivost, okrutnu težnju za profitom, razulareni egoizam, proglasili za novi početak, proljeće, nacionalnu obnovu i ideal. Na svoj avangardni proleterski identitet, okretno i hitro, nadogradili su teoriju i praksu brzog bogaćenja i pojedinačnog prisvajanja. Ostajući posvećeni opštim, drštvenim vrijednostima.
Isus: „Po plodovima njihovim ćete ih poznati“
„Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve?“ Imamo sijaset stamenih inženjera, političkih posvećenika, koji su pobjegli od struje, mašinstva, poljoprivrede: slijedeći novu razvojnu filosofiju, zaobišli su u širokom luku drugu industrijsku revoluciju. O školovanim humanistima i etnoakademicima koji prijenuše k političkom zanatu, da ne trošimo riječi: njima je politika jošte slađa i bliskija - oblomili jezik na latinskim citatima. Svi zajedno, glasnici su novih tehnologija, komunikacionih strategija, strukturnih transformacija ekonomske baze i kulturne nadgradnje.
Vizije naših političara, ne podnose opoziciju, zakon gravitacije i ina ograničenja. Stoga je međunarodna zajednica bila prinuđena da nam postavi zahtjev „održivog razvoja“. Da je samo investitora - izarčili bi lahko, bez ostatka, svu tekovinu i đedovinu, prije isteka druge petoljetke. Imamo legitimitet i demokratski kapacitet, ohrabruje nas i sokoli na novom - putu ili bespuću - veliki vođa. Kojeg pamtimo kao krutog komunistu i radničkog ideologa, zatočnika društvene svojine, proletera, potonjeg socijalistu, meštra od kapitala i poštenog milionera.
Proizvodnja kao hardware, ’đe vladaju kruti zakoni fizike i matematike, prepuštena je izvanjcima, omiljenim investitorima. Bojno polje naših političara i nadalje ostaje cijepanje mehke klade – software - elem ljudski resursi. Pola stoljeća je kompartija gradila čovjeka kao društveno biće koje je bivstvovalo na temelju ekonomske jednakosti. Tijekom revolucionarnog stvaralaštva programirali smo novi humani kod - čovjeka širokih vidika i nesebičnog karaktera. Sklonog internacionalizmu, solidarnosti, bratskoj slozi i jedinstvu. Djelovalo se toljagom ali i mrkvom - istima su rukovali rukovodioci - najbolji sinovi našeg naroda. Konačno, nijesmo imali više koga da ubjeđujemo – svi su bili ubijeđeni. Kad smo svi postali ljudi posebnoga kova i komunisti, naš osebujni poredak se urušio sam od sebe.
Svi u Crnogorce
U prirodi revolucije je da teče, posvećeni smo trenutačno novoj fundamentalnoj zamisli. Izgradnji entiteta zvanog crnogorski Crnogorac. I procrnogorska Crna Gora. Ovo udvostručavanje, nema veze sa dvostrukim moralom u građanskoj Crnoj Gori, nekom drugom moralnom činjenicom ili gramatičkim skandalom. Jednostavno, kako reče onaj poštolog, „procrnogorske snage krče sebi puta u Pošti CG“.
Po srijedi je rebrendovanje imenice „Crnogorac“ i nosećeg pridjeva „crnogorski“. Imenica se odnosi prevashodno na članove partije, orne glasače i napredne građane koji hoće život kao uspješnu priču. Ukrasni pridjev odnosi se na privredne i ostale profitabilne subjekte koji trube nacionalno a prisvajaju individualno. (Što se donekle odnosi i na prvi entitet označen imenicom). Njima su označena opravdanja i prikrivanja kojima premazuju nabujali sebični interes. Društveni proizvod pada, bogatstvo vladajućeg staleža raste. Do skoro slavna – sa svog identiteta – radnička klasa, vasdan crnči a ne dolazi ni do čega: može da napasa oči na luksuznoj potrošnji onih drugih. Sve će to, zanago, integracija pozlatiti.
Čekajući strateškog partnera
Podobni građani, obnovljena srednja klasa, koja i nadalje hoće život bez motike, posred kapitalizma, mora na primjeran način da pokaže oduševljenje i veselje spram partijskog obnoviteljskog programa. Glasati dabogme, sa sve tazbinom.
Partijski trudbenici Z.J. i Z.V. žale se međutim, kako sve teže održavaju predizborni optimizam i radost u okviru iskazanog i utvrđenog identiteta, u partijskim redovima i međ’ simpatizerima na terenu. Pak su priješli na stari dobri perpetuum mobile: zaposliš jednog - trojica se nadaju. Održati puni demokratski kapacitet i legitimitet sa četvrtinom glasačkog tijela.
Naravski – novo programiranje uživa većinsku podršku – u tolikoj mjeri da partija ne može svima da izađe u susret zbog skromnih materijalnih mogućnosti. Masovno preslikan i ugrađen identitet postaje preteško breme za naša slabašna neoliberalna postignuća. U državnim službama odavno nema mjesta, a privredni potencijali se brčkaju u plićaku čekajući dobrotvora i pokretača iz bijelog svijeta. Koji je naš izabrani ljekar i strateški partner ali slabo žuri k našim željama i nasušnim potrebama. Nudimo mu – obaška – i besplatnu radničku klasu. Koja je preostala iz prethodne, naše, revolucionarne epohe.
( Ratimir Vujačić )