Kakve veze genocid ima sa mnom?
Jedan od najvažnijih koraka za pomirenje na ovim prostorima je promjena svijesti u Srbiji u vezi s ne tako davnim zločinima
Svake godine kad se približi 11. jul, krene da me opsijeda pitanje šta još reći ili napisati o Srebrenici a da već nije rečeno ili napisano? A opet, pisati za medij čija je jedna od glavnih misija suočavanje sa ratnom prošlošću i njenim zločinačkim nasljeđem i pri tom ignorisati najveći ratni zločin na tlu moderne Evrope nakon holokausta – to tek ne dolazi u obzir.
Uglavnom, pošto bavljenje pojedinačnim ratnim zločinima ne spada u moju (užu) specijalnost kad je u pitanju generalna tema ratnog raspada Jugoslavije, nakon dužeg mozganja sam donio odluku da se u ovogodišnjem prigodnom tekstu povodom srebreničkog genocida prevashodno osvrnem na odnos običnih građana Srbije prema tom vrhunskom anticivilizacijskom djelu, izvedenom pod operativnom komandom haškog sužnja, zločinca-a-ne-heroja, Ratka Mladića.
Za razliku od etabliranih vedeta takozvane antiratne intelektualne elite, koje su od salonsko-tribinske kritike ratova, zločina i zločinaca izgradile solidan porodični biznis, mene je oduvijek više zanimao praktičan tet-a-tet pristup koji donosi konkretne, opipljive rezultate. Pa tako, umjesto gomile klimoglavih istomišljenika, radije biram druženje baš sa onima koji misle drugačije, a s obzirom da su takvi ovde nažalost u velikoj većini, ne postoji efikasniji način da im promijeniš generalnu svijest i matricu razmišljanja nego kroz strpljivu i direktnu komunikaciju, što je moguće češću, i naravno – začinjenu sitnim ali ponekad presudnim retoričkim lukavstvima.
Ukoliko bi neko ko je tada bio sastavni dio te ratnopolitičke mašinerije uspio da izvede i preživi tako ogroman lični i moralni zaokret u pravom, nesumnjivo pozitivnom smjeru, onda će i svima nama ostalima biti neuporedivo lakše da učinimo to isto
Skraćeno govoreći, draže mi je kad jednog nacionalistu uspijem da preobrazim u normalno čeljade, pa makar to zahtijevalo mjesece i mjesece naporne diskusije i nadljudskog suzdržavanja da istog za to vrijeme po stotinu puta ne otjeraš u tri lijepe, nego da se samozadovoljavam lajkovanjem od strane onih koji u vezi sa pomenutom tematikom ionako već misle isto što i ja.
I dobro, šta sam, kad je o Srebrenici konkretno riječ, naučio iz svih tih spontanih susreta i razgovora sa brojnim neistomišljenicima, ne samo iz nacionalističkog tabora već i običnim, prosječnim građanima bez posebnog ideološkog određenja? Prije svega to da se mogu podijeliti u tri osnovne kategorije, od čega dvije zauzimaju oni sa nacionalističkim svjetonazorima, dok u treću spadaju ovi bazično neopredijeljeni, koji nemaju neki jasan stav o tim stvarima, niti se trude da ga steknu; valjda im je tako lakše, da ne moraju da naprežu mozak.
Pripadnike prve škole mišljenja bih nazvao prosječnim ili tipičnim domaćim nacionalistima. To su vam oni koji će nekako i prihvatiti da je u Srebrenici počinjen ozbiljan, takoreći nesvakidašnji zločin, ali ni za živu glavu neće priznati da je riječ o genocidu. Potegnuće sve moguće teorije zavjera koje su čuli ili pročitali, a u kojima kojekakvi kvazinaučnici bajagi nepobitno dokazuju kako je navodno bilo mnogo manje žrtava nego što zvanični podaci govore, te da je sve to plasirano ne bi li se srpski narod proglasio genocidnim i time trajno satanizovao. Ne hajući pri tome za prostu činjenicu da broj žrtava, sve i kad bi zaista bio vještački naduvan, kako vole da tvrde, nije presudan da bi određeni zločin bio okvalifikovan kao genocid. Na kraju, ako ste baš uporni da im dokažete kako griješe, kao svoj ultimativni argument će potegnuti odgovor u stilu - Ma da, Srebrenica je genocid, a Oluja kao nije?! Ili, pak, ono nadaleko čuveno Da, da, genocid, a šta je onaj njihov Orić radio našim Srbima tamo, a?!
Drugu grupu tvore ultranacionalisti koji, gle čuda, ne poriču da je jula 1995. u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima/Muslimanima (a vrlo vjerovatno i pojedinim vjerski neutralnim Bosancima sa muslimanskim imenima), ali taj monstruozni čin istovremeno u potpunosti opravdavaju! Jer, prosto, ti koji su tamo pobijeni su, jelte, muslimani, i to od one najgore (poturičke) sorte, a takve je sasvim legitimno, štaviše poželjno, likvidirati, pošto po difoltu predstavljaju (antisrpsko) Zlo. Zato je za njih Mladić nesporni heroj, upravo dakle iz razloga što je počinio genocid, a ne uprkos tome. Ovakav bi se način razmišljanja mogao čak okarakterisati i kao svojevrsna perverzno-morbidna iskrenost.
Dolazimo najzad i do treće grupacije, do takozvanih ne(previše)zainteresiranih građana pokornih. Njihovo bazično polazište je donekle slično kao kod prvopomenute podgrupe, to jest prosječnih/tipičnih nacionalista: ne spore da se u Srebrenici onomad dogodilo nešto krupno i strašno, ali su prilično sumnjičavi prema tvrdnji da je riječ o (klasičnom) genocidu; što se tiče rata u cjelini, skloni su se samoubjeđivati kako se, eto, jednostavno dogodio, ali nipošto našom krivicom, pošto su nam ga, naravno, nametnule „zle svjetske sile“ zarad njihovih „prljavih interesa“. A čak i ukoliko nisu krivi famozni strani faktori, onda se odgovornost ima jednako raspodijeliti na sve tri strane, iz prostog razloga što su zločini činjeni na svakoj od njih.
U slučaju, pak, da im kroz strpljivo navođenje argumenata nekako ipak dokažete da u Srebrenici jeste bio genocid, a da rat nije bio samo običan građansko-bratoubilački sukob nego par excellence oružana agresija – Srbije na Hrvatsku i na BiH, odnosno i Srbije i Hrvatske na BiH – poraziće vas banalnim kontrapitanjem tipa: Ako je i bio genocid/agresija – kakve, pobogu, veze to ima sa mnom?! Niti sam išao u taj jebeni rat, a kamoli bilo kome nešto nažao učinio, prema tome šta me briga što su neki tamo idioti radili sve te užasne stvari?! Ja sam samo gledao kako da u onom haosu i hiperinflaciji preživim i prehranim porodicu, a ti koji su ratovali nek’ se bahću oko toga ko je kriv, a ko prav. Mene neka ostave na miru, ja sa tim sranjem nemam ništa!
Šta nam ovo zapravo govori? Nažalost, to da su šanse da se u neko dogledno vrijeme desi pravo i iskreno suočavanje kritične mase srbijanskog društva sa vlastitim dijelom odgovornosti za relativno skorašnja nepočinstva njihove države minimalne, gotovo nikakve. Ima li ikakvih izgleda da se takva realnost ikada promijeni? Ako ih eventualno ima, onda su isključivo na nivou puke teorije. Jedini način da se u tom smislu nešto suštinski pomjeri naprijed jeste da vladajuća elita u zemlji državnički hrabro izađe pred pučanstvo i jasno, bez rezerve, kaže: Da, Srbija je najveći, ako ne i isključivi krivac za ratne strahote tokom devedesetih jer je pokrenula oružani rat prema svojim susjedima sa ciljem teritorijalno-etničke ekspanzije; i da, ono što se jula 95-te zbivalo u Srebrenici nesumnjivo jeste genocid; zato se najdublje kajemo i u ime države Srbije i njenih građana molimo sve nevine žrtve za oproštaj…
Idealno bi bilo kada bi ovakav gest prije svih načinio prvi potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić, kao političar koji trenutno – i, što je u Srbiji prava pravcata rijetkost, u dobroj mjeri zasluženo – uživa nezapamćenu popularnost i povjerenje. Mnogi će dežurni moralista sad skočiti: Pa zar baš bre Vučić, onaj isti koji je u to vrijeme i sam onako vatreno i šovinistički podržavao taj odvratni rat i sve te užasne zločine nad nedužnim civilima?!?
Da, baš Vučić, i to upravo zbog toga što je u svemu tome i lično učestvovao, makar i samo posredno. Jer ukoliko bi neko ko je tada bio sastavni dio te ratnopolitičke mašinerije uspio da izvede i preživi tako ogroman lični i moralni zaokret u pravom, nesumnjivo pozitivnom smjeru, onda će i svima nama ostalima biti neuporedivo lakše da učinimo to isto.
Zbog čistije savjesti i mirnije budućnosti.
A ratnu štetu bismo i onako i ovako kad-tad morali platiti, na jedan ili drugi način. U stvari, već je plaćamo, i to sa kamatom.
Galerija
( Milan Marinković (tačno.net) )