Ratimir Martinović: Neka bude borba neprestana...

Po dvanaesti put pred publiku u Kotoru nastupiće svjetski poznati umjetnici, kao solisti, kamerni izvođači i objedinjeni u orkestrima u okrivu Don Brankovih dana muzike. Svečani koncert otvaranja najavljen je za Dan državnosti, 13. jula, kada će ispred Katedrale Sv. Tripuna nastupiti čuveni pijanista Ivo Pogorelić u pratnji Crnogorskog simfonijskog orkestra.

Pored Šopenovog Koncerta u f-molu, publika će imati priliku da sluša djelo “Testamenat vladike Petra Petrovića Njegoša”, koje je kompozitor Rajko Maksimović pisao na Njegošev tekst. Članovima orkestra pridružiće se mješoviti hor “Obilić-Krsmanović”, a premijerno u Crnog Gori “Testamenat” će dirigovati Darinka Matić-Marović, kojoj je djelo i posvećeno.

Njegoš, čiji se jubilej obilježava ove godine, dva vijeka od rođenja, biće ispraćen i muzičkim sadržajem KotorArta, a o tome, kao i o sputavajućim okolnostima u realizaciji festivala, govori Ratimir Martinović, pijanista i umjetnički direktor Don Brankovih dana muzike.

Ovogodišnji Don Brankovi dani muzike predstavljaju dvanaest koncerata, od kojih je nekoliko posvećeno obilježavanju jubileja P. P. Njegoša. Koje su to Njegoševe misli/poruke koje, prema Vašem mišljenju, mogu postati idiomi ovogodišnjeg festivala u pogledu muzičkog sadržaja? Šta je to što bi „vazda Njegoševa“ bila kao opomena današnjoj muzičkoj umjetnosti ali i smjernica na domaćoj muzičkoj sceni?

„Neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može“! Ili iz Luče: „Zadatak je smješni ljudska sudba, ljudski život snoviđenje strašno“. Lično, volim taj podvojeni doživljavaj Njegoša – filozofa i pjesnika. U prvom, uvijek samo naslućujući dio mogućih tumačenja, značenja i smjernica, a u drugom hipnotisani tom pulsacijom, ritmom i muzikom njegove poezije. Ona odzvanja nekom iskonskom, mitološkom snagom, iz koje se rađa ideja kao osnova sveukupnog iskustva i pretpostavka duhovnog rasta... Poezija kao evokacija onoga što nikada nismo doživjeli ni iskusili, ali što je dio nukleinskih kiselina od kojih smo satkani, nešeg identiteta. Njegova misao i umjetnost čine da istovremeno levitirate i kopate po središtu same suštine. Rudarski let... Naravno, ovo su samo utisci i doživljaji jednog pijaniste iz njegove žablje perspektive prema Njegoševoj veličini. Svakako, mnogo je sličnosti između dejstava različitih umjetnosti, njihovih prožimanja i preklapanja. Divna je privilegija da u njima mogu uživati i iz njih crpiti snagu i dio toga ponuditi svima kroz ono što radim – u ovom slučaju kroz program Don Brankovih dana muzike”.

Prošlogodišnje zvijezde festivala, umjetnike velikih svjetskih karijera i svakako visokih honorara, Majskog i Macujeva, smjeniće dvojica pijanista – kontroverznog izvođačkog izraza Ivo Pogorelić, poznat kotorskoj publici od prije nekoliko godina, i mladi makedonski umjetnik Simon Trpčeski, koji će svirati čak dvije večeri. Kako se to ovogodišnja „kocka“ zaustavila u poetikama baš te dvojice pijanista?

“Kako se kocke uvjek i zaustavljaju – slučajno. A pošto tako što ne postoji, onda je u pitanju splet okolnosti koji je baš takav morao biti. Bilo je i drugačijih planova, kao što ih uvjek ima u onome što radim, ali nešto je htjelo da se baš na dvojici velikih pijanista poteklih s ovih prostora zaustavi ta kocka. A pored njihovih, na istoj stranici spomenute kocke ispisana su imena i drugih znanih i manje znanih umjetnika ovogodišnjeg programa istog spleta okolnosti. Eto, to je odgovor na pitanje „kako“. A na pitanje „zašto“ odgovorio bih mnogo kraće – biće Vam jasno ukoliko spomenute koncerte odslušate. To su datosti kojima se povinujemo”.

Na konferenciji za štampu, održanoj povodom početka KotorArta, rekli ste da je bilo nerazumevanja od strane direktorke kotorske muzičke škole, gospođe Dulović, koja je vaš višegodišnji partner. Čak ste doveli u sumnju i početak muzičkog segmenta festivala. Da li su i na koji način prevaziđeni nesporazumi?

“Iskreno, mrsko mi je da pričam o tome ili da se bavim takvim pojavama... Ali važnije od komfora i mojih uzvišeno-umjetničkih navika, jeste da obezbjedim kontinuitet i život onoga što je kvalitetno utemeljeno, i da iz svih kapaciteta argumentovano i glasno kažem svoje mišljenje onda kada se ne slažem i kada želim ukazati kako stvari učiniti boljim. U ovom slučaju ima mnogo prostora za to. Tako sam uvijek radio, ne obazirući se na one koji su cijeli imidž i razne pozicije gradili na ne-talasanju. Ja talase volim. I ne plašim ih se. Bilo da su od bure, juga, brodova tuđih ili od sopstvenog savladavanja mora. Barka kojom plovim na tim je talasima sasvim sigurna jer je godinama temeljno i s pažnjom građena, da traje.

Situacija za koju me pitate razriješila se svega par dana nakon tog mog istupa u javnosti, tako što je upravni odbor zauzeo jedini ispravan stav po tom pitanju. I saradnja će se nastaviti kao i do sada. Ali je tužno da vas neko ucjenjuje i još tužnije da sa mjesta na kom sam i sam bio, u gradu u kom sam rođen i za koji sam na svaki način vezan, žongliraju temeljnim vrjednostima. Spomenuo sam i tada – stolice su samo metafora izvrnutog sistema vrjednosti a cijela priča samo vrh ledenog brijega. Na nadležnima je da provjere i otkriju cijeli brijeg a određeni navodi su im, koliko znam, još ranije upućeni. Ako neće oni, ima ko će – „Vuk na ovcu svoje pravo ima...“

Kada je već riječ o prostorima, ove godine ponavljate zanimljiv koncept, da ga tako nazovem, sinkretizam muzičke poezije i poezije muzike na platou ispred Bogorodičinog hrama u Prčnju. Čija je ideja takvog jednog koncerta i kako je došlo do njegovog finalnog koncepta?

“Do ideje sam došao kroz razgovore s dragom prijateljicom i mojom asistentkinjom Marinom Mikić, a razrađena je i uobličena s gospođom Varjom Đukić. Ona je napravila i odabir tekstova koje će čitati. Plemenito je štivo velike Isidore Sekulić, prepuno mudrosti, nježnosti i baš duboke odanosti. Ako možemo pričati o polu instrumenata onda će se na ovom našem intimnom, umjetničkom događaju ispred crkve čuti upravo „ženski“ instrumenti – oboa, flauta, harfa, baš kao što su ljepšeg pola i umjetnice koje će ih svirati. Impresionistička muzika, poslužiće kao podloga i podrška za taj, drugačiji pogled na Vladiku. Pogled žene-obožavateljke-umjetnice-glumice-muzičarke... Inače je i sam Njegoš često boravio baš u Prčanju, u kom je i napisao “Testamenat” koji izvodimo na otvaranju. A često je boravio u tom Bogorodičinom hramu, ispred kog se danas nalazi i njegova bista... Hoću reći, zapravo cijeli koncept nije pitanje prevelike kreativnosti. jer jednom kada prepoznate ove okolnosti i veze među njima onda vam se jedan koncert takvog sastava i sadržaja, na tom mjestu i tog povoda, sam od sebe postavi kao imperativ. Opet, samo povinovanje datostima”.

( Boris Marković )