Anita Mančić: Moja kuća je davno nestala

Publika u Crnoj Gori vidjela je ovog ljeta Anitu Mančić, jednu od vodećih glumica u regionu, u dvije predstave – na festivalu Grad teatar u “Odiseju“ Gorana Stefanovskog, u režiji Aleksandra Popovskog, prvom zajedničkom regionalnom projektu nakon raspada velike Jugoslavije, koji se odmah nakon brionske premijere prošlog ljeta nagovjestio kao jedno od vrlo bitnih pozorišnih ostvarenja na ovom prostoru, i kao Filumenu Marturano, u istoimenoj komediji Eduarda de Filipa, u režiji Jagoša Markovića.

U priči o Odiseju naših dana, njegovom putovanju i lutanju da se vrati kući, ali i tome ko su sada naši heroji i što danas znači vratiti se kući (koprodukciji koji su napravili pozorište Ulisis sa Briona, Atelje 212 iz Beograda, GDK Gavela iz Zagreba, SNP iz Novog Sada, SNG iz Maribora, Sterijino pozorje i Teatar navigator iz Skoplja), Anita Mančić igra njegovu vjernu ženu Penelopu:

- Odabir glumačke i autorske ekipe koju je napravio Aleksandar Popovski, takođe je znakovit, predstava je okupila umjetnike s raznih prostora bivše države – Ozrena Grabarića koji igra Odiseja, Branka Jordana, Nikolu Ristanovskog, Dijanu Vidušin, Svetozara Cvetkovića, Borisa Isakovića, Jasnu Đuričić, Natašu Matješac Rošker, Franja Dijaka, unijevši tako u uprizorenje naša različita jezična, glumačka, pozorišna, ali i lična iskustva, kaže Anita Mančić.

Šta sve nosi u sebi tamna strana herojstva koju vidimo kod današnjeg Odiseja?

- Taj Odisej je zaboravljen, nostalgičan, star i nikakav. On je manipulator i ratnik u tijelu grotesknog starca, smješne spoljašnosti i proste unutrašnjosti, čiji se povratak na Itaku pretvara u groteksnu farsu - on je običan čovjek, nahuškani “narodni heroj“, primitivac, i može biti kombinacija svih ratnika sa prostora bivše Jugoslavije. Kad napokon stigne kući na Itaku, on otkriva samog sebe, ono što je zaboravio ili sakrio dok je odlazio, ono što je rasturao, ubijao, palio...

S druge strane, koliko je cijela ta priča Gorana Stefanovskog, eksjugoslovenskog i makedonskog dramatičara, koji od devedesetih godina živi na relaciji Engleska – Makedonija, vezana i za nostalgiju?

- Dobrim dijelom jeste vezana za nostalgiju – govori o nekom povratku kući, koliko mi danas zaista želimo da se vratimo tamo negdje gdje je ono što osjećamo kao svoj dom. Odisej je imao svoje razloge da se vrati na Itaku, a mislim da naš povratak kući ima sasvim drugačije značenje i razloge. Mi smo u međuvremenu prestali da budemo heroji...

Kakva je Vaša lična priča o povratku kući?

- Svako ima svoju priču šta je njegov povratak kući. Priča iz ove predstave trebalo bi da bude metaforično i “povratak“ zemlji u kojoj smo rođeni svi mi koji smo okupljeni u njoj. Ali, ja više ne znam da li postoji ta kuća – rodila sam se u jednoj državi, pa sam živjela u drugoj, sada i u trećoj, i nisam se makla s mjesta. Ostala sam tamo gdje sam se i rodila, ali sam promjenila toliko država i pasoša da povratak kući više i ne znam šta znači. Moje kuće, u stvari, više nema, ona je davno nestala. Moja kuća bila je ta zemlja u kojoj sam se rodila. Danas, ili nemam kuću, ili je meni svako mjesto kuća

Kakva je Penelopa naših dana, koliko se ona promjenila?

- Mislim da je kao što je uvijek i bila – ista. Naizgled čekala, čekala, a u stvari nije. Ipak, priznajem da se ne razumijem previše u današnje žene, i u to kakve su. A sve što vidim što je moderno, to mi se nimalo ne dopada. Nekadašnja Penelopa koja je sačuvala Itaku, teško da bi danas mogla da se pronađe u modernom svijetu. A Penelopa iz predstave, ona je sada jedna vješta žena koja ne odbija prosce, koja manipuliše sa njima, koja ništa ne duguje Odiseju, i uspjeva da vodi Itaku plivajući među “opasnim ribama“. Ta njena emancipacija, ta promjena kad se on vrati kući i vidi svoju ženu, vodi ga u još dublji sukob. U predstavi “Odisej“ odnosi moći i svepšteg rasula nisu prikazani samo iz perspektive političkog, društvenog života, nego i kroz prizmu svih ostalih odnosa - muškog i ženskog, roditeljstva, prijateljstva... Tu Helena nije djevica, a Atina, koja jedina svetluca, polako ostaje bez glasa. To znači da su u našem svijetu danas, mudrost, plemenitost, ljepota i ljubav osuđeni na gubitak glasa – sve manje i manje se čuju.

Filumena je vesela i tužna, požrtvovana, otvorena i neiskrena, sve bi se to za nju moglo reći

Kako stoji taj “odnos“ Penelopa – Filumena Marturano?

- Stoji odlično. Filumena je vesela i tužna, požrtvovana, otvorena i neiskrena, sve bi se to za nju moglo reći. Ona je raskošna žena, burne prošlosti, a ja volim kada je predstava i duhovita i ima gorčinu.

Neke od najvažnijh uloga odigrala sam u Budvi

- Mnogo volim Mediteran, živjela bih tu, ja sam neke od svojih najvažnijih uloga u karijeri odigrala upravo u Budvi, na Grad teatru, i mnogo volim da dođem na taj festival. Tu su ljudi koji se bore da održe sve što se zove pozorište, i da odnjeguju ono što je svojevrijemeno zaista imalo veliki značaj. Mislim da cjelovito gledano, ni u Crnoj Gori nije zlatna finansijska situacija kada je riječ o kulturi, za nijansu je bolja nego u Srbiji, ali vidim da je i ovdje “obaranje ruku“ hoće li opstati festival u Budvi, koji je jedan od najznačajnijih u regionu. Zato sve što se tiče pozorišta i okupljanja tog nekog umjetničkog svijeta pozdravljam, i apsolutno se divim ljudima koji se bore i trude da održe neki kulturni i umjetnički nivo u svakoj sredini.

( Vuk Lajović )