Granate

Svi smo mi odrasli na floskuli o Balkanu kao buretu baruta. I, manje-više, sve je bilo jasno – ta metaforika nije tražila nikakva dodatna pojašnjenja. Makedonski pisac Dejan Dukovski je napravio kultni dramski tekst, koji je u regionu obilježio devedesete, baš sa tim naslovom. Svi smo mi, tada, bili stanovnici jednog velikog bureta baruta.

A danas?

Saznajemo ovih dana da je ako ne Podgorica, a ono dobar njen dio takođe – bure baruta.

I uzalud relativno nedavno iskustvo sa eksplozijom na Viru, postapokaliptični pejzaži oko Nikšića, uzalud sva upozorenja koja su izrečena nakon toga. Nekome, naprosto, sve to nije bilo dovoljno. Glupost je i inače neosjetljiva, ali u Crnoj Gori, povremeno se ukazuje kao gorda gospodarica čijoj se gravitaciji teško može umaći. Kao kakva kosmička Crna Rupa, koja ne da svjetlosti da ode, tako je i Crna Gora čvrsto prigrlila svu svoju glupost. Koja se, shodno kosmičkim zakonima, stalno uvećava. I ne ide nikud odavde.

Do prije neki dan, zvaničnici su tvrdili da nije tačno da su silne tone eksploziva uskladištene, ne “u naseljenom mjestu”, kako se to birokratski kaže, nego “u sred (glavnoga) grada”. Onda je u javnost otišla prepiska nedležnih iz koje je nedvosmisleno jasno da su četiri tone granata baš tamo, u neuslovnim prostorijama kasarne u Maslinama. Bez regulatora temperature, vlažnosti vazduha i slično... Iz pisama je jasno da su potpisnici svjesni opasnosti, ali, utisak je da više žele sebe sačuvati od mogućih nevolja, nego promijeniti sistem u kome je takvo što moguće.

Opet, ako se danas u Podgorici, gotovo sedamdeset godina od završetka Drugog svjetskog rata nalaze četiri tone neeksplodiranih granata iz toga vremena, zamislite koliko ih je eksplodiralo, tada, prije sedam decenija?

Odmah sam se sjetio knjige sjajnog crnogorskog pjesnika Vladimira Đurišića – Ništa ubrzo neće eksplodirati. Jesu pjesnici proroci, mada, ko zna? Zašto ne bi ponešto uskoro moglo eksplodirati? I za garancije su tvrdili da neće biti aktivirane, pa evo gdje smo...

Zaista, ima neke sličnosti između uskladištenih granata i izdatih Vladinih garancija. I jedno i drugo mogu da “eksplodiraju” iznenada. I jedno i drugo su tu zahvaljujući pameti ove vlasti. Cijenu obje gluposti plaćaju građani Crne Gore. A za obje te stvari – i granate i garancije – vlast tvrdi da nije odgovorna. (Kao da postoji neko ko je za bilo što u Crnoj Gori odgovoran a da nije – njihov.) Uostalom, za eksploziju na Viru još nije utvrđena prava krivica. Kao ni za garancije. Iako se dobro zna ko je za što zaslužan.

Što ima jači odjek: kad vam eksplodira – sto i kusur miliona eura u lice, ili četiri tone granata? Razorni efekat je vrlo sličan. I žrtve su iste. Samo što je lakše raščistiti krš nakon granata, nego nakon garancija. Haos koji će donijeti zlosrećne garancije djelovaće kroz nekoliko generacija. Umjesto da se grade škole, bolnice, vrtići, biblioteke, moraće da se plaća Rusima. U nedogled.

Oni koji su dali te i takve garancije prave se ludi, kao i oni koji su bombe postavili u sred grada. Jedan od “zaslužnih” je potpuno izokrenuo stvar – pa kaže da su za aktiviranje garancija krivi oni koji traže stečaj.

U nakraćem – ispada da su Rusi kupili KAP bez ikakvog rizika. Izvukli su novca koliko su izvukli, a sve probleme i posljedice lošeg upravljanja platiće Crna Gora, odnosno njeni građani. Tako da ispada da su Crnogorci finansijski pomogli Olega Deripasku, po cijenu sopstvene gladi ili državnog bankrota. Na taj način je lako prodati bilo što – kupac može izvući korist, a ne može nikako biti na gubitku. Onaj ko je to omogućio Deripaski zapravo je zapalio fitilj jedne ogromne (moguće) eksplozije.

Kako ponekad bezazleno izgledaju stvari dok su u povoju. Sad mi nije jasna jedna stvar. Kada su Oleg i Milo pili onaj famozni viski u Grandu, da li su nazdravljali prodaji/kupovini KAP-a ili dogovoru, planu o ovakvim garancijama (koje će uslijediti)? Sa ove distance mi izgleda da je razlog bio ovaj drugi. A da je sve ostalo bila predstava za javnost i medije...

Ništa ubrzo neće ekplodirati, veli pjesnik. Ili, ipak hoće? Gnjev kod ljudi izgleda da je obimom već prevazišao one četiri tone granata. Koje sedamdeset godina miruju. Neće valjda i svi ovi prevareni i opljačkani ljudi čekati toliko...

( Balša Brković )