Pravoslavna unija

U hladnom ratu je na Zapadu cvjetala nauka zvana sovjetologija. Znalo se sve o Politbirou u Moskvi i procentu gubitka nafte pri eketenzivnoj eksploataciji u Sibiru. Naučnici su imali na raspolaganju mnogo toga, od Kongresne biblioteke u Vašingtonu, dobrih kurseva ruskog do pristupa izvještajima tajnih službi. Ali pad Berlinskog zida i krah Sovjetskog saveza i Varšavskog pakta početkom devedesetih nije predvidio baš niko.

Društvena stvarnost očito ne podliježe zakonomjernostima koje bi se dale pretočiti u prostu formulu. Istorijsko kretanje se naknadno mnogo bolje vidi.

Ipak postoje umovi koji vjeruju da iza zamršene pojavnosti postoje nepromjenjive istorijske konstante, suštine naroda i kultura. Prema tim hipotezama etničke, vjerske i kulturološke cjeline nužno djeluju u skladu sa svojom esencijom.

Jedan od najpoznatijih esencijalista je američki univerzitetski profesor Semjuel Hantington. On je u svom djelu “Sukob civilizacija” opisao scenarij nužnog sudara kulturno-konfesionalnih blokova. To je bilo godine 1996.

Za Hantingtonovu slavu su pomalo zaslužni i naši ratni zločinci. Oni su ga inspirisali da razmišlja u smjeru vječnih neprijateljstava.

Međutim, ideja predvidivosti ponašanja čitavih zemalja religija i kontinenata bila je potencijalno izuzetno lukrativna. Iste godine kada Hantington objavljuje svoj mračni bestseler jedan njegov univerzitetski kolega Džordž Fridman osniva kompaniju Stratfor. Radi se o nekoj vrsti konsultantske firme sa privatno-obavještajnim karakterom. Džordž Fridman je zadatak svoje firme pojasnio tako što je rekao da novinari opisuju svijet kakav jeste a Statfor ga opisuje kakav će biti.

Proricanje i političko gatanje je oduvijek imalo veliku potražnju. Astrolozi imperatora su ponekad imali odsudan uticaj na njihove odluke. Samo što na prelazu iz drugog u treći milenijum mi više volimo da se geopolitička nagađanja odjenu u naučno ruho.

Sjedište kompanije je bilo u teksaškoj metropoli Ostinu, jer se tamo ukrštaju naftaške geostrateške linije.

2011. godine su nepoznati hakeri provalili u loše čuvanu Stratforovu virtuelnu tvrđavu i zaplijenili dovoljno materijala da bi Vikiliks mogao da zaključi kako je Stratfor ustvari privatna tajna služba koju niko ne kontroliše. Šef Fridman je bio nedovoljno oprezan te je jednoj saradnici mejlom poručio da čovjeka ako je dobar izvor valja staviti pod kontrolu - finansijski, psihološki ili seksualno.

Tu se pokazuje da Fridman očito pored profesorskog odlično poznaje i tajnoslužbaški zanat.

E sad na scenu stupa beogradska štampa. Prije neki dan, dakle godine gospodnje 2018. izmiksaju žurnalistički populisti deset godina staru prognozu Centralne obavještajne agencije o Evropi sa nagađanjima Stratfora i to serviraju kao sliku svijeta koji samo što nije rođen. Iz ruševina EU za koju se Srbija svojski znoji otvarajući poglavlje po poglavlje.

U tom budućem svijetu, možda već od 2020. Evropa se dijeli na zapadno-katoličku, sa francusko-njemačkim kormilarima, spram koje je Nova Evropa sa Poljskom i njenim saveznicama. Naposlijetku, tu je i Pravoslavna unija, neka vrsta neovizantijskog saveza u kojem je, naravno, Srbija sa svim pravoslavnim narodima od Moskve do Atine, ali i sa Bosnom i Albanijom.

Slutimo da nam se Hantigton smješka iz groba (umro je 2008). Doduše CIA ovaj savez naziva „gasnom unijom“ jer te zemlje na okupu ne bi držalo pojanje pravoslavnih popova već ruske cijevi kojima struje energenti. Ali nema veze. Važno je da se širokim narodnim masama umjesto fikcije punopravnog članstava u Evropskoj uniji i fikcije cjelovitosti Srbije uključujući i ustavno zagarantovani Kosmet, ponudi alternativna fikcija - pravolsavno-energetska sabornost. Kad Srbi nemaju finale u Moskvi kao Hrvati, da barem dobiju besplatno članstvo u ruskom klubu. On doduše postoji samo u glavama propalih sovjetologa koje i dalje, ko zna zašto, zapošljavaju državne tajne službe kao CIA ili privatne opskurne obavještajne agencije kao što je Stratfor.

Ako je ovo odgovor na crnogorsko, pa i makedonsko približavanje Sjevernoatlanskoj vojnoj alijansi, onda su ga smislili penzionisani udbaši na terasi hotela “Moskva” poslije mnogo, mnogo špricera. A u društvu je bio i neki novinar koji voli geopolitičke gatke, ali ne voli baš da provjerava činjenice.

Sa terase jedinog hotela van bivše sovjetske imperije koji nosi naziv Moskva silnice istorije se vide ko na dlanu. Šta ima tu da se provjerava? Jel tako, burazeru? Jeste. Ajd živeli!

A Fridman je već otišao korak dalje, napustivši potrošeni Stratfor. 2015. je osnovao drugu konsultantsku firmu za geopolitička proročanstva. Nju je vjerovatno bolje osigurao od hakera.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )