Privatnost u doba masovne prismotre

Britanski filozof Jeremy Bentham predložio je 1787. ruskoj carici Katarini Velikoj, britanskom premijeru Williamu Pittu Mlađem i još nekim evropskim zvaničnicima realizaciju Panoptikona (lit. svevideći, od grč. panoptos), revolucionarnog projekta u arhitekturi zatvora koji se, kako je tvrdio, trebao primijeniti i na izgradnju bolnica, škola, fabrika i drugih institucija.

Panoptikon je zgrada kružnog oblika na čijem se obimu, s unutrašne strane, prostiru zatvorske ćelije, odvojene jedne od drugih i sa prozorima okrenutim k centru prostora u kome je smještena osmatračnica, tkz. inspektorova loža.

Iz nje je moguće vidjeti sve ćelije premda niko od zatvorenika ne može vidjeti da li je ispektor prisutan i koga, ako ikog, nadzire jer posebne roletne na prozorima lože to onemogućavaju. Kako su zatvorenici svjesni da svakog trenutka mogu biti pod prismotrom te da im mogući prekršaji neće proći nekažnjeno, Panoptikon je trebao uvesti nov način prevaspitanja zasnovan na bojazni od stalne prismotre.

Ako bi Panoptikon postao model za čitavo društvo, Bentham je pisao s oduševljenjem, „moral bi bio reformulisan, zdravlje očuvano, proizvodnja okrijepljena, nastava raširena a javni teret olakšan“ (vidi The Panopticon Writings, London: Verso, 1995).

Svevideće kamere

Na Benthamovo razočarenje, politički prvaci nisu prepoznali značaj Panoptikona. Ideja je ostala u sijenci skoro dva stoljeća, kada su neki zatvori poput kubanskog Presido Modeloa izgrađeni po uzoru na Panoptikon iako ne doslovce po Benthamovom originalnom nacrtu.

Pa ipak, danas je Panoptikon prisutan više nego ikada ranije, doduše, ne kao arhitektonski stil već kao metafora o privatnosti u doba masovne prismotre. Na ulicama gradova, u kancelarijama i prodavnicama svaki vaš pokret snimaju kamere.

U poređenju sa tehnologijama prismotre našeg doba, Panoptikon zaista izgleda benigno

I najudaljeniji pedalj nekog sela dostupan je u visokoj rezoluciji satelitskim putem. Biometrijski pasoši i druga lična dokumenta omogućavaju identifikaciju vaših jedinstvenih fizioloških osobina. Internet komunikacija podliježe brojnim zvaničnim mjerama nadzora.

Na primjer, Google uživa pravo da čuva vašu IP adresu, potrage i sadržaj elektronske pošte na 18 mjeseci.

Zahvaljujući Edwardu Snowdenu sada znamo nešto i o nezvaničnim mjerama nadzora. Ako su njegovi navodi tačni, Agencija za nacionalnu bezbjednost SAD (NSA) ali i obavještajne službe vlada zemalja EU, u saradnji sa Googleom, Yahooom, Microsoftom, Facebookom i drugim korporacijama, nadziru sav saobraćaj na Internetu u realnom vremenu, ne praveći razliku u tangiranju kriminalaca od običnih građana.

U poređenju sa tehnologijama prismotre našeg doba, Panoptikon zaista izgleda benigno. Ipak, Benthamovo opravdanje Panoptikona kao modela društvene reforme uveliko je prisutno i dan danas. Iako se može učiniti takvom, njegova motivacija nije orvelijanska.

Džeremi Bentam (FOTO:www.yourbest100.com)

Bentham nije tvrdio da Veliki brat treba da drži građane u šaci. Naprotiv, Bentham, otac utilitarizma, smatrao je moralno ispravnim samo ono uređenje koje vodi blagostanju svih građana kao cjeline; „najvećoj sreći za najveći broj ljudi“, u njegovoj čuvenoj krilatici.

Masovna prismotra bi, po Benthamovom sudu, donijela više koristi nego štete. Povećala bi bezbjednost i učinila građane moralnijim u smislu smanjenja štete koje bi nanijeli jedni drugima. Slično Benthamu, Barack Obama i direktor NSA, general Keith B. Alexander, su nedavno izjavili da svrha PRISM-a i ostalih programa nadzora Interneta nije zadiranje u privatnost građana već njihova zaštita od terorista i drugih kriminalaca.

Ima li ovo opravdanje osnova? Ako je vjerovati generalu Alexanderu, NSA je preko PRISM-a spriječila preko 50 terorističkih napada. Video nadzor pomogao je rasvetljavanju brojnih zločina, uključujući recimo i vinovnike samoubilačkog napada na londonski metro 2005.

Koliko kod ličile na orvelijansku distopiju, savremene mjere prismotre daju rezultate. No, da li je to dovoljno da privatnost bude žrtvovana zarad bezbjednosti? Ili je možda moguće kombinovati ova dva naizgled neuskladiva zahtjeva? Ako jeste, kada će jedan a kada drugi prevagnuti?

Ovo su složena pitanja na koja, nažalost, skoro uvijek čujemo odgovore jedne ili druge krajnosti.

Mnogi ljudi ističu da ih pitanje ugrožene privatnosti ne dotiče. „Nemamo ništa da krijemo“, kažu oni, „te nas stoga ne zanima da li će nas i kako prisluškivati“. Štaviše, i neke vlade opravdavaju svoje postupke na ovaj način. Kada je u Britaniji sproveden program video nadzora ulica i trgova zvanični slogan je bio „Ako nemate što da krijete, nemate ničega da se plašite“.

Privatnost je zasnovana na autonomiji

Postoji nekoliko problema s ovim argumentom.

Prvo, nema osobe koja nešto ne krije. Naravno, mnogi ljudi ne kriju nikakva zlodjela i s te ih tačke gledišta prismotra obavještajnih službi zaista ne dotiče.

Uprkos tome, većina ljudi ne želi da obznani neke krivično neproblematične ali njima bitne stvari o svojoj ličnosti, interesovanjima, prošlosti i sl. čak ni onima koje smatraju najbližim a kamoli vlastima.

Privatnost je zasnovana na autonomiji naše ličnosti ili, prostim jezikom rečeno, na uvjerenju da smo vlasnici svojih života i da niko drugi ne može odlučivati u naše ime kada i kako će naše privatno postati javno

U protivnom ne bi nosili odjeću u javnosti, zaključavali toalet i koristili samo njima znanu lozinku na omiljenoj društvenoj mreži. Antropolozi su davno primijetili da je privatnost društveno konstruisana. Različite kulture i vremenski periodi nose različita poimanja privatnosti. Uporedite samo društveno prihvatljivu dužinu suknje u viktorijansko doba s onom danas ili pak lični prostor u Indiji s onim u bilo kojoj zapadnjačkoj kulturi. Ipak, to ne znači da je nekima privatnost nepoznanica.

Obrasci privatnosti prisutni su i kod naših evolutivnih predaka. Govoriti da nemamo što da krijemo je stoga licemjerno.

Drugo, argument počiva na veoma uskom shvatanju privatnosti, po kome je suština ovog pojma u skrivanju nečega. Međutim, mi cijenimo privatnost ne samo zato što želimo nešto da sakrijemo već zato što vjerujemo da imamo posebno ovlašćenje da to učinimo.

Ni privatnost ne može biti neprikosnovena vrijednost

Privatnost je zasnovana na autonomiji naše ličnosti ili, prostim jezikom rečeno, na uvjerenju da smo vlasnici svojih života i da niko drugi ne može odlučivati u naše ime kada i kako će naše privatno postati javno.

Kada neka vlast poruči građanima da ne moraju strahovati ako ne čine ništa loše, ona neosnovano pretpostavlja da ima isključivo pravo da gospodari njihovom intimom. Kao što ćemo to kasnije vidjeti, vlast nekada ima ovo pravo, premda to nikako ne može biti njena univerzalna privilegija.

Neki ljudi ovo osporavaju forsirajući lažnu dilemu između bezbjednosti i privatnosti. Po njima nije moguće ostvariti obije vrijednosti te stoga moramo izabrati jednu od njih. Oni dodaju da, pošto je bezbjednost svakodnevno ugrožena, moramo žrtvovati privatnost.

Američki teoretičar prava, Daniel J. Solove, međutim, primjećuje da u mnogim slučajevima uspješno očuvanje bezbjednosti nije u vezi sa smanjenjem privatnosti. Da su, kojim slučajem, pilotske kabine aviona iskorištenih za terorističke napade 11. septembra bile zaključane, to ne bi ugrozilo ničiju privatnost. (Solove ima nekoliko knjiga o privatnosti, od kojih je najprijemčivija Nothing to Hide: A False Tradeoff Between Privacy and Security, New Heaven & London: Yale University Press, 2011.)

Ni privatnost ne može biti neprikosnovena vrijednost.

Čak i oni koji se zalažu za minimalnu državu smatraju da je ponekad u redu prekršiti pravo na privatnost, npr. kada se ono suprostavlja slobodi govora. Upravo je Julian Assange, koji slavi Snowdena kao heroja, odgovoran za jedno od najvećih kršenja pivatnosti u savremenoj istoriji.

Assange je često izjavljivao da su aktivnosti Wikileaksa opravdane jer je pristup informacijama važniji od privatnosti političara. Bez obzira da li je to uvijek tačno ili ne, Assange je u pravu da se privatnost, kao i svaka druga vrijednost, dâ odmjeravati.

Kako nadzirati nadzirače?

Branioci prava na privatnost se s ovim mogu složiti ali i dodati da, pri odmjeravanju bezbjednosti i privatnosti, ova druga uvijek pretegne. Jedan razlog za to može biti u činjenici da su mjere nadzora podložne manipulacijama.

Od Štazija do mekartizma, primjeri zloupotreba prismotre u svrhu bezbjednosti su brojni. Stoga je bolje uživati u intimi a ne biti sasvim bezbjedan nego obratno, zaključak je ovog argumenta.

Drugi razlog je u samoj prirodi prismotre. Francuski filozof Michel Foucault nazvao je Panoptikon „dijagramom mehanizma moći dovedene do svoje idealne forme“. Foucault primjećuje da tehnologije prismotre poslije Panoptikona funkcionišu na principu da pojedinac „nikada ne može da zna da li ga baš u tom trenutku posmatraju; međutim, mora biti siguran da je to uvijek moguće“ (vidi Nadzirati i kažnjavati: rođenje zatvora, Beograd: Prosveta, 1997).

Transparentnost mjera prismotre je uslov političke legitimnosti vlasti koja ih sprovodi

Odnos nadzirača i nadziranih je potčinjavajući; u rukama jednih je takva moć da su drugi u stalnoj nelagodi već od puke mogućnosti njenog prisustva.

Pomenute tvrdnje su istinite ali nisu dovoljne za zaključak da se pravo na privatnost ne može obesnažiti.

U odsustvu manje štetnih načina očuvanja bezbjednosti, zabrinutost oko zloupotrebe tehnologija prismotre ne znači da od njih trebamo posve odustati već da trebamo uvesti pouzdana sredstva kojima bi spriječili ili bar minimalizovali njihovu zloupotrebu. Vječito pitanje „Ko će nadzirati nadzirače?“ ima odgovor, iako na ovom mjestu ne možemo dati ništa više do skice tog odgovora.

Evo nekoliko prijedloga. Prvo, prismotra u tajnosti mora postati prošlost. Građani koji znaju da su neki njihovi postupci praćeni jer je to javno obznanjeno kao bezbjednosna politika a ne jer tako mogu naslutiti, ako su razumni, smatraće se saučesnicima a ne neprijateljima vlasti.

Drugim riječima, transparentnost mjera prismotre je uslov političke legitimnosti vlasti koja ih sprovodi.

Mišel Fuko (FOTO:apieceofmonologue.com)

Drugo, nadzirače treba birati na ograničen rok. Treće, kazne za zloupotrebu masovne prismotre moraju biti drakonske. Četvrto, ako se, poslije određenog vremena, informacije o građanima ne mogu upotrijebiti, treba ih trajno brisati. Peto, mjere prismotre koje previše zadiru u intimu građana i koje se pokažu neučinkovitim i kontraproduktivnim treba povući iz upotrebe.

Orwellov teleekran ali i biometrija kakva trenutno postoji (ponajviše zbog lažnih pozitiva) nisu dostojne izbora ijedne demokratske države.

Ova i slična sredstva kontrole ne bi ukinula odnose moći između nadzirača i nadziranih ali bi ih, slično drugim intervencionističkim mjerama zarad opšte dobrobiti, učinila opravdanim. Okrnjena privatnost je cijena koju moramo platiti kako bi zaštitili bitniju vrijednost: svoje i živote drugih.

Galerija

( Anton Markoč )