13. jul i kulturno nasljeđe naše zemlje

Nacionalni praznici, u okvirima jedne države, predstavljaju priliku da se sva sjećanja iz kolektivne memorije jednog naroda uobliče u svečani karakter i da kao takva podsjete na slavnu prošlost. Posebno to dolazi do izražaja kada se radi o malim državama sa velikom istorijom.

13. jul u našoj istoriji predstavlja dvostruku ulogu u formiranju nacionalne svijesti. Dobijanje formalne nazavisnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine predstavlja neraskidivu vezu sa istim datumom 1941. godine kada je u Crnoj Gori sjevnula prva oslobodilačka iskra u tada porobljenoj Evropi. Sva dotadašnja želja za slobodom, vječita borba sa oskudicom i stalnim prijetnjama od osvajača, nakon 13. jula 1941. godine dobija sasvim drugačiji oblik.

Taj oblik biva okarakterisan kroz kulturu i umjetnost kojima je u crnogorskoj istoriji, zbog velikih pobjeda i vojnih podviga, data marginalizovana uloga.

Ovakvi praznici predstavljaju priliku da se podsjetimo kulturnog nasljeđa naše zemlje. Našu umjetnost i kulturu odlikuju veliki pisci, pjesnici i slikari koji su svoje početke vezali za ovaj kamen.

Jedan od najvećih slovenskih pisaca Danilo Kiš, svoje srednjoškolske dane proveo je na Cetinju. Njegova majka, Milica Kiš, sa svojom djecom stigla je na Cetinje 1947. godine. Upravo je to predstavljalo prekretnicu u Danilovom književnom razvoju. O danima provedenim na Cetinju zapisao je:

“Odmah po dolasku polagao sam ispit za likovnu školu. U ispitnoj komisiji bili su Petar Lubarda i Milo Milunović. Volterova bista koju smo crtali - gipsani odlivak Hudonove portretne statue - ličila mi je na jednu staru Njemicu koju sam poznavao u Novom Sadu; tako sam ga i nacrtao. Ipak sam bio primljen, valjda zbog drugih mojih radova. Trebalo je da sačekam godinu-dvije kako bih mogao imati potrebnu gimnazijsku spremu. Za to vrijeme odlučio sam da ipak završim maturu.

Danilo Kiš je inspiraciju za neka od njegovih najvećih djela pronašao na Cetinju, tokom svojih srednjoškolskih dana. Istrajan u tome da sav smisao života pronađe u pisanoj riječi uspio je da monotoniju koja je bila karakteristična za tadašnje Cetinje pretoči u ideju i zamisao. One su mu poslužile kao hartija za kasnije nastale rečenice pretočene u književna djela.

Jedan od pokretača moderne crnogorske poezije bio je Aleksandar Leso Ivanović. Rođeni Cetinjanin, živjeći u pasivnosti uspio je da inspiraciju pronađe u teškom životu i vezanošću za porodicu.

“Za vrijeme okupacije, pod utiscima sopstvene promašenosti, bio sam pasivan, antipatičan. Ipak, bio bih nepravedan prema samom sebi kad bih rekao da sam ikad u duši bio neprijatelj progresa, ali je tačno da se za vrijeme ove krvave borbe, najviše iz sentimentalnih obzira prema porodici, kod mene svodilo sve na pasivno, gotovansko priželjkivanje ove pobjede.

Neke od njegovih najljepših pjesama su Kari Šabanovi, Pohodi na Crnu Goru, Ljudi sjenke....

“Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija, s vojskama silnim i flotama ratnih lađa, kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa a junaštvo tvoja jedina industrija?...”

Svakako da književni opus Crne Gore ne bi bilo moguće zaokružiti ni na desetak strana.

Jedan od mnogih, nenametljivih, koji je u tišini stvarao svoje ime, koje je kasnije odjeknulo književnim područjima Jugoslavije bio je Vito Nikolić. Nikšićanin, duboko vezan za svoj grad i sjetu koja je i oblikovala njegovo književno umjeće. Iz njegovih stihova se može zaključiti zašto ga mnogi smatraju za “crnogorskog Jesenjina.”

“Pjevaju u meni drumovi snažni, drumovi dobri kao dlan očin. Moram danas otić nekud, da potražim malo odmora za umorne oči. Idem bez pozdrava, bez poruka, ovako lijepo pomućenog uma, da tražim okuka, okuka, okuka, i iza svake - samo parče druma...”

Ono što su ovi, a i mnogi drugi pisci predstavllali za književnost, Petar Lubarda je predstavljao za slikarstvo. Rođen na Ljubotinju (Opština Cetinje), Lubarda je inspiraciju za neka od svojih najvećih djela crpio upravo u crnogorskom kršu kroz koji je oslikavao svu surovost uslova života u tim krajevima.

“A moj najveći učitelj bila je zapravo Crna Gora. Moj boravak u Crnoj Gori po povratku iz Pariza značio je za mene mnogo. Slikao sam sa žarom njene motive, meni drage i dobro znane iz djetinjstva. Interesantna je ta pojava da baš ono što smo primili u djetinjstvu počinje u zrelijim godinama da se manifestuje u umjetnikovoj svijesti i kad nešto slika on u stvari prenosi emocije i doživljaje koje je tada primio…

Velika imena crnogorske umjetnosti nas opominju da najljepšu sliku o svojoj domovini čovjek može dokučiti samo kroz umjetnost. Ono što se taložilo u njihovom sjećanju isprepletano surovim crnogorskim kršom, predstavljalo im je inspiraciju da u različitim formama iskažu svoje emocije. Te emocije kreirale su neka od najvećih umjetničkih (književnih djela), koja nama ostaju za ponos.

Nacionalni praznici, u okvirima jedne države, predstavljaju priliku da se sva sjećanja iz kolektivne memorije jednog naroda uobliče u svečani karakter i da kao takva podsjete na slavnu prošlost. Neka nas i ovaj 13. jul podsjeti na svrhu ljubavi prema domovini, uobličenoj u svo kulturno i umjetničko nasljeđe naše zemlje. Jer, mala smo mi zemlja da bi tako olako prepustili zaboravu sve emocije crnogorskih umjetnika koje su krojile najljepšu sliku koju čovjek može podariti svojoj zemlji.

Autor je magistrant na Fakultetu političkih nauka

( Vlado Laličić )