Svetozar Cvetković: Ako su preživjeli, naši Odiseji su sada u ilegali

Dramski program ovogodišnjeg Grada teatra doveo je pred publiku veliki regionalni projekat „Odisej“, po tekstu Gorana Stefanovskog, u režiji Aleksandra Popovskog, koji je prošlog ljeta doživio premijeru na Brionima, kao koprodukcija pozorišta „Ulisis“ sa Briona, Ateljea 212 iz Beograda, Gradskog dramskog kazališta „Gavela“ iz Zagreba, Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora, Sterijinog pozorja i Teatra navigator iz Skoplja.

Tokom godine, gostujući na raznim scenama, „Odisej“ naših dana pokazao se i kao jedno od najboljih i najznačajnijih pozorišnih ostvarenja u regionu, a u programu budvanskog festivala ova predstava takođe je veliki adut – glumačka ekipa podigla je publiku na noge, i sa scene je ispraćena višeminutnim ovacijama.

Odisej Gorana Stefanovskog, velikog makedonskog i eksjugoslovenskog dramatičara, u režiji Aleksandra Popovskog, jednog od vodećih reditelja u regionu, vraća se kući nakon ratova u kojima je Troja nestala... On je talac za razračunavanje sa prošlošću, kako kaže Popovski, čija je sadašnjost karikatura karikature. Jer, nijedan rat nije slavan, nego je silan i krvav, a vraćajući se kući otrkivamo sami sebe, ono što smo zaboravili ili sakrili dok smo odlazili, rasturali, ubijali, palili... U sjajnoj glumačkoj podjeli, u kojoj Odiseja igra Ozren Grabarić, Penelopu Anita Mančić, Odisejeveog sina Telemaha Branko Jordan, ratobrnog Posejdona i Nestora Boris Isaković, Kalipso, Majku i Odisejevog Psa Jasna Đuričić, Helenu, Kirku, Hekubu i Nausikaju Dijana Vidušin, Atinu Nataša Matješac Rošker, Prosca, Dječaka, Astijanakasa i kiklopa Polifema Franjo Dijak, Tiresija i pjevača fantastični Nikola Ristanovski, Svetozara Cvetkovića vidjeli smo u ulogama vrhovnog katatoničnog boga Zevsa i spartanskog kralja Menelaja.

Da li je Goran Stefanovski samo trivijalizacijom Homerovog mita o Odiseju mogao najpreciznije da ispriča tu gorko – bolnu i smiješnu priču o nama danas?

- Ne znam da li je jedino time, i da li još mogu da se držim te floskule da je to bila trivijalizacija mita o Odiseju. Mislim da je kroz ovo vrijeme kroz koje smo prošli, kroz ovih godinu dana koliko živi ta predstava, a igrali smo je više od dvadeset puta, što je za predstavu koja nije na repertoaru jako puno, s obzirom da smo svi sa različitih krajeva Balkana. Taj naš „Odisej“ odjednom je dobio na jednom potpuno novom duhu, novom imidžu i novom značenju kroz ta igranja, koja smo imali pred različitom publikom. Ljudi su to počeli da primaju na jedan nevjerovatan način, sve bolje i bolje, tako da je u cijelu tu priču ušao novi duh, i taj duh je sada nešto što najbolje nosi ovaj komad i čini ga komunikativnim. Publika se identifikuje na jedan vrlo dobar način sa tom pričom, shvatajući je kao priču Balkana, svih ljudi koji su odlazili odavde, onih koji su poželjeli da se vrate nakon deset – dvadeset godina, i šta je to što su oni nalazili u svojim kućama koje su ostavili, u sebi, u domovima koji su nekada bili njihovi domovi, a sada su ih neki drugi ljudi uselili...

Reditelj Aleksandar Popovski rekao je da su nekadašnji Odiseji bili ljudi koji su poznavali sistem vrijednosti i pravila igre, koji su vjerovali u ideale. Gdje su danas ti ljudi?

- U mitu, kao i pravi Odisej! Vjerovatno da postoje, ali kao izuzeci koji potvrđuju pravilo. Zapravo, ovo cijelo vrijeme, i prostor, i vrijeme ratovanja, i mira, i suđenja, i presuda, i oslobađanja, i umiranja... sve se to nekako izmješalo, i samim tim, što se tiče ljudi koje bismo mogli da identifikujemo sa tim nekadašnjim Odisejima, oni su se povukli. Ako su preživjeli, oni su sada u ilegali. Nekako, tvore neku svoju tihu patnju, žive u ilegali u odnosu na to što su neshvaćeni, što ne mogu da djeluju.

Gdje su danas naši domovi, gdje su domovi onih koji nisu odlazili odavde, koji ovdje žive u duhovnom egzilu i ne mogu da se naviknu na nove okolnosti i pravila igre?

- Veliki broj ljudi izgubio je svoje domove, čak i ako ima krov nad glavom, i da se više ne osjeća u svojoj kući kao u svojoj kući, da u vjelikoj mjeri živi kao stranac, koji je sada neprilagođen svemu ovome. Zbog toga su se oni koji ne pripadaju ovom vremenu i povukli – njihovo djelovanje je nikakvo, ono jeste za vrlo uzak krug ljudi što ne znači da je besmisleno. Jer, recimo, dok god postoji jedan gledalac koji nešto prima u predstavi koju igramo, taj naš posao ima smisla. Ali, na nekom globalnom planu, uticaj umjetnika i nekih javnih ličnosti koje se bave umjetnošću ili nekim pravim vrijednostima je nula. Nema nikakvog uticaja! Prije petnaest godina je imala, danas nema. Mislim da mi jesmo nekako krivi što smo to dopustilil, pogotovu moja generacija, zato što smo se s tim borili, borili, borili, i onda smo mislili da se došlo do neke, takozvane demokratizacije, i da se nešto promjenilo u nekom političkom smislu.

Vaš jurodivi Zevs, i spartanski kralj Menelej koje igrate u predstavi, što su oni za ljude, i što su ljudi za bogove i kraljeve?

- „Na prvu loptu“, oni jesu metafora današnjih političkih moćnika koji se postavljaju kao bogovi prema ljudima, kojima je čovjek dosadan, i kojima čovjek ne predstavlja ništa. Ali, „na prvu loptu“, bogovi su besmrtni, oni traju, a kad ih spustimo na zemlju onda se demistifikuju, tako da je sa te strane i to demistifikacija nečega što smo htjeli da uradimo – da pokažemo da bogovi nisu tako nedodirljivi i moćni, nego opipljivi. Ne govorim ovo što se tiče ljudi i bogova sa razočaranjem, nego sa jednom realnošću. Ta realnost je prisutna i u ovoj predstavi, i u dobroj mjeri je tragična za svakog čovjeka koji pokušava da nađe neki svoj mir u nečemu što je njegova kuća koju je ostavio, koju pokušava da traži, i u koju se na kraju vrati. Imam osjećaj da sve to više nije moguće, i da danas rijetko ko svoju napuštenu kuću osjeća kao svoju. Kao što ni ja tu zemlju u kojoj sam živio ne mogu više osjećati kao svoju. Mislim na tu veliku zemlju u kojoj smo živjeli, na sve te djelove gdje se govori taj jezik koji dobro razumijemo, a on se zove različito.

U predstavi se govori, kako ste rekli, balkanski esperanto. Da li je to jezik nekadašnjih Jugoslovena, u onom najboljem smislu što su oni bili?

- Jeste. Tako se naziva, i to svi razumiju. Ima i dalje dvadeset dva miliona ljudi koji razumiju taj jezik, htjeli oni to, ili ne.

( Vuk Lajović )