Lompar odgovara Čelebiću: Gombrovič u Sabatovom šinjelu

Priča o g. Čelebić Gojku, EX (crnogorskom ministru kulture, ambasadoru Srbije i Crne Gore, ambasadoru Crne Gore, vizantijskom nacionalisti, srpskom nacionalisti i, ali ne konačno, Crnogorcu sa plemenskim pedigreom, dobrotvoru frulaša iz bajolike Prislonice kod Čačka, i dalje sve ono što se može naći i negovoj ispovijesti vladajućim ljudima države Crne Gore), odvija se, u boresovskom duhu, putanjom od žrtve do dželatovog šegrta (što bi rekao Nikolaidis) i natrag. S tim što je ulogu dželata prepustio amneziji čitalaca, a žrtve (sa žutom trakom) naglasio hamletovskim krikom: Oteti, il’ ne oteti, pitanje je sad?

Uz tu strašnu dilemu, pisca, čijim je, po ničim provjerljivim pričama, djelima umalo izmakla Nobelova nagrada za književnost na prijedlog PEN centra Argentine (pisaca vodeće svjetske literature) i Ernesta Sabata lično. Veliki pisac je, naime, pri kraju desete decenije života, upoznao Čelebićevu literarnu (uz ljudsku i diplomatsku) monumentalnot i egzaltirano izjavio da je konačno sreo evropskog Gombroviča, o kojem se sve više pričalo u svjetskim književnim krugovima. Nažalost, Sabato nije mogao na svojih sto godina dodati još jedan život da vidi nepravdu koja je Čelebiću nanijeta nedodjeljivanjem Nobelove nagrade, pa čak ni Miroslavljevog jevanđelja i da će mu se moguće je osporiti Trinaestojulsku nagradu i 11.000 eura u kešu i pravo na status Istaknuti kuturni stvaralac u Crnoj Gori, koji ima vrijednost jednog i po mjesečnog prosjeka. Uz sve te nevolje, još neshvatljivije je da ga, po čudu čuvena, CANU nije primila u svoje redove, i da mu je tako propala još jedna lijepa apanaža.

Ono što se dalje ne može provjeriti je priča o negovoj “živoj rani”, vodećim crnogorskim političarima:

Nažalost, Sabato nije mogao na svojih sto godina dodati još jedan život da vidi nepravdu koja je Čelebiću nanijeta nedodjeljivanjem Nobelove nagrade

Dok sam ja, koji u odista nositi žutu traku, ako mi se nagrada otme, vidjela se ona na mom rukavu ili ne, godinama obijao kapije evropskih gradova i gradilišta, putujući auto-stopom i rintajući na kamenolomu po čitavo ljeto, da bih zaradio koru hljeba za svoje studije u inostranstvu, učio jezike, sticao obrazovanje na najboljim zapadnim izvorima...

Ono što se može naći van njegovih skromnih i stidljivo nabacanih “činjenica” su podaci sa brzometnog guglanja:

Na web situ Crnogoraca u Americi:

Kada je njihov kolega, Gojko Čelebić, koji danas radi u Misiji Crne Gore pri Ujedinjenim Nacijama u Njujorku, svojevremeno uvrijedio Crnogorce, na bijes Crnogoraca i na njegov odjek, MIP Crne Gore nije ni pomišljao da pokrene njegovu smjenu u modernoj Crnoj Gori. Gojko Čelebić je bio Ministar Kulture Crne Gore, Ambasador SR Jugoslavije u Argentini. Zalagao se kao Ministar kulture da se PEN Crne Gore ne registruje kod međunarodnog PEN-a, učestvovao je u srozavanju crnogorske baštine, prećutao je devastaciju kulturnih dobara Crne Gore... I svi ovi razlozi su rukovodili MIP Crne Gore da “uvažavajući njegov doprinos... i cijenjeći dosadašnji rad.... imenjuju gospodina ...” za predstavnika Crne Gore pred Ujedinjenim Nacijama.

Na sajtu LSCG 03.09.1993.godine: Povodom dodjeljivanja nagrade “Risto Ratković” predsjedniku tzv. Republike Srpske Radovanu Karadžicu, sekretar za kulturu LSCG Mladen Lompar dao je izjavu za javnost:

“Ogorčeni smo odlukom žirija “Ratkovićevih večeri poezije” da se ime velikog crnogorskog pjesnika i rodoljuba Rista Ratkovića dovodi u vezu sa čovjekom kojega je najuglednija međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava “Helsinki voč” stavila na listu ratnih zločinaca. Čin dodjele nagrade Radovanu Karadžiću nema nikakve veze sa umjetnošću, ali ima sa politikom i predstavlja samo još jednu stepenicu u namjeri kompromitovanja Crne Gore, crnogorskog naroda i njegove kulture na svjetskom planu. Duhovni očevi i inspiratori, kao i finansijeri sličnih žirija dodijelili su, svojevremeno, Njegoševu nagradu najvećem negatoru Crne Gore, crnogorskog naroda i njegove kulture - Dobrici Ćosicu. Iste snage zagovarale su i zagovaraju rušenje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu. Iste snage dovele su na tron sv. Petra Cetinjskog g. Rista Radovića i stavile mu pod punu kontrolu veliki dio duhovnog i materijalnog blaga Crnogoraca. Iste snage poništavaju crnogorski karakter slavne Crnojevića štamparije, prisvajaju Miroslavljevo jevanđelje, Vladimira i Kosaru, popa Dukljanina. Iste snage sprječavaju Crnogorce da, kvazi školskim sistemom, saznaju istinu o svojoj desetovjekovnoj slavnoj prošlosti, o svom državno-pravnom kontinuitetu, o svom izvanrednom kulturno-istorijskom nasljeđu.

Očekivali smo da će povodom ovog sramotnog događaja reagovati i ministar kulture g. Gojko Čelebić, ali on ili ima važnijeg posla ili mu se uloga sastoji upravo u prećutkivanju ovakvih događaja. Dalje ga nalazimo u društvu oduševljenih poklonika politici Slobodana Miloševića:

Nakon parafiranja dejtonskog sporazuma veliča se pobjeda „mudre politike predsednika Slobodana Miloševića i njegove državničke spremnosti i hrabrosti da, spasavajući svoj narod i svoje građane, bude pun razumevanja i za druge” (P. 1995. 22. 11. str. 13.), a predsjedniku čestita i generalni direktor Zajednice Jugoslovenskih železnica, Savez učitelja Srbije, Fabrika hljeba „Produkt” , Zdravstveni centar „Peć” , Direktor Industrije stakla u Pančevu, pirotska gumarska industrija „Tigar” , francuski filozof i pisac Danijel Šifer, dok ministar kulture Crne Gore Gojko Čelebi kaže da će i „književnost posle dejtonskog mira biti drukčija” (P. 1995. 23. 11. str. 13.). Ovakav stil pisanja kulminira u informaciji da je opštnski odbor SPS u Požegi „podržao (...) predlog izvršnog odbora SPS Zlatiborskog okruga da se Slobodan Miloševi predloži za Nobelovu nagradu za mir” (P. 1995. 24. 11. 12.).

U nizu neljudskih podataka o čuvenom kako sam reče “evropskom intelektualcu” i još nekoliko karakterističnih, uzimanih nasumično:

Takođe, na dušu ondašnjeg ministra kulture Čelebić g. Gojka se dodaje i sudjelovanje i aktivna uloga u krađi umjetnina sa dubrovačkog ratišta

Iz krila Udruženja nezavisnih pisaca i dijela drugih intelektualaca Crne Gore konstituisan je crnogorski PEN, protiv kojega je mjesecima trajala politička hajka, u koju je bi uključen i aktuelni ministar za kulturu u Vladi Republike Crne Gore. Više od pola godine, bez ikakavih valjanih razloga, vlast je odbijala registrovati crnogorski PEN. Na čelu PEN centra, koji okuplja pedesetak uglednih književnika, esejista i stvaralaca Crne Gore, nalazi se akademik dr Pavle Mijović, istoričar umjetnosti. Crnogorski PEN je, uz samo jedan glas protiv (predsjednik srpskog PEN-a) primljen za punopravnog člana svjetskog PEN centra, na 56. Kongresu održanom s jeseni 1991. godine, u Beču. O značaju toga čina za svaku nacionalnu kulturu a posebnu u zemljama u kojima su na vlasti totalitarni režimi, ne treba posebno govoriti. Međutim, čin ulaska crnogorskog PEN-a u Svjetski PEN centar uopšte nije ni registrovan u sredstvima javnog informisanja koja su u službi vladajuće partije u Crnoj Gori.

Takođe, na dušu ondašnjeg ministra kulture Čelebić g. Gojka se dodaje i sudjelovanje i aktivna uloga u krađi umjetnina sa dubrovačkog ratišta:

Povjesničar umjetnosti Aleksandar Čilikov, arhelog Stanko Roganović, književnik Mladen Lompar, direktorica Dvorca na Cetinju Anđe Kapičić i direktor Narodnog muzeja Crne Gore Petar Ćuković prisjećaju se kako je “tih godina vojska ukradeno kulturno i umjetničko blago s dubrovačkog područja nudila Muzeju na Cetinju, što su oni sa gnušanjem odbijali, pa je najveći dio tog kontigenta pohranjen u Ministarstvu kulture Crne Gore”.

Oni ističu da je vraćanje umjetnina “dobra vijest za sadašnju Crnu Goru, ali da nipošto ne treba zaboraviti sramotu što je uopšte došla u takvu situaciju!

I tako redom, širi se spisak (ne)djela “bivšeg ministra i pisca sa žutom trakom Čelebić g. Gojka, nesuđenog nobelovca, akademika CANU itd. uz sve ono što mu je već na brzinu ovih dana moglo naći u dokumentaciji.

( Mladen Lompar )