Ulica, konačno

Moj nekadašnji profesor, jedan od mentora moje doktorske disertacije, koji se prije nekoliko godina penzionisao u SAD i odselio za Brazil, piše mi juče da su brazilske vlasti, pod pritiskom masovnih protesta u svim većim gradovima, donijele veći broj demokratskih zakona u posljednjih deset dana nego u posljednjih dvadeset i pet godina. Tako to rade odgovorne političke elite. Opravdani gnijev brazilskih građana i građanki protiv korupcije i kriminala u funkcionisanju državnih institucija doveo je do hitrog demokratskog iskoraka. Slično se, kaže profesor, inače veteran „ljeta ljubavi“ u San Francisku 1967. godine, dešava i u Čileu, u Paragvaju, po cijeloj Latinskoj Americi.

Ja bih ovdje dodao i evropsku dimenziju cijele priče i pomenuo na primjer Grčku, Španiju, Italiju i Sloveniju u kojima se stvaraju nove političke snage koje teže suštinskim izmjenama dekadentnog i korumpiranog političkog i ekonomskog sistema. Te snage su izrasle na talasu širokih građanskih protesta i jasno artikulisanog narodnog nezadovoljstva. One predstavljaju značajan udar na do sada neprikosnovene globalne monopole volstritskih bankarskih giganata koji im već, kao znak osvete, spremaju surove scenarije. Međutim, građani i građanke ovih zemalja niti su zastrašeni niti pokolebani. Znaju da se jedino otvorenom i hrabrom borbom protiv nepravde i nepravednih može izboriti pravo na sadržajnu i kvalitetnu budućnost. A u mnogim slučajevima, istorija to pokazuje, i na budućnost uopšte.

A znaju li to crnogorski građani i građanke? Veliki građanski protesti obilježili su prvi dio 2012. godine. Oni su dokazali da se u Crnoj Gori može organizovati opštenarodni i nadnacionalni nenasilni bunt sa ciljem da se korumpiranost i kriminalna priroda postojeće vladajuće elite kazni i ona na demokratski način smijeni sa vlasti. Dobar dio te energije je motivisao stvaranje dvije nove političke formacije: Demokratskog fronta i Pozitivne Crne Gore.

Zatim je nastupilo vrijeme izbora, vrijeme prevara, prvo parlamentarnih, a onda i predsjedničkih, na kojima je Demokratska partija socijalista, zajedno sa partijama-saradnicama, među kojima prominentnu ulogu već duže od decenije igra Socijaldemokratska partija, morala da izvrši državni udar, rušeći Ustav Crne Gore, da bi opstala na vlasti. Zato je sada u Crnoj Gori na snazi neproklamovano, ali suštinsko vanredno stanje. Ni vlada Mila Đukanovića ni predsjednikovanje Filipa Vujanovića nema ni legalitet ni legitimitet. I jedno i drugo su sinonimi za krađu, šverc, političku devijatnost i nemoral.

Ovaj opasan i nedemokratski vakuum može biti neutralisan samo kroz nove izbore, parlamentarne i predsjedničke. Jasno je, naravno, da tim izborima mora prethoditi predan rad na uspostavljanju ispravnog biračkog spiska. Naime, moraju biti izbrisani ne samo duplikati, kojih, kako je utvrdio MANS, ima više od deset hiljada, nego i fantomi, nikada postojeći edini efovići, kojih, uvjeren sam, takođe ima na hiljade. U isto vrijeme, moraju biti upisani svi oni koji su, zbog falsifikovanja njihovih ličnih podataka od strane Ministarstva unutrašnjih poslova, do sada bili lišeni prava glasa.

Već sam pisao da je jedna od tih osoba i moja žena koja, prema pomoćniku ministra Abidu Crnovršaninu, u Crnoj Gori „sa prekidima“ boravi od januara 2010. godine, iako je u MUP-u prijavljena od 2006. godine, a zaposlila se sa punim radnim vremenom u decembru 2007. godine. U istom tom vremenskom periodu, odbjeglom tajlandskom premijeru Taksinu Šinavatri i JULovskom licu Dojčilu Maslovariću, mimo svih postojećih propisa i zakona, uručeno je crnogorsko državljanstvo.

Vjerujem da postoje još desetine, ako ne i stotine, sličnih slučajeva koji ukazuju na korupciju ogromnih razmjera u pitanjima dodjele državljanstva u kojima ključnu ulogu igra manji koalicioni partner. Zbog ovakvih i sličnih „ispada“ nije pravično da svi od reda kadrovi SDP-a ostanu na funkcijama nakon političkog brodoloma njihovog saveznika i vinovnika ratnih dešavanja devedesetih Mila Đukanovića.

Da bi se kvalifikovala za vlast u demokratskoj Crnoj Gori, ta partija najprije mora da „očisti“ svoje redove, ako od nje poslije toga uopšte išta preostane, u što nisam siguran.

Po mom mišljenju, ne postoji nijedan drugi smisleni zahtjev na koji parlamentarna opozicija zajednički mora skoncentrisati sve svoje potencijale osim traženja ostavke vlade. Neće, međutim, biti dovoljno tražiti ostavku, a ostati u skupštinskim salama, kancelarijama i koridorima kao što se to radilo na desetine puta do sada. Takav pristup, usljed izopačene prirode crnogorskog režima koji po funkcionisanju i posljedicama više liči na katastrofalnu elementarnu nepogodu nego na politički sistem, mora ostati bez rezultata jer je uzaludniji „negoli dozivati pticu zauvek sletelu“, kako davno zapisa jedan tragični pjesnik.

Iako se za razliku od njega zalažem za političku i vojnu neutralnost Crne Gore u međunarodnim odnosima, mislim da je general Blagoje Grahovac u pravu kada tvrdi da je jedini način da Đukanović bude primoran na ostavku, izlazak na ulice sa pištaljkama, loncima, metlama, vilama i svim ostalim simboličnim sredstvima građanskog otpora tiraniji. Da bi bili uspješni, te proteste moraju voditi kombinovane snage demokratske opozicije i građanskog društva. I oni moraju trajati, bez razilaženja, do konačnog sloma.

( Filip Kovačević )