Stjepanović: Serija me je frustrirala, a sa Živkom bih mogao sto godina da radim

Glumački veteran i profesor na više fakulteta dramskih umjetnosti, koji iza sebe ima više od stotinu odigranih uloga u posljednjih pedeset godina Boro Stjepanović, nedavno je posjetio Podgoricu kako bi u susret projekciji “Ljepote poroka” u okviru Dana evropskog filma, pričao o crnogorskom režiseru Živku Nikoliću.

Tom prilikom, u razgovoru za “Play”, Stjepanović se, između ostalog, prisjetio rada na filmovima “Ljepota poroka” i “Čudo neviđeno”, snimanja serije “Oriđinali”, ali i saradnje sa Nikolićem, kojeg poredi sa sovjetskim režiserom Sergejom Paradžanovim.

“Film ne trpi apstrakciju. Neki da, ali ti igrani, dramski, komedije, ne trpe. Traži konkretne priče, ljude i mentalitete, istoriju, savremenost, da to gledaoci prepoznaju. To je Živko imao i razumio, likovno i iznutra, kroz glumu koju je savršeno poznavao”, pojašnjava on.

“Vrlo je teško pronaći reditelja koji može sugerisati, jer kod nas je sve radnja. Postoji radni proces, recimo konferencija za medije i sjećanje na jednog čovjeka, u okviru toga jedni slušaju, drugi snimaju, treći pričaju, prisjećaju se, kritikuju, hvale... samo treba naći svoje mjesto, a on je to znao”, dodaje Stjepanović, koji se prisjeća i jedne anegdote.

“Odigralo se to ovdje u Podgorici. Išao sam centrom od pošte prema hotelu Crna Gora, a on sa Vesnom (Pećanac, Nikolićeva supruga) Ulicom slobode. Srijećemo se na uglu, a on kaže: ‘Kad sam te ugledao krenuo sam da kažem Vesni - bježi, eto ti muža’. Jer sam ja stalno u filmovima igrao njenog muža”, uz smijeh prepričava Stjepanović.

“Na to se svodio naš odnos, sve kroz blagi, fini humor. Sve uklopljeno. Kada se sjetim tog rada, kao da sam bio na devetom nebu”, kaže on, a zatim otkriva da nema takvo iskustvo sa svima.

“Prestao sam skoro da glumim, jer sam nedavno igrao u jednoj seriji koja me je frustrirala, kao čovjeka, glumca i umjetnika. Ne mogu to više da trpim, a sa njim sam mogao sto godina da radim, jer je to bilo opuštajuće, relaksirano, sa puno ljubavi, uvažavanja i razumijevanja”, ističe on.

“On je tačno znao odakle ćemo poći i gdje ćemo završiti, pa sam išao satima da veslam da bih mogao u tom ‘Čudu neviđenom’ tom brzinom, čamcem koji ranije nikada nisam vozio, da bježim od žena koje me jure”, opisuje glumac, koji do tančina pamti detalje sa snimanja iz ‘80-ih godina prošlog vijeka.

“‘Ljepotu poroka ću pamtiti po tome kako me je obazrivo zvao da mi ponudi ulogu homoseksualca, plašeći se da će me to uvrijediti, to će mi biti uvijek smiješno. Pamtim uvijek i sliku brodića kojim se na Bojani prelazilo na ostrvo i gdje sam ja naslonjen na konopce, a pored mene ta Divna Jovanović, kostimografkinja, koja je napravila moju ulogu, po njegovim sugestijama”, prisjeća se on.

Kako kaže, kada je došao na snimanje, Jovanović ga je obukla po instrukcijama Nikolića, pa je njemu ostalo samo da odigra svoje scene.

“Sva ta glumačka sjećanja su banalna. Sjećam se majmuna kojeg sam morao da nosim i koleginica, glumica, koja ga je do tada nosila treba da mi ga preda, a jedva čeka da ga se riješi, pa mi ga baci. I onda moram da napravim krug kroz kafanu, a ona puna, ljudi pjevaju, viču... Majmun, kako naiđe na svog gazdu koji statira za jednim stolom, hoće kod njega, kad prođemo pored koleginice on krene kod nje, kad smo kod šanka on hoće piće, a ja sve moram precizno da odradim”, nastavlja Stjepanović.

“I konačno završimo, a ja gledam asistenta kamere koji je krvav po leđima, i pitam se šta je, a on kaže, od majmuna. Majmun je, naime, prethodnog dana ukrao dijete i pobjegao na palmu gdje je visio zakačen za rep i držao dijete u naručju. Gazda mu je odsjekao rep za kaznu, što nije zaraslo i kako smo prolazili kroz kafanu on je mlatio repom i prskao po čovjeku”, dijeli glumac detalje koji su se odigrali dok je tumačio lik Zvonceta.

Kako kaže, svi najbolji filmovi koje je snimio tokom svoje karijere rađeni su nepretenciozno, bilo da ih je snimao sa Nikolićem, Emirom Kusturicom ili Slobodanom Šijanom.

“To su uglavnom bili početnički filmovi. Niko nije vjerovao da će to biti tako uspješno. Mislite da smo mi imali svijest da smo snimali ‘Doli Bel’, ‘Ko to tamo peva’, ‘Čudo neviđeno’ ili ‘Ljepotu poroka’? Ne. Snimamo film - ‘veselo, veselo, da nam ne bi preselo’, što se više zabavljamo i više volimo jedni druge to će biti bolje, ali bez stava da se mi bavimo velikom umjetnošću i otkrivamo tajne ili suštinu Crne Gore ili svjeta. Ne. Pričamo priču i igramo se”, tvrdi glumac.

Na pitanje da li se danas snimaju filmovi koji će se za 30 godina gledati poput onih iz ‘80-ih i ‘90-ih godina, kaže:

“Da ne bih izgledao kao namćor, a i optimista sam, nadam se da će ih biti, ali ih ne vidim. Skoro sam pitao nekoga zašto slušamo pjesme od prije 30 ili 40 godina. Indekse, Bijelo dugme, Jadranku Stojaković, Josipu Lisac, Zanu, to se vrti na radio-stanicama, pa se pitam gdje su ovi novi i njihovi hitovi? To na prste jedne ruke može da se izbroji, a mi gledamo i slušamo ono što je snimljeno i prije 50 godina”, smatra Stjepanović.

“Drugačije se sada radi i često kažem mladim kolegama da ne bih bio u njihovoj koži. I na toj seriji mi je dosadilo... Samo snimaj, oslobađaj se teksta... Šta sad radimo? Sve isto, samo ona kamera hvata krupno, a ova šire. A sad? Sada samo jedna kamera hvata sve široko. Pa čekaj čovječe, jesmo li snimili već tri puta, sa tri kamere, iz tri različita ugla, a ne treba ništa da se promijeni, sve isto tako”, prepričava on proces snimanja serije u kojoj je bio angažovan.

“Na kraju pogledam snimak, a oni nisu ništa montirali. Uzeli sa jedne kamere, eventualno negdje recnuli i ubacili drugi kadar. Zašto smo mi to devet puta snimali uopšte mi nije jasno, ali ima se vremena, to je komedija. Kod Živka nikad nismo snimali komediju, uvijek dramu sa najozbiljnijim odnosima gdje se tražila istina, zanimljivo i duhovito”, ističe glumac.

Crnogorski duh osjeća kao svoj

Stjepanovića smo nedavno imali priliku da vidimo na velikom platnu i u ulozi Maksima Obada u filmu “Gorčilo, jesi li to došao da me vidiš”, a kako potvrđuje, snimanje u ruralnom dijelu Crne Gore donekle ga je podsjetilo na rad sa Nikolićem.

“Scenarista ‘Gorčila’ Miodrag Karadžić je scenarista ‘Đekne’. To je taj svijet. Milan Karadžić je otkrio Živku Miodraga, jer je radio njegov tekst i rekao imam jednog zanimljivog, našeg čovjeka, iseljenika u Vojvodini, piše iščašeno... i Živko je stupio u kontakt sa njim i tako je nastala ‘Đekna’”, otkriva on.

“Sa Milanom i Mimom Karadžićem volim da radim. To je taj duh koji osjećam kao svoj. Moji su iz Nikšića otišli u Bosnu, tako da taj jezik i te karakteristike, sve su to ljudi koje sam viđao samo su tamo u Bosni nosili fesove, a ne crnogorske kape. To je moje podneblje i ja to volim i razumijem. Kada pravim komediju na tu temu, ja se nimalo ne sprdam”, tvrdi glumac.

Upravljao kamionom, iako nije znao da vozi

Tokom prisjećanja na druženje s Nikolićem, koji je preminuo 2001, glumac ističe da se crnogorski reditelj gotovo nikada nije ljutio, ma šta glumci uradili, ali i da im je ulivao dozu sigurnosti, pa su mogli da ispune sve njegove želje i zadatke.

“Kod njega sam vozio kamion, mercedes, fiću, a da pritom nisam znao da vozim. Sve sam mogao. Ništa me nije bilo strah. Sa Mirom Banjac u ‘Oriđinalima’, dolazi na red snimanje scene u kojoj ona treba da se popne uz dva tri stepenika automobilom i on joj objašnjava odakle će da krene i gdje će da završi, a ona kaže – ne mogu ja to, ne umijem da vozim. Živko kaže da su to već raščistili i da je rekla da ima vozačku dozvolu, a ona odgovara da je ima, ali da ne zna da vozi. Živko se nije ljutio već je prilagodio scene u kojima ona vozi”, uz smijeh se prisjeća Stjepanović.

“Dešavalo se i da nema Vesne (Pećanac) na setu, jer traži mačka ili pjeva u horu, ali se sve to završavalo gromoglasnim smijehom”, ispričao je on.

Galerija

( Mirela Zogović )