Supermen u krizi identiteta: Amerikanac, "koliko se to može biti"

Istina, pravda i američki kurs. To je Supermenova mantra koja mu vrlo pristaje: ne samo da je on najstariji i najupečatljivi strip-heroj (na scenu je izašao 1938. godine), nego je i iseljenik uspio u životu, lansiran još kao beba sa njegove planete koja je eksplodirala.

“Čovjek od čelika” polaže dosta na ovu imigrantsku premisu, mnogo više nego raniji filmovi o Supermenu. Iako je Klark Kent rođen na ukletom Kriptonu, on uči kako da se prilagodi novom domu – Americi, pa postaje vrli sin i posvećeni rodoljub, uprkos svojim ogromnim moćima.

Toliko je očigledna namjera filma da prenese tešku poruku patriotizma i imigracije, da se već koristi u kampanji aktivista za prava doseljenika u SAD

Kada kasnije mora da bira između svoje postojbine i nove domovine koja ga je usvojila, stavlja se na stranu mjesta gdje je proživio ljubav, osjetio šansu i slobodu. "Kako da znamo da nas nećeš izdati", pita nervozno američki vojnik. "Odrastao sam u Kanzasu", odgovara Supermen. "Amerikanac sam koliko se to može biti".

Toliko je očigledna namjera filma da prenese tešku poruku patriotizma i imigracije, da se već koristi u kampanji aktivista za prava doseljenika u SAD. Na primjer, nova kampanja “Supermen je imigrant” poziva Amerikance da na internetu ispričaju svoje životne priče.

Mada cjepidlake kažu da ta kampanja previše ozbiljno shvata film, (To je samo Holivud, napisao je jedan na Tviteru), može se reći da je film zaista priča stvorena za vrijeme "komplikovanog patriotizma", kako je napisao kolumnista američkog izdanja Ekonomista.

Ali, iako film na biletarnicama prolazi dobro, nije pogodio publiku onako kako se očekivalo. Zašto?

Heroji najbolje prolaze kada publika može da se identifikuje sa njima, što objašnjava zašto su prvi zapleti kada se heroj otkriva publici i pojavljuje tako popularni. "Čovjek od čelika" je oduvjek bio izazov za filmadžije jer za razliku od Betmena i Spajdermena, ne posjeduje tamnu stranu.

Heroj koji je odgojen u Betmen trilogiji Kristofera Nolana izgleda kao da je dio priča koje navode na pomalo dvosmislen pojam heroizma. Supermen je toliko savršen - kao sunce - da je to pomalo demode. Zek Snajder, režiser “Čovjeka od čelika”, radio je sa Nolanom kako bi Supermenu dali jednu notu ranjivosti.

Zato je ovo manje film o Supermenu koji spasava ljude, nego je više priča fokusirana na njegovo pronalaženje samoga sebe. Pravi se potpuni zaokret od ona četiri nastavka sa Kristoferom Rivom u glavnoj ulozi, kao i veselog ostvarenja “Supermenov povratak” iz 2006. godine.

Iako na biletarnicama prolazi dobro, nije pogodio publiku onako kako se očekivalo: Kadar iz Supermena

Nema više zalizane kose, gaćica koje idu preko helanki, nema više neubjedljivih scena spasavanja. Čak se i samo ime Supermen izgovara samo jednom u cijelom filmu. Britanski glumac Henri Kavil u glavnoj ulozi pokazuje osjećajnost koja ranije nije bila karakteristika poznatog heroja. Da je scenario više koherentan, on bi mogao biti arhetip Supermena.

Ipak, zamisao ovog filma je propala. “Čovjek od čelika” je omanuo u razvoju likova, što ne bi bio problem da je riječ o laganijem i smješnijem filmu. Ejmi Adams je očigledno namjeravala da nam da jednu pribraniju Luis Lejn u odnosu na ono što smo navikli, ali nakon obećavajućeg početka u stilu novinarke istražiteljke, ona završava malo iznad slatkice sa prve linije fronta.

“Ja sam dobitnica Pulicerove nagrade”, primorana je da uzvikne uredniku, u slučaju da smo to zaboravili. Nakon misaonog početka, režiser Snajder radnju filuje brutalnom silom, ostavivši za kraj predugu scenu borbe.

Igranje na kartu kompjuterske animacije donijelo je zapanjujuće vizuelne efekte (cijeli gradovi se drobe, vozovi prolijeću), ali sve to pretvara složenu dramu sa početka u atak na čula.

Želio bi “Čovjek od čelika” da bude više od pukog zbira svojih djelova tako bude opravdan. Sjurio se tako haotično u zonu priglupih blokbastera i ne odgovara na pitanje koje Supermen stalno postavlja sebi: hoće li ga svijet prihvatiti, uprkos tome što se razlikuje od drugih.

Opet, kao jednom blokbasteru, ovom filmu nedostaje gotski intenzitet Nolanove hvaljene trilogije “Mrčani vitez”, a nema ni slatkog humora i nevinosti uspješne adaptacije stripa The Avengers. Baš kao i Supermen, film se muči sa svojim identitetom. Za razliku od heroja, ne uspijeva da se pronađe.

( The Economist )