Kafane i ljubavnice

„I palim sva svetla nad ulicom

sijaju kafane i rokenrol

Nina Simone De Beauvoir drugi pol.“

Kafane i rokenrol, KKN

Uvijek sam se pitao kako funkcionišu i na koji način preživljavaju pojedine prigradske kafane u kojima skoro nikad nema dovoljno gostiju da bi gazda nakon fajronta trljao ruke. Moj prijatelj je pokušao da pronađe definiciju i razgraniči pojmove selo i naselje. Dakle, tamo gdje prestaje trotoar, semafori i „ozbiljni saobraćajni znaci“ a počinju štale, tamo gdje ljudi imaju krave prestaje naselje i počinje selo. Naravno, nema ničeg prezrivog u toj podjeli, naprotiv, sve veći broj umnih ljudi zavidi onima koji proizvode svoju hranu.

Prvi je razlog upravo zdrava hrana, a drugi je prisjećanje na kilometarske redove ispred bivše mljekare. Ne bih da slutim, ali ekonomska situacija nije predaleko od one iz devedesetih godina i doba embargo kolača i mlijeka u prahu. Postoji još jedno pravilo koje je ustanovio, kad vidite ljude koji šetaju ulicama goli do pasa, tu se sigurno završio grad.

Nego, kafane koje se nalaze na granici sela i posljednjeg gradskog naselja, skoro uvijek, u pokušaju imitacije elitnog kafića zalutaju u totalni kič. Moj dobar prijatelj i ja smo se igrom slučaja našli u jednoj takvoj kafani na granici sela i naselja.

Da budem iskren, nije bila slučajnost već želja da se obiđe kafana koja ima živu muziku na terasi, dok je enterijer ukrašen prepariranim životinjama: „raščerečeni međed i iskežena lisica“ pisalo je u idealnom scenariju. Upravo takva kafana je bila potrebna za snimanje filma koji priprema moj drug, pa smo došli da je ovjerimo.

Iako se kafana nalazi nedaleko od magistrale, sakrivena je borovima tako da je mogu naći samo oni koji je namjenski traže. Nema slučajnih gostiju koji tek onako navrate.

Pjevač još nije počeo sa nastupom kad je džip skrenuo sa magistrale i krenuo da se provlači kroz borove i to ugašenih farova. Sudeći po pogledima, jedino smo nas dvojica u kafani bili iznenađeni. Džip se zaustavio ispred kafane, a gazda i konobari bili su uzrujani. Tablice sa službenim predznakom su svima poznate, a automobil je parkiran tako da je jedna tablica okrenuta zidu, a druga ka gostima. Vješto je izbjegnuta mogućnost da vozilo fotografiše neki paparaco ili novinar. Kad su se otvorila vrata izašao je vozač, big shot crnogorske vladajuće elite, dok su se otvarala vrata suvozača prvo su bljesnule duge i vitke ženske noge.

Do tog trenutka je sa nama sjedio pjevač čekajući nastup. Pričao nam je o svemu što ga nismo pitali. Skočio je kao oparen kad su njih dvoje stigli, možda je vidio priliku da se istinski „opari“. Dok je ustajao rekao je nešto skoro nerazgovjetno, mada se dalo prepoznati da je upotrijebio i riječ „ljubavnica“. Pjevač je krenuo sa baladama, konobari su jurili između stolova sa jednom rukom povijenom iza leđa i odjednom je kafana sa periferije postala ozbiljan uslužni objekat.

Za jednim od stolova bio je sa curom i Aco Sedmi bataljon kako ga je nazvao pjevač. Tip je bio ćelav, u uskoj rozoj majici sa brojanicom oko vrata, čiji se krst ističe ispod majice u predjelu grudi. Osim nas bio je tu i zidar koji je čim je stigao tip sa džipom obukao trikmajicu, kao i dvije gazdine „prijateljice“ koje su se igrale sa svojom pudlicom.

Nedugo nakon što su sjeli, novi gost je svojoj ljepšoj polovini dao kesu u kojoj je bila knjiga. Ona je bila oduševljena i poljubila ga je, a svi smo čuli odjek tog poljupca. Bilo je nevjerovatno, poklon knjiga! Ustajao sam nebih li pročitao naslov, ali nije išlo. Bio sam prilično siguran da je posrijedi „50 nijasni siva“ ili nešto od Pamuka ili Koelja.

Čak mi je padalo na pamet da nije možda pokrenut trend da savremene gradske žene u torbama nose „Rat i mir“ jer je tu knjigu među ostalim stvarima u svojoj Luj Viton tašnici imala i Gabrijela, supruga Aca Đukanovića u trenutku kad joj je neki dripac oteo torbicu i zbog toga osuđen na godinu i tri mjeseca zatvora.

Knjiga je ubrzo završila u torbi koja je odnijela misteriju naslova sa sobom. Noć je bila nevjerovatna. U jednom trenutku on je ustao i častio pjevača pedeset eura, a pjevač je pjesmu Džej – Nedelja posvetio „previdnom paru u ćošku“. Ona je bila presrećna dok joj je njegova šapa bila na butki.

U jednom trenutku prišao nam je konobar i donio novu turu pića koja je stigla za cijelu kafanu od „para iz ćoška“. To je valjda bio mali mito i molba za diskreciju. Dok je konobar ostavljao piće, moj drug je izgovorio: „Lako mu je da se razbača sa novih 19 posto PDV-a“, dok je konobar ostao iznenađen i zbunjen.

Nakon nekoliko tura, par je otišao. Iako smo očekivali da alkohol okuraži vozača, on je oprezno upalio svijetla tek kad se uključio na magistralu. Kafana se vratila u prvobitno stanje, konobari su se pogrbili, a gosti opet počeli sa galamom. Bilo je prirodno.

Kad je završio nastup, pjevač se svađao sa gazdom, obojica su granali rukama, da bi se na kraju mirno raskusurali. Pjevač je sjeo za naš sto, i objasnio nam suštinu svega, otvorio nam je prozor u svijet kafana, funkcionera i ljubavnica. Nekoliko puta nedeljno u kafanu navrati „predivni par iz ćoška“.

Odgovara im zabačena kafana i diskrecija, a gazdi odgovara što je prvi put kad je inspekcija dolazila i ganjavila ga, uz jedan poziv svom stalnom gostu sredio da mu više nikad ne navraću. Za uzvrat, konobari i gazda gotive gospodina i njegovu ljepšu polovinu.

Od pedeset eura koje je dobio za pjesmu, gazda je pjevaču uzeo pola, obrazlažući da sve mora da se dijeli jer i on većinu pića koje „previdni par“ popije zapravo ne naplati.

Na kraju večeri je i pjevač poslao turu pića. Sve se vrti u krug, sve se kreće šablonski iako je naizgled spontano i slučajno. Možda je tura koju šalje pjevač onih dodatnih dva posto novog PDV-a.

( Đuro Radosavović )