Oni traže oslobađanje informacija, država ih smatra špijunima

Kada se, sa 22 godine, Derel Anderson pridružio američkoj vojsci, znao je da će biti rata i želio je da se u njemu bori.

„Mislio sam da ću osloboditi narod Iraka“, rekao mi je, „Mislio sam da ću učiniti nešto dobro“.

Sve do trenutka dok nije jasno shvatio šta je to što je trebalo da radi. Dok je patrolirao Bagdadom, pomislio je: „Šta mi radimo ovdje? Da li tražimo oružje za masovno uništenje? Ne. Da li pomažemo ljudima? Ne, oni nas mrze. Čemu stremimo, osim pukom preživljavanju? Da je ovo moj kraj i da se strani vojnici ovako ponašaju, šta bih ja uradio?“

Poslije nekoliko mjeseci, kako kaže: „Potezao sam oružje na nedužne civile bez ikakvog saosjećanja i humanosti.“

Dok je bio kod kuće na odsustvu, shvatio je da neće moći da vodi normalan život ako se bude tamo vratio. Mama ga je odvezla u Kanadu, gdje sam ga i upoznao 2006. na pikniku za protivnike rata u Fort Iriju.

Andersonov put od nekritičkog patriotizma do svjesne nelojalnosti i, konačno, do svjesnog neslaganja, nije rijedak među generacijom Amerikanaca koji su politički stasavali poslije septembra 2011. Vremenom, napori da se nađe ravnoteža između mita o američkoj slobodi, na kome su rasli, i stvarnosti američke moći koju, po pozivu, nadgledaju ili njome upravljaju, su promijenili njihov pogled na svijet. Kao mesožderi u klanici, natjerani su da se suoče sa brutalnošću svijeta kojem su saučesnici i užasom nad sopstvenom ulogom u njemu i to ponekad na dramatičan način.

Baš iz te generacije potiču skorašnji istaknuti zviždači. Edvard Snouden (29), bivši službenik Nacionalne agencije za bezbjednost, sada u bjekstvu poslije objavljivana dokaza o masovnom prisluškivanju u „Gardijanu“; Bredli Mening (22), koji je preko Vikiliksa objavio povjerljive diplomatske i vojne informacije i sada se nalazi pred vojnim sudom; pokojni Eron Švarc koji je do svoje 24. godine bio haker veteran kada je uhapšen zbog nelegalnog skidanja akademskih članaka sa stranice Instituta za tehnologiju Masačusetsa i koji se potom ubio; i Džeremi Hemond (28), koji je optužen da je objavljivao interne podatke jedne privatne špijunske agencije.

Bredli Mening nakon jednog ročišta pred sudom u Merilendu, Foto: Reuters

Na isti način na koji je američka vojna aktivnost u inostranstvu, zajedno sa mučenjima i „kolateralnom štetom“, doprinijela da se određeni broj nezadovoljnih mladih muslimana širom svijeta okrene terorizmu, tako je i kršenjem građanskih sloboda i privatizacijom informacija natjerala neke razočarane Amerikance da kod kuće pribjegnu protivzakonitom izražavanju neslaganja.

Neprekidni rat i prateća „anti-teroristička“ bezbjednosna struktura poslije septembra 2011. su jedino što je ova generacija ikada znala i to je upravo imalo presudan uticaj na formiranje njihovih stavova o američkoj inostranoj politici.

Godine 2007, 63 odsto pripadnika te generacije (značajno više nego bilo koja druga starosna grupa) nisu se složili sa izjavom „Podržavam svoju zemlju, bilo da je u pravu ili ne“. Godine 2004, 86 odsto njih je mislilo da je izjava „imperijalistička sila koja se ponaša po svome bez obzira na to šta ostatak svijeta misli“ bila djelimično ili potpuno ispravna, dok je samo tri odsto imalo suprotan stav. Vezano za kasnije pitanje, Zogbi je napisao: „Nijedna grupa koju smo proučavali, ni demokrate, ni samozvani progresivci, ili čitaoci 'Njujork tajmsa', nisu imali tako veliko razilaženje između dva ekstrema“. U ovom kontekstu je potrebno razumjeti inat i odlučnost mladih ljudi.

Sa protesta u Merilendu na kojem je traženo oslobađanje Meninga Foto: Reuters

Godine bi takođe mogle biti ujedinjujući faktor. S obzirom da ti poslovi zahtijevaju poznavanje novih tehnologija, oni koji se time bave moraju biti mlađi ljudi. Stariji, sa svojim karijerama, porodicama i penzijama se rjeđe odlučuju na poteze koji bi ih mogli odvesti u zatvor ili natjerati da bježe. Ipak, bez obzira na sve sličnosti, među njima ima i značajnih razlika. Snouden je donirao novac kampanji republikanca Rona Pola dok Hamond sebe opisuje kao „anarhistu – komunistu“.

Mening je rekao: „Želim da ljudi vide istinu, jer bez informacija javnost ne može donositi ispravne odluke“

Iako su obojica djelovala odvojeno, kada se čitaju njihova zvanična objašnjenja, stiče se utisak da su djelovali zajedno. „Vjerujem da ljudi imaju pravo da znaju šta vlade i korporacije rade iza zatvorenih vrata“, napisao je Hamond.

„Moramo uzeti informaciju“, napisao je Švarc, „gdje god da je sačuvana; uzeti je, napraviti našu kopiju i podijeliti je sa svijetom“.

„Ovo je istina. Ovo se zaista događa“, kazao je Snouden. „Na vama je da odlučite da li treba da nastavimo da radimo“.

Mening je rekao: „Želim da ljudi vide istinu, jer bez informacija javnost ne može donositi ispravne odluke“.

Oni traže oslobađanje, ne ljudi ili zemalja, nego informacija. Država traži da budu žigosani kao špijuni. Ali nije ih izdaja, nego patriotizam (nekada slijep, sada širom otvorenih očiju i vjerovatno uvijek nepodoban) doveo dovde. Njihovi ciljevi nisu bili da proslave sebe ili da dobiju podršku iz inostranstva, nego da, dajući moć onome u šta su investirali veliki dio svog identiteta – Americi – da je učine transparentnijom, obrazovanijom, odgovornijom i časnijom.

Anderson, Mening i Snouden, na primjer, pridružili su se vojnom bezbjedonosnom sektoru nakon što su Gvantanamo i Abu Graib postali poznati javnosti. Znali su šta se može učiniti u ime Amerike, samo jednostavno nisu ni pretpostavljali da će biti dovedeni u situaciju da moraju da biraju da to učine ili da prikriju ili da s tim izađu u javnost. Odgajani u idealističkom duhu Amerike da pojedinac može nešto da promijeni, progovorili su.

Prisiljeni da biraju između odanosti uniformi i zastavi i lojalnosti onome što bi ta zastava trebalo da predstavlja, a uniforma da brani, izabrali su ovo drugo. Ne vjeruju da su otporom, ponašajući se na već poznat način, iznevjerili Ameriku. Oni vjeruju da su morali da reaguju jer je Amerika iznevjerila samu sebe.

"Kakvi ćemo biti"

Oni traže oslobađanje, ne ljudi ili zemalja, nego informacija. Država traži da budu žigosani kao špijuni

U knjizi objavljenoj 2008. „Kakvi ćemo biti“ (The Way We'll Be), anketar Džon Zogbi je ovu generaciju opisao kao prve globaliste. Prateći sve, od braka za homoseksualce do sklonosti ka putovanjima, opisao je mlade Amerikance stare od 18 do 29 godina kao „generaciju koja je najradoznalija i najotvorenija u američkoj istoriji“. Izloženi društvenoj raznolikosti kod kuće, otvoreniji su ka ostatku svijeta.

Češće su putovali u inostranstvo od drugih, tamo nalazili prijatelje i stvarali porodice i upoznavali se sa međunarodnom politikom.

„Oni možda nisu sposobniji od pripadnika drugih generacija da nađu Darfur na karti“, navodi Zogbi, „ali makar znaju da Darfur postoji i stalo im je do toga šta se tamo dešava“.

Galerija

( Geri Jang )