Sorbona se poklonila velikom umu

Dva dana se veliki broj naučnika smjenjivao na sceni međunarodnog skupa „Njegoš u ogledalima vjekova“, kojim je na jednom od čuvenijih svjetskih univerziteta - Sorboni, obilježen jubilej - 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša.

U Centru za slavistiku Sorbone čuli su se veoma zanimljivi, novi, drugačiji stavovi o djelu jednog od najvećih evropskih pjesnika, filozofa i vladara Crne Gore. Niz predavanja su otvorile ambasadorka Crne Gore u Parizu Irena Radović i direktorka Centra za slavistiku -Pariz IV, prof. dr Lora Trobeckoj.

Bilo je pravo intelektualno uživanje slušati te naučnike, profesore, istraživače sa koliko su se ljubavi i ozbiljnosti u radu unijeli u proučavanje Njegoševog djela.

Dogodilo se nešto možda prvi put u crnogorskoj kulturnoj istoriji: cio simpozijum posvećen crnogorskom velikanu održan je na srpskohrvatskom ili crnogorskom jeziku na Sorboni. Samo ta činjenica je veliko opravdanje za okupljanje oko Njegoša.

Priloge je nemoguće predstaviti u novinskom tekstu (oni će biti štampani u specijalnom izdanju). Zanimljivo je bilo saznati koji su razlozi motivisali te ljude da posvete neki rad Njegošu: Zašto Njegoš? Šta im je dao Njegoš? Kako su doživjeli Njegoša …? Ovdje ćemo iznijeti nekoliko tih svjedočenja.

Od ličnosti do mita

Inicijator i pokretač čitavog projekta omaža Njegošu bio je Savo Anđelković, profesor na Sorboni -Pariz IV. Evo kako on to objašnjava:

"Naučni skup o Njegošu smo nazvali na francuskom "Njegoš, vladika i pjesnik – od gore - planine do kosmosa", dok će se zbornik radova koji će biti objavljen u Crnoj Gori, zvati "Njegoš u ogledalima vjekova"

"Njegoš je vrlo interesantna i zanimljiva ličnost koja je postala mit. On je jedinstvena pojava u evropskoj književnosti, jer je u njemu, u jednom čovjeku, bila ujedinjena figura crkvenog poglavara, državnog vladara i pjesnika (i to kakvog pjesnika!) istovremeno. On je otac crnogorske nacionalne energije i kulture. Crnogorci su u njemu nalazili, pa i dan-danas nalaze, elemente svog nacionalnog identiteta. On je i za Srbe ključna ličnost uznesenja kosovskim mitom, ali i centalna ličnost srpske književnosti uopšte. Ovaj skup, pored "odavanja odanosti" Njegošu (parafraza Isidore Sekulić) je i povod da se skrene pažnja na ovog diva crnogorske, srpske, južnoslovenske i evropske književnosti ovdje u Francuskoj, gde su objavljeni prevodi i novi prepjevi "Gorskog vijenca" i "Luče mikrokozma", dok se upravo najavljuje i prvi francuski prevod "Lažnog cara Šćepana Malog"", kazao je profesor Anđelković

On je objasnio da su profesor Pol-Luj Toma i on, zaduženi za bosanski-crnogorski-makedonski-hrvatski-srpski jezik (BCHMS) na čuvenom univerzitetu, do sada već organizovali međunarodne naučne skupove povodom godišnjica rođenja značajnih južnoslovenskih književnih klasika.

"Djela tih velikana se izučavaju na našoj katedri pa smo obilježili 200 godina od rođenja J. Sterije Popovića (2006), petsto godina od rođenja Marina Držića, 100 godina od rođenja Meše Selimovića (2008) i nikako nismo mogli propustiti ovogodišnje obilježavanje 200. godišnjice od rođenja Njegoša. Naučni skup o Njegošu smo nazvali na francuskom "Njegoš, vladika i pjesnik – od gore - planine do kosmosa" (što mnogo ljepše zvuči na francuskom), dok će se zbornik radova koji će biti objavljen u Crnoj Gori, zvati "Njegoš u ogledalima vjekova"", najavio je prof. Anđelković.

On je kazao da su željeli da se na skupu čuju različita mišljenja i tumačenja, te da su na taj način i birali učesnike

Dva profesora, Anđelković i Toma, su napravili pravi podvig time što su Njegoš i njegova Crna Gora bili dva dana velika tema u Parizu

"Kada su u pitanju generacije naučnika, pozvani su mlađi, manje mladi i stariji istraživači Njegoševog djela iz Crne Gore, Srbije, Hrvatske, kao i Njemačke, Poljske, Ukrajine i Francuske. Nastojali smo da dobijemo referate koji bi prikazali Njegoševo poetsko djelo sa različitih teorijskih aspekata, a nisu zanemareni ni istorijski pogledi, lingvističke analize, recepcije njegovih djela, kao ni traduktoloski, teatroloski i filmski pogledi na Njegoša i njegovo djelo, što se može uočiti iz naslova izlaganja sa programa našeg skupa “Šta je za mene Njegoš?” Enigma koja nameće pitanje kako je moguće da su Njegoš crkveni poglavar i Njegoš pjesnik tako daleko jedan od drugog kada čitamo "Luču mikrokozma"", kazao je profesor “Vijestima”.

Šef katedre za BCHMs na Sorboni, Pol-Luj Toma je podvukao značaj Anđelkovićevog predloga i svestrano ga je podržao i sav teret oko organizacije su podnijeli zajedno. Referat profesora Toma “Francuski prevodi Gorskog vijenca” je bio vrlo zanimljiv i izuzetno dobro dokumentovan.

Dao je podroban prikaz o dva posljednja prevoda toga spjeva. Moju pažnju je ipak privukao prevod Divne Veković, iz Berana, koji je istovremeno kuđen i hvaljen i koji je mjestimično citiran kao najbolji. U svakom slučaju dva profesora, Anđelković i Toma, su napravili pravi podvig time što su Njegoš i njegova Crna Gora bili dva dana velika tema u Parizu. I ovaj tekst je u njihovu čast. I Crna Gora im duguje zahvalnost.

Radost razmišljanja

Ala Tatarenko, profesorica na katedri za slavistiku na Lavovskom univerzitetu smatra da je skup dragocjen jer joj je podario različite uvide u stvaralaštvo genijalnog pjesnika, razmišljanje o tom izvanrednom čovjeku i stvaraocu.

Afirmacijom i izučavanjem Njegoševog djela afirmiše se Crna Gora koja je u jednom besudnom vremenu iznjedrila jednog tako velikog pjesnika

"Odabrala sam temu koja mi daje mogućnost da sagledamo vječnu Njegoševu prisutnost u djelima klasika srpske književnosti XX vijeka kao i skoro eterističku povezanost djela koja su mu posvećena. Fascinirala me je ta povezanost koja tako dobro ide uz Njegoševu harmoniju i geoistoriju Njegoševe sudbine o kojoj govori Ivo Andrić. Rad na referatu za skup koji su sjajno organizovali profesori poklonio mi je izuzetnu radost razmišljanja najzagonetnije Njegoševe pjesme “Noć skuplja vijeka” čije sam rezultate predstavila na skupu", kazala je profesorica Tatarenko.

Profesor opšte lingvistike na Filološkom fakultetu u Nikšiću, prof dr Rajka Glušica je izjavila nakon izlaganja da je izuzetno ponosna što je učesnica skupa “Njegoš u ogledalima vjekova”

"Organizatori ovim obilježavanjem nastavljaju veliko interesovanje francuskih slavista za najvećeg crnogorskog i južnoslovenskog pjesnika. Afirmacijom i izučavanjem Njegoševog djela afirmiše se Crna Gora koja je u jednom besudnom vremenu iznjedrila jednog tako velikog pjesnika. Skup je opravdao očekivanja organizatora, čulo se novih, raznovrsnih i značajnih priloga nauci o Njegoševom djelu i time je na Sorboni dostojno obilježen Njegošev jubilej", smatra profesorica sa nikšićkog fakulteta.

Drama ili ep

Vesna Krčmar, teatrolog, profesor na novosadskoj Akademiji kaže da tema Njegoševog djela intrigira od smaog nastajanja

Daniel Barić, profesor njemačkog jezika na univerzitetu u Turu je svojim radom obilježio tačno 25 godina od prvog susreta sa Njegošem i to nazvao sudbinskim

"Tema 'Gorskog vijenca' kao pozorišnog ostvarenja intrigira još od vremena nastanka, jer se pretpostavlja da je Njegoš djelo pisao za pozorišno prikazivanje. Dileme da li je drama, ep, da li je bliža grčkoj tragediji, a udaljena od drame Šekspira. Kasnije se zaključilo da 'Gorski vijenac' ne dopušta svojim oblikom i radnjom postavljanje u duhu grčke tragedije. Sam Vladika Rade je nazvao 'Gorski vijenac' istorijsko sobitije, događaj u dramskom, a ne u epskom smislu, kao što je slično Gogolj nazvao svoju 'Ženidbu' – nevjerovatno sobitije. Svi pokušaji pozorišnih uprizorenja 'Gorskog vijenca' kretali su se u scenskom obliku između drame i epa. Kao kompletno pozorišno ostvarenje nudio se oblik oratorijuma", iznijela je ona teatorološki aspekt spjeva.

U radu je obuhvatila pozorišne predstave u Srpskom narodnom pozorištu u režiji Antonija Hadžića (1902); tri predstave u Narodnom pozorištu u Beogradu u režiji Radomira Plaovića (1951), Oratorijum u režiji Radomira Plaovića i Nikole Hercigonje (1957), u režiji Vide Ognjenović (1980). Kao monodramska ostvarenja ističu se Gorski vijenac Milorada Spasojevića (1964). i Ja Rade Tomov Gojka Šantića (1979).

"Prva izvođenja pojedinih scena iz 'Gorskog vijenca' vezana su za školske predstave u Beogradu 1890, Vranju 1896. u režiji Radoja Domanovića u Sremskim Karlovcima 1897. Registrovana su izvođenja i gostovanja između dva svjetska rata – 1929, 1930, 1932, 1937. Kasnije su gostavanja pozorišta iz Titograda 1961, 1989, 1998. Bilo je pokušaja prerade i prilagođavanja Gorskog vijenca bez scenskog ostvarenja: Milana Grola 1904, Riste Odavića dvadesetih godina XX vijeka, Stanka Perunovića 1934, Šime Vučetića 1947. godine. Svaka pozorišna realizacija predstavlja pokušaj odgonetanja velike tajne, začete u samom delu – da li je drama ili ep", kazala je profesorica Krčmar.

Sudbinski proboj kroz deseterce

Daniel Barić, profesor njemačkog jezika na univerzitetu u Turu je svojim radom obilježio tačno 25 godina od prvog susreta sa Njegošem i to nazvao sudbinskim.

""Moj Njegoš” - u stanu na jednoj polici moje knjižnice, već se dugo vremena nalazila ta knjiga, bez da je uzmem u ruke, da je prelistam, da je čitam. Ali sam znao da je imam i podsjećala me je na đačke dane, kad sam je dobio kao poklon na kraju školske godine. Sudbina rukopisa 'Gorskog vijenca', autora Živka Brkovića, štampano u Armenskom samostanu u Beču 1987.

Njegoševom pjesništvu ukazuje na sposobnost generiranja i transformisanja brojnih dodira i poetskih uticaja koji su se u njegoševskom sistemu pjevanja i mišljenja uobličavali i tekli ka samosvojnoj poetskoj viziji

Čitam posvetu: “Nastavničko veće Radničkog univerziteta Novi Beograd u Parizu nagrađuje Barić Danijela, učenika II razreda. U Parizu, 18. juna 1988”. Brojim godine i dane i čudim se nevjerovatnoj slučajnosti: tačno prije četvrt stoljeća sam dobio ovu knjigu o Njegošu, kad sam probao da se probijem, kroz za mene, teško shvatljive deseterce, kad sam sanjao o putovanjima i novim saznanjima. Od toga dana sam živio jedno vrijeme u blizini mehitarista u Beču, vidio sam Lovćen, čitao sam Njegoša, pitao se što bi on sad mogao reći o tom prostoru, o ratovima i novim počecima, od Cetinja do Dunava? Poslije dva dana skupa, i poslije pisanja o njemu i prvom mu prevodiocu Gorskog vijenca na njemački, indologu Kirsteu, osjećam novu dubinu Njegoševu, i širinu, tako izazovnu: sad me on vodi stazama Indije.“

Doc. dr Vesna Vukićević-Janković, profesor književnosti i rukovodilac Studijskog programa za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti (Nikšić) priložila je kraći tekst :

"Odgonetanje semantičke disperzivnosti i pokušaj sintetičkog uokvirivanja Njegoševog poetskog univerzuma, određen je ulančavanjem tekstualnih znakova, tvorenjem neke vrste hiperstrukture, pri čemu se, svakim novim čitanjem otvara nova kontekstualna matrica. Upravo zahvaljujući ovakvom naučnom oblikovanja konkretne poetske predstave, moguće je odgonetati način na koji se, na različitim nivoima, reflektovala Njegoševa tvoračka misija i emisija. Otkrivanje nedovoljno istraženih, ili do sada neopravdano zaobilaženih kodova Njegoševog poetskog opusa otvara mogućnost da se njegovo djelo sagleda u jednom drugačijem svijetlu, ali da se i potpunije sagleda kompleksnost njegovog jezičko-stilskog postupka, kao i pjesnička pozicija u spletu stilskih orijentacija koje su oznakovile njegovo stvaranje. Ovakav pristup Njegoševom pjesništvu ukazuje na sposobnost generiranja i transformisanja brojnih dodira i poetskih uticaja koji su se u njegoševskom sistemu pjevanja i mišljenja uobličavali i tekli ka samosvojnoj poetskoj viziji, ali otvara semantički portal za dalju, konkretnu ili latentnu, intertekstualnu interferenciju sa brojnim proznim ostvarenjima crnogorske (ali i drugih južnoslovenskih) književnosti XX vijeka", zapisala je ona.

Čitanje po ključu

Prof. dr Muris Bajramović, je kazao da je u svom izlaganju želio da pokaže na koji se način realizuju Njegoševi tekstovi kada se čitaju u poststrukturalističkom ključu.

"Bitne značajke su pri tome modeli dekonstrukcijskog iščitavnaja, pozicije moći, pitanje Drugog, intertekstualni odnosi kao i interkulturalna susretanja, pitanje korištenja jezika, mjesta žene u njegovim tekstovima, dakle sva ona pitanja koja se posljednjih godina intenzivno postavljaju. Njegoševe tekstove sam pri tome podijelio na dva dijela: tekstovi razlike (differance po Deridinoj terminologiji) i tekstovi raskola (differend u Liotarovoj terminologiji). Tekstovi koji su nastali prije nekoliko stoljeća, a analiziramo ih i danas, zaslužuju pristup i iz metodologije savremenog proučavanja književnosti, naravno, tamo gdje je to moguće, ali, zanimljivo, Njegoševi tekstovi su se pokazali kao plodno mjesto za ovakav pristup, svakako ne svi, ali bilo je materijala kako bih odgovorio na postavljenju temu izlaganja Postrstrukturalističko čitanje Njegoša", kazao je profesor.

Naučni skup je završen projekcijom predstave „Negoš vatre“, autorskog projekta Radmile Vojvodić i Paola Mađelija koji je brojna publika toplo pozdravila.

Izlaganja su se ređala jedno za drugim, svako je donijelo nešto novo, zanimljivo. Tako su svi ti pregaoci polako pleli svojim riječima (i slikama u filmu) jedan novi, raznoliki i raznobojni vijenac Njegošu u Parizu i pokazali koliko je on, i poslije dvjesta godina, još uvijek prisutan.

( Branka Bogavac )