Lusinda Rajli: Svako želi da vjeruje u nešto veće od sebe

Roman “Djevojčica na litici” irske spisateljice Lusinde Rajli je porodična priča koja se proteže kroz cio 20. vijek. Junakinja ove priče, Gronja Rajan pogođena nedavnim gubitkom, vraća se iz Amerike u rodnu Irsku, u zagrljaj porodice koja je voli.

I upravo tu, na ivici litice, prvi put sreće djevojčicu Auroru, koja će joj promijeniti život iz korijena. Aurora misteriozno privlači Gronju, koja otkriva da je istorija njihovih porodica neobično i duboko isprepletena...

Romanom “Djevojčica na litici” Lusinda Rajli je pokrila dešavanja unutar dvije porodice Rajan i Lajl tokom 20. vijeka, od gorke romanse u ratnom Londonu iz davne 1914. pa do jedne složene i teške veze u savremenom Njujorku, od odanosti jednom nahočetu pa do zaboravljenih uspomena na izgubljenog brata.

Ovaj opčinjavajući i romantičan roman o iscjeljenju, iskupljenju, novim mogućnostima i izgubljenoj ljubavi nedavno je objavljen u izdanju “Lagune” u prevodu Branislave Radević-Stojiljković.

Lusinda Rajli je rođena u Irskoj i u djetinjstvu je mnogo putovala u inostranstvo, naročito na Daleki istok, u posjete svome ocu. Pošto se preselila u London, postala je glumica i radila na filmu, u pozorištu i na televiziji.

"Najčešće mjesto inspiriše prva sjemena koja na kraju isklijaju u knjigu"

Prije pet godina je po svom nacrtu podigla kuću na ostrvu Ko Čang na Tajlandu, na zemlji koju je prije mnogo godina kupio njen otac. Spoj njene ljubavi prema istoriji i ljubavi prema putovanjima, a naročito prema Tajlandu, nadahnuo ju je da napiše roman “Kuća orhideja”. Trenutno živi u Norfoku i u Francuskoj.

O svom romanu “Djevojčica na litici”, Lusinda Rajli je na početku razgovora za ART Vijesti rekla:

"Tokom pisanja “Djevojčice na litici” postala sam fascinirana bajkama, čiji su derivati svi moderni romantični romani. Konkretno, srećan kraj, koji sadrži svaka bajka je u stvari sastavni dio njihove ljepote. Ipak, šta se dešava poslije “zauvijek srećni”?

I kako napisati kraj, s obzirom na dubinu likova koji su uključeni u roman “Djevojčica na litici” kakav zaključak, a da je istovremeno zadovoljavajući i dirljiv, a ipak realan? “Djevojčica na litici” za mene nije bila odstupanje.

Ona ima sve sastojke mog ranijeg romana “Kuće orhideja”: “veliku” priču, dvostruku naraciju i lokacije koje raspaljuju moju maštu. Ali nadam se da sam dodala novu dimenziju, dubinu i realizam u priču koja nije otrcana ili iskonstruisana. U ovoj knjizi, više nego u bilo kojoj drugoj, likovi su zahtijevali da budu saslušani i dala sam im svoj glas".

Kako je nastao roman “Djevojčica na litici”?

"Najčešće mjesto inspiriše prva sjemena koja na kraju isklijaju u knjigu. To je bilo veoma izraženo u slučaju knjige “Djevojčica na litici”. Rođena sam i potom živjela u Irskoj na zapadnoj obali Korka i voljela sam njegovu divljinu i izolaciju. “Ekstremne” lokacije su mi uvijek uzbudljive jer su dramatične i naravno romantične.

Pomisao na ranjivo dijete, boso i samo tokom atlantskih oluja koje su duvale takvom žestinom kada sam ja živjela tamo sa sopstvenom malom djecom, dovelo me je do lika Aurore, pripovjedača knjige".

Roman “Djevojčica na litici” je priča o porodici koja se proteže preko 100 godina. Ova knjiga je isto tako i istorijska fikcija začinjena tajnama, romansama koje privlače pažnju. Kojem je žanru po vama najbliži ovaj roman?

"Kao što ste istakli, moje knjige su prilično teške za kategorizaciju. Ako bih morala odabrati jednu, rekla bih da je najbolji opis mojih romana - dalekosežna porodična saga. Radim puno istorijskih istraživanja za djelove “iz prošlosti”, jer želim da budu vjerodostojni za moje čitaoce i da dočaraju pravi ukus onoga što bi bilo da živimo na određenom mjestu u određeno vrijeme.

Međutim, ja samo pišem fikciju, pa uključujem istorijske detalje samo one koji se uklapaju u moj zaplet! I naravno uvijek postoji velika ljubavna priča u središtu".

Lik Aurore Lajli, naratorke knjige je veoma čudan lik. Ona povezuje ostale likove. Šta ste željeli da kažete Aurorinim likom? Da li griješim ako mislim da je ona veoma ličan lik?

"Aurora je vrlo poseban lik za mene. Htjela sam da ona bude kao sa drugog svijeta i skoro poput sna, jer knjiga istražuje i poigrava se idejom “bajke” na kojoj se najromantičnija fikcija temelji. Ali, Aurora je takođe vrlo praktična, mudra i ona prašta i razumije kako je život dragocjen.

Pretpostavljam da ona zastupa dvije ključne teme u svim mojim knjigama: razumijevanje i praštanje grešaka iz prošlosti i uhvatiti svaki dan i živjeti ga u potpunosti i punim plućima. Iako nikada nijesam temeljila neki lik isključivo na stvarnoj osobi, nesumnjivo je više “mene” u Aurori nego u bilo kome drugom liku koga sam izmislila".

Kako se savremeni i istorijski zaplet preklapaju u vašem romanu? Što ih povezuje?

"Vječna veza između prošlosti i budućnosti je nešto što me fascinira. Uvijek postoji nešto što možemo naučiti iz iskustva naših predaka. Razumijevanje onoga što se desilo prije često nam može pomoći da shvatimo smisao našeg iz svakodnevnog života".

Jedan nivo Vašeg romana je vjerovanje u duhove, anđele i “život poslije smrti”. Zašto je to vjerovanje značajno za zaplet vašeg romana?

"Mislim da duboko u nama svako želi da vjeruje u nešto “veće” od sebe. Ja sam veoma otvorena za takve stvari i imam mnogo čudnih i prekrasnih iskustava koja me tjeraju da shvatim da se ne može sve u životu objasniti činjenicama i naukom".

I u ovom romanu, kao i u prethodnom “Kuća orhideja”, kuće, imanja i nekretnine, čine pozadinu u kojoj se odvija radnja i povezuju različite ljude i genracije. Zašto je baš to značajno za vas?

"Možda zato što ja vjerujem da u vrijeme nevolja, svi mi žudimo da se vratimo u naš dom iz djetinjstva, ma gdje god on bio. To je mjesto sigurnosti i podsjetnik odakle smo došli. Takođe volim stare kuće i zgrade, jer one imaju tako puno sjećanja i priča i tajni za istraživanje".

Nezaobilazan segment romana je divlja priroda Irske. Ta izolacija me podsjetila na scene iz filma “Rajanova kći”. Šta za vas predstavlja irski krajolik i jesu li sva mjesta koja pominjete u romanu stvarna?

"Volim taj film! Usput, to je film naizgled djelimično baziran po francuskom romanu “Madam Bovari”, koji je jedna od mojih omiljenih knjiga svih vremena. “Rajanova kći” je snimana u okrugu Keri na zapadnoj obali Irske, koji je odmah do okruga Kork, u kome se odvija veći dio “Djevojčice na litici”.

Irski pejzaž je imao ogroman uticaj na mene. Rođena sam tamo i tamo sam živjela, to je dio onoga što ja jesam. Zapadni Kork, krajolik u dijelu Irske koji najbolje poznajem, vrlo je intenzivan i dramatičan, a bio je prirodna pozadina za priču koju sam htjela da ispričam.

Mnoga od spomenutih mjesta u romanu su stvarna, na primjer zaliv Danvorli i grad Klonakilti su blizu mjesta u kome sam ja živjela".

U romanu ste naglasili odnose Iraca i Engleza. Irac (Šon Rajan) odlazi u Prvi svjetski rat u britansku vojsku, Irkinja (Meri Benedikt) je u Londonu kao služavka. Englezi posjeduju zemlju u Irskoj, a Irci obrađuju tu zemlju. Naglašena je engleska nadmoć. Da li je oduvijek bilo tako? Čak i danas?

"Postoji ogromna količina turbulentne i gorke istorije između Engleske i Irske. To je počelo u 16. vijeku kada je engleski kralj Henri VIII pokušao da stavi Irsku pod državnu kontrolu Engleske, borba se nastavila kroz vladavine kraljice Elizabete I i kralja Džejmsa I.

Do kraja 17. vijeka, zemlju koju su posjedovali većina starih irskih katoličkih zemljoposjednika, preuzeli su od njih Englezi. Za vrijeme Prvog svjetskog rata – u kome se odvija dio romana– grmljavina za Irsku nezavisnost se jasno čula. Irska je bila podijeljena na “Sjever” (koji je i dalje pod britanskom kontrolom) i “Jug” koji je postao nezavisan tokom 1920-ih, što je dovelo do daljnjih sukoba s Engleskom u decenijama koje su uslijedile. Dakle, neizbježno je da sva ta istorija leži u pozadini “Djevojčice na litici”.

Vi ste glumica, a u romanu je prisutan balet, jedna slavna balerina i djevojčica koja želi da postane balerina. Volite li vi lično balet?

"Ja sam bivša glumica, ali prije toga sam profesionalno vježbala balet u dobi od 3 do 16 godina. Tako da je odgovor da, volim balet i to mnogo!"

Napisali ste osam romana pod imenom Lusinda Edmonda. Možete li nam reći nešto više o vama i tim vašim ranijim knjigama?

"Moji raniji romani napisani su i objavljeni kad sam ja bila u mojim dvadesetim godinama. Moji kasniji radovi, startuju sa “Kućom orhideja”, napisani su u periodu kada sam već imala četvoro djece od kojih je najmlađe bilo krenulo u školu.

Pretpostavljam da je razlika “na papiru” ta što su moji kasniji romani nastajali sa zrelije tačke gledišta, sa malo više životnog iskustva! Kada sam ponovo iščitavala moje rane radove (a to sam radila nedavno jer su nekoliko mojih izdavača ponovno izdali neke od ranijih romana), zaključila sam da su u suštini sve moje knjige slične.

Porodične tajne, moralne dileme, internacionalne lokacije, agonije i ekstaze ljubavi, moć opraštanja ... to sve postoji u svim mojim knjigama počev od prve. To su stvari koje me fasciniraju i nadahnjuju, i uvijek ću ih voljeti.

Imate i novu knjigu “Svjetlo iza prozora”. Šta nam možete reći o njoj?

"To je još jedna velika, multigeneracijska priča. Ona prati isprepletene priče dviju žena: U današnje vrijeme, Emili de la Martinier je upravo naslijedila lijepi francuski zamak čiji će je sadržaji dovesti do potrage kroz tajanstvenu istoriju njene aristokratske porodice.

U međuvremenu, u prošlosti, Konstans Kariters je član Čerčilove Uprave za specijalne operacije (SOE), stacionirane u okupiranoj Francuskoj tokom Drugog svjetskog rata. Polako se otkrivaju veze koje vežu njihove zajedničke živote, a knjiga nas vodi na intenzivno putovanje kroz ljubav, rat i porodične tajne... Jedva čekam da čujem šta moji čitaoci u Crnoj Gori misle o tome!

Vaša junakinja Granja Rajan je oličenje principijalnosti i moralnih načela. Da li je to uopšteno odlika Iraca? Zašto su danas takvi ljudi prava rjetkost?

"Ja sam Irkinja i odrasla sam u Irskoj i istina je da su irske žene nevjerovatno jake i pravilo je da su principijelne. One takođe imaju tendenciju da kažu ono što misle, i one ne trpe budale rado!

Imam ogromno divljenje prema njima. Zapravo, ja ne mislim da su žene poput Granje tako rijetke - volim da vjerujem kako većina ljudi ima želju da “učini pravu stvar” ako im se pruži prilika.

( Vujica Ognjenović )