Istina i laž

Ljudi vole laž. Ljudi ljube laž. Laž je često ljepša od istine. Laž je pitka i zabodljiva. Lako se prima. Kažu da bi čovjek koji bi uvijek i svakom trenutku govorio istinu, brzo izgubio prijatelje. “Lagati, lagati, pošteno i pobožno“, rekao bi sveti Augustin. Stvarnost je najčešće himerična i nadrealna. Uvijek više iluzija nego istina. Od istine se bježi i zazire. Većini je mrska. Mnogi je ne vole, ali se na koncu svi o nju sapletu. Istina je ona koja uvijek stigne tačno na vrijeme.

Crnogorci naročito vole da žive u laži. To bi mogao biti koristan mehanizam bjekstva od sumorne svakodnevice. Nevolja je što život u laži ne košta džabe. Do naplate računa prije ili kasnije mora doći, a to je uvijek bolno i neprijatno. U Crnoj Gori nije lako baviti se istinom. Zaista, teško je napisati ozbiljan tekst o neozbiljnoj državi. Ubrzo shvatite da svi relevantni faktori bivaju obesmišljeni.

Crna Gora je ekonomski i moralno na koljenima. Istina je da ne postoji svijest o problemu u kojem se država nalazi. Nema prave analize uzroka i geneze postojećeg stanja. Već decenijama, jedna od najopasnijih zabluda generacija Crnogoraca (koja je odavno ušla i u škole) jeste štetna pretpostavka o CG kao zemlji sa izdašnim resursima i ogromnim razvojnim potencijalom. Ovim se, valjda, a priori insinuira da smo rođeni na Bogom datom parčetu planete i da je dovoljan minimalan trud za kvalitetan život iz mašte. Kao da ostali narodi nemaju manje ili veće komparativne prednosti koje mogu iskoristiti na sopstvenu dobrobit. Prava istina je da je Crna Gora veoma siromašna zemlja. Naglasimo još jednom – veoma siromašna. Kako u finansijskom, tako i u, što je mnogo gore, pogledu ideja, znanja i profesionalaca. Istina je da bi Crnogorci morali veoma mnogo da rade, uče i pokažu mnogo više mudrosti i preduzimljivosti ako žele da Crnu Goru učine pristojnim mjestom za život.

Takođe, laž je da je Crna Gora suverena i samostalna. Istina je da sveukupnim ekonomskim i drugim tokovima u državi upravlja vanjski kapital i da će vremenom ova činjenica biti sve markantnija. Teoretski (ali samo teoretski), nije važno da li je određena kompanija u domaćem ili stranom vlasništvu. U praksi, stvari su daleko komplikovanije. U stvarnosti, jedino se simbioza domaće političke i poslovne elite pokazala kao preduslov za uspješnu razvojnu priču i očuvanje suvereniteta. Istina je da je strance u realnom životu teško animirati da pokažu sentiment za domaće probleme. Najbolji primjer za to je privatizovan bankarski sektor u Crnoj Gori, koji isključivo juri rezultate i profit, i previsokim kamatama u začetku guši svaku inicijativu za biznis.

Istina je da Crna Gora hronično pati od nedostatka ozbiljne državne strategije i manjka državničke mudrosti. Nasuprot Crnoj Gori, sve uspješne priče zemalja u razvoju nisu previše marile za neoliberalne ideje. Njihov razvoj bio je simbioza domaćih banaka i privrede. I sve su se u većem ili manjem obimu koristile mjerama umjerene kontrole i protekcionizma dok nisu dostigle dovoljan nivo konkurentnosti. Glavna karakteristika njihove ekonomske politike bila je više planiranja, mudrosi i strategije, a manje ideologije i isprazne ekonomske filozofije.

Po logici stvari, ljudi koji upravljaju državom, kompanijom,pa i porodicom, trebalo bi da imaju naglašen osjećaj odgovornosti. Da posjeduju viziju, i vide bolje i dalekosežnije od ostatka grupe. Da dobačaju više. A šta reći za crnogorske ekonomske “mudrace” koji su npr. u predvečerju globalne krize, kada je svakom iole trezvenom čovjeku postalo očigledno da su na pomolu teška i neizvjesna vremena, objašnjavali građanima da kriza neće dotaći crnogorsku ekonomiju. Da li bi iko ozbiljan, nakon toga, takvim ekspertima povjerio na upravljaje običnu trafiku, da o državi i ne govorimo?

Kada je npr. ekipa na vlasti donijela “mudru” odluku da ugasi fabriku Prerade u KAP-u, postalo je jasno da KAP u svjetlu ove činjenice, ni teoretski, više ne može imati dugoročnu perspektivu. Za takav zaključak nije potrebno biti ekonomista ili inžinjer. Dovoljna je elementarna logika. Nažalost, u Crnoj Gori je predugo na sceni kažnjavanje zdravog razuma. Sad isti ljudi nude rješenja, koja su još gora od onih koja su doveli do propasti kompanije.

Međunarodna bruka zbog krađe struje i dubioze oko KAP-a, samo su najočiglednija manifestacija ovakvog djelovanja. Danas vlast predlaže rješenje koje sugeriše razne modele i kombinacije koje se oslanjaju na mogućnost da cijena aluminijuma na međunarodnoj berzi poraste u nekom budućem periodu. Dakle, dobro smo shvatili. Strategija vlade se oslanja na kretanja na globalnom berzanskom tržištu. Ova činjenica, mora se priznati, najplastičnije svjedoči o ozbiljnosti vlade. Laž je da je riječ o bilo kakvoj strategiji. Istina je da to nije strategija. Za takvu vrstu ponašanja i djelovanja postoji drugi, prikladan naziv, koji odgovara istini. To su igre na sreću i kocka. Na takvim temeljima stoji današnja crnogorska ekonomska politika.

Ovakvo ponašanje u prvi plan ističe već hroničan manjak u državnoj kasi. Cinici bi rekli da je budžetski deficit u Crnoj Gori pojava sa najblistavijim izgledima za agresivno širenje i ekspanziju. Time sva briga vladinih ekonomista počiva na dilemi kako povećati prihodnu, a umanjiti rashodnu stranu budžeta. Za ovu vrstu politike nisu potrebni ekonomski stratezi ili ljudi koji upravljaju projektima. Nisu potrebni nikakvi eksperti. Kvalitetan računovođa na čelu vlade ili ministarstva ekonomije je sasvim dovoljan. Sa postojećom privrednom strukturom, jedina sudbina Crne Gore biće permanentan vapaj za inostranim kreditima. Stalno izmišljanje novih nameta, suštinski je kontraproduktivno. Jedino će pogoršati i onako težak položaj stanovništva.

Zvanično, najave su da bi Crna Gora mogla ostvariti rast BDP-a, od 1 ili 2% u narednih nekoliko godina. Ako nekom nije jasno, to znači da po život ljudi u CG dolazi sve sumorniji period. Ova država jeste doživjela kolaps, ali varaju se oni koji vjeruju da kada ste na dnu, može biti samo bolje. Ne, istina je da uvijek može gore. Ove prognoze govore da povećanje zaposlenosti nije izvjesno u bliskoj budućnosti. Jedino su Izvjesni urušavanje standarda i ekonomska stagnacija.

Na koncu, laž je i da građani u Crnoj Gori imaju ulogu građana. To nisu građani. To su žiranti. Oni služe jedino da plate posljedice promašene politike nekompetentne vlasti. Kao i svi žiranti, kada jednom plate za tuđe gluposti, oni sami od toga neće imati ništa. Njihov novac neće biti utrošen za razvoj i bolji život. Služiće samo za potkusurivanje i ispravljanje nečijih promašaja i grešaka.

( Nebojša Popović )