Jedini preostali

Bio je to jedan od najvećih poraza crnogorskog premijera Mila Đukanovića za proteklih 23 godine apsolutne i nekontrolisane vladavine Crnom Gorom. Na Cetinju, staroj prijestonici najmanje balkanske države, upriličena je inauguracija novog-starog predsjednika Filipa Vujanovića, pod neobičnim okolnostima.

U svečanoj sali palate, koju je za potrebe prvog crnogorskog parlamenta početkom XX vijeka podigao posljednji crnogorski kralj, Nikola I Petrović, održana je ceremonija kojoj su prisustvovali samo poslanici Đukanovićeve partije i par manjinskih stranaka. Nije bilo niti jednog poslanika i ministra iz SDP-a, glavnog koalicionog partnera, osim predsjednika parlamenta koji je iz protokolarnih razloga obavio tu dužnost.

Nije bilo čak ni pojedinih ministara iz Đukanovićeve partije - šefa diplomatije i ex premiejra Igora Lukšića, ni ministarke odbrane Milice Pejanović-Đurišić. Kompletna opozicija je bojkotovala inauguraciju tvrdeći da su predsjednički izbori pokradeni, dok je SDP samu kandidaturu Vujanovića i njegov treći mandat, što Ustav ne dozvoljava, ocijenio nelegalnom.

Grupa od stotinjak mlađih demonstranata, koja je na pedesetak metara od ulaza u Vladin dom dočekala predstavnike vlasti skandiranjima “Lopovi”, lopovi,” bacila je još veću sjenku na događaj. Bilo je neprijatno i predstavnicima diplomatskog kora pred transparentom na engleskom - You suport mafia.

Kada se crni audi, zatamnjenih stakala, parkirao pred salom za inauguraciju i iz njega izašao otac nacije Đukanović, gromoglasni povici “Milo mafijo”, zbunili su vođu i on je žurnim koracima uletio u zgradu. Njegova supruga je završila na pogrešnom ulazu.

Unutar sale nije bilo ništa prijatnije za vladajuću elitu nego ispred nje - skandiranja demonstranata o pokradenim izborima nadjačavala su predsjedničku besjedu Vujanovića. Jedan diplomata, koji je iz protokolatnih razloga prisustvovao sjednici, rekao mi je da je „inauguracija više ličila na komemoraciju, jednostavno su svi čekali da se bruka što prije okonča”.

Ali, Đukanović se nikad ne predaje. Pokušao je da sanira štetu, pa je iza zatvroenih vrata ubjeđivao šefa parlamenta i koalicionog partnera Ranka Krivokapića da prisustvuje svečanom koktelu nakon inauguracije. Ovaj je i to odbio. Događaj je ovjekovječen sjutradan na naslovnici dnevnika “Vijesti”, najuticajnijeg medija u državi: uz fotografije novoproglašenog predsjednika i demonstranata, velikim slovima pisalo je - “Vujanović položio zakletvu uz povike 'lopove, lopove'”!

Za tradicionalnu Crnu Goru, u kojoj riječ ima posebnu težinu, ovo je bio presedan. Ujedno i novi, makar samo simbolički, udarac Đukanoviću. Daleko je još završni koji će ga oboriti na pod i izbaciti iz političkog ringa, iako to priželjkuje dominantan dio javnosti. Njegovom političkom kraju bi se radovao i ne mali broj stranačkih kolega.

Brojne struje koje su međusobno zavađene u toj partiji bivših komunista, na okupu zasad održava samo Đukanovićeva strahovlada. Od decembra prošle godine, kada je sedmi put izabran za premijera, stalno su izbijale nove afere vezane za korupciju, kriminal, nepotizam, krađu izbora... Ekonomska situacija u zemlji, koja je iscrpljena višedecenijskom korupcijom i monopolom u ekonomiji, najgora je u posljednjih deceniju i po.

S druge strane, pritisak Evropske unije, koja je sa Crnom Gorom otvorila pristupne pregovore o članstvu, sve je očitiji. Evropski komesar za proširenje, Štefan File, poručuje iz Brisela da je crnogorska vlast fingirala promjene, da više nema popuštanja i da se traže vidljivi rezultati, posebno u borbi protiv korupcije i kriminala. Ukazuje se na primjer Srbije koja je posljednjih mjeseci, od promjene vlasti, otvorila više slučajeva vezanih za korupciju i kriminal na najvišem nivou.

Zvanični Brisel traži da se institucije oslobode političkog uticaja i počnu da funkcionišu autonomno i profesionalno. Đukanoviću je teško da izađe u susret takvim zahtjevima jer bi se on sam, ili neko od najbližih mu srodnika ili prijatelja, brzo mogao naći na udaru nezavisnog tužioca.

Kako se to nedavno desilo u Hrvatskoj, njegovom prijatelju i ex premijeru, Ivu Sanaderu. Zato Đukanović, iako u zvaničnim izjavama podržava EU integracije Crne Gore, u praksi sve čini da uspori taj proces. Njemu se ne žuri u EU. Nada se potajno da bi EU mogla da se raspadne prije nego što Crna Gora ispuni uslove za članstvo. Đukanović više polaže u NATO integracije.

Račun - to je vojna organizacija, a vojska voli jake partnere iako nemaju demokratski kapacitet. Međutim, posljednjih mjeseci i sa NATO adresa stižu upozorenja da se i članstvo u Alijansi ne može dobiti bez vidljivih pomaka na planu vladavine prava. Đukanović vjeruje da će i pored evidentnog nedostatka tih rezultata u istorijski nestabilnom Balkanu njegova zemlja dobiti poziv za članstvo. Nešto kao “wild card”, koju na osnovu starih zasluga dobijaju poznati teniseri za neke od Grand slam turnira.

Pomenuti strani diplomata kaže i da je dobro pogledao svu dokumentaciju oko aprilskih predsjedničkih izbora u Crnoj Gori i da misli da je opozicioni kandidat, Miodrag Lekić, dobio, a da je zahvaljujući kontroli izbornog procesa Đukanović uspio da poraz svog kandidata Vujanovića pretvori u pobjedu. Makar Pirovu, jer niko ozbiljan neće uzimati Vujanovića kao legitimnog predsjednika.

Pala je tako jedna važna institucija koju je Đukanović kontrolisao i po potrebi koristio. Uz to, njegova koalicija sa SDP-om, stamena više od deceniju i po, sada je napukla i pitanje je hoće li opstati. Opozicija koja je dugo pogrešnom politikom radila za opstanak Đukanovića, pokazuje znake promjena, najviše zahvaljujući vođstvu lidera Lekića, bivšeg diplomate i predavača na rimskom Univerzitetu „Luis“.

Ako se ta tendencija nastavi, crnogorski premijer će biti u ozbiljnim problemima. Čekaju ga izbori u glavnom gradu, Podgorici, ključni za dalji razvoj događaja. Ako opozicija dobije, kao što se to desilo na predsjedničkim izborima, to bi mogao da bude početak kraja najdugovječnijeg lidera na Balkanu, jedinog politički preživjelog iz plejade s početka 90-ih koja je uvela zemlju u ratove, zločine i kriminal, čije se posljedice osjećaju do danas.

(Süddeutsche Zeitung)

( Željko Ivanović )