Ljese, struge i gejtovi

Braću ukopa, juče me zamalo kola nijesu sprštila na Zempolje. Ostroga mi, da se nijesam izmaka, strva mi se ne bi znalo. Stvarno ima svakakvih pjanih budala“.

Danas sa sigurne udaljenosti posmatram Bulevar Vuka Mićunovića. Od skvera od parka do skvera u Rastocima, bukvalno svakih petnaest minuta poneko uspije da preživi i pretekne zahvaljujući brzini, okretnosti i pukoj saobraćajnoj sreći.

Oduševljavaju me, zasmijavaju, a najviše brinu načini koje roditelji sa dvoje, troje djece prelaze bulevar isključivo na za to neoznačenim mjestima. Životinjskim instiktom, pogledom na smrt uplašene koze (izbečeno lijevo desno pa opet lijevo), ljutito stisnutim usnama i komanda: „Sad!“. Preneražena i isprepadana đeca trpe strahovito jak stisak roditeljske ruke koja ih bukvalno prevuče preko kolovoza do ostrva na sredini.

Na ostrvu kratka pauza, ali nema odmora. Treba progaziti kroz živu ogradu koja svakog proljeća iznova čini velike probleme svojim izrastanjem.

Ponovo sve isto, ovoga puta unezvijereni pogled samo u drugom smjeru i pobjednosni usklik na drugoj strani: „URA; ETO nas !

I tako godinama ta đeca prelaze bulevar rizikujući danas svoje, a sjutra živote svoje đece.

Naši su preci odavno prepoznali potrebu i način komuniciranja po ovom pitanju. Ograđivanjem imanja, oranica, livada, okućnica i druge nepokretne imovine jednostavno su stavili do znanja i jasno trasirali i puteve kretanja kroz i oko iste. Oni su , osim bezbjednosnih procedura time uspostavili i norme ponašanja i poštovanja i komunikacije.

Da bi ispoštovali tada potpuno nepoznate evropske standarde, na tačno određenim mjestima su domaćini projektovali i postavljali ljese, struge, kapije i gejtove. Prvo da se ne gazi tamo đe ne treba i da se ne pravi šteta, drugo, birali su najkraće i najbezbjednije puteve da stoka ode na ispašu ili na izvor ili korito da se napoji. Stoci je u početku sigurno bivalo veoma teško. Pošto je niko ništa nije pitao niti anketirao u vezi toga, brzo se navikavala i „ulazila u brazdu“, a da pri tom nije imala pojma da je na taj način i potpuno bezbjedna.

Stojim i dalje na Bulevaru Vuka Mićunovića i razmišljam da li bi trebalo i ovdje pribjeći ovim starim iskonskim metodama. Ne da sačuvamo stoku i zaštitimo livadu. Dovoljno je za početak da one koje smo rodili ne izlažemo svakodnevno smrtnoj opasnosti. Da li bi postavljanje zaštitne bulevarske ograde uticalo da narod prelazi bulevar tamo đe to od njega očekuju vozači i tamo đe će s mirom produžiti i život i obaveze na drugoj strani.

( Aleksandar Dedović )