Od Crnojevića do Petrovića: Uzbudljiva histerija jedne čudesne žene

ROMIL CETINJSKI (? – poslije 1559. g.)

Manuskriptska kultura – šta je to?

To su rukopisna književna djela, čitana i tumačena danas baš onako, kako su pisana u kontekstu svog nastanka, nikako drugačije. Njeni su nosioci kod nas manastirski i vjerski pisci 16. i 17. stoljeća, gdje spada episkop Romil Cetinjski, autor i kompilator Mineja.

Za crnogorsku književnost oni su enormno važni, zato što pripadaju dobu evropskog preporoda, kao prvo, našoj staroj ali prigušenoj pismenosti, koju je kolonizovala epika, kao drugo i, najzad, zato što nam se obraćaju pismenim putem iz kontratekstualne epohe (turska nadiranja).

Manuskriptska kultura ima i svoju disciplinu u zapadnoj književnoj praksi, manuskriptologiju.

Manuskriptologiju su osnovali učenjaci i pisci okupljeni oko ITERM-a (Institut de Text et Manuscripte Modernes) u Parizu. Glavni među njima su Pierre-Marc de Biasi, Umberto Eco, Stefan Collini, aktuelni profesor intelektualne istorije (istorija ideja) na Oksfordu, Douwe Fokkema i dr.

Ova metoda se zalaže za hronotopsko (prostorno-vremensko) shvatanje teksta kao stalnog čitanja, skupa s naknadno otkrivenim apokrifnim verzijama, za kombinovanje preteksta (avant-texte) s procesom pisanja (éscriture). Manuskriptologiju interesuje, dakle, kako je tekst izgledao kad je pisan i kakav ga je to rodio um.

Ova disciplina je prijemčiva za 17. vijek budući da je naša pismenost toga doba fragmentarizovana, izgubljena, neistražena i podvojena u dva kolosijeka, manuskriptski (poznovizantijski) na sjeveru i barokni na Primorju.

Istočnopravoslavni tekstovi nisu reprezentativni za tekstualnost 17. stoljeća u cjelini, iz prostog razloga što je poznajemo posredno i nedovoljno. Posredno, zato što nemamo uvid u njenu hronotopsku povezanost, nedovoljno zato što nije očuvana.

Stvar sa bokeljsko-zapadnjačkim književnim izrazom iz iste epohe, donekle, stoji drugačije. Nisu mu, doduše, strani glavni uslovi evropskog književnog mišljenja, kontinuitet i kritički duh, ali ga je ipak zamrljala heterogena jezička svijest (latinski, talijanski i, najzad, „slovinski“ odnosno narodni jezik). Ni ovaj izraz nije, dakle, sasvim kompletiran.

Ono što je sačuvano u manastirskom krugu više svjedoči o fragmentarizaciji pisanih tragova toga doba nego o kakvoj-takvoj cjelini. To liči na zdruzgano ogledalo, koje svaka generacija iznova mora sastavljati u skladu sa svojim pogledima, estetskim mjerilima i praktičnim potrebama.

U nedostatku pretpostavki za cjelinu nama je, dakle, preostao posao s fragmentima i s krhotinama. Posao s krhotinama pismenosti 17. stoljeća ipak je privlačan, jer krhotine ne pripadaju do kraja nijednoj od dviju sfera (istočnopravoslavna, bokeljsko-zapadna). Naprotiv, one imaju na neki način dvopolno porijeklo – barem dvadeset posto jedne vuče korijen iz one druge sfere.

Prezir autorstva

Romil Cetinjski, naš vjerski pisac iz kruga manuskriptske književnosti, piše svoj Minej 1559. u cetinjskom manastiru.

Stari namještaj iz 1559. godine, iz doba kada je Ljudevit Paskvalić upalio prvo svjetlo obnovljene tekstualnosti na našim prostorima (makar i na tuđem jeziku, ako jedan Evropljanin uopšte može reći da mu je latinski tuđ), ne znači za nas ono što je značio za svoje prve vlasnike. No, mi ga gledamo zato što nam se sviđa, i pogled naš počiva na njemu s mirom srca.

Isto tako ni naši stari pisci, „proroci zagledani unatrag“, nisu imali prema svojim rukopisima takav odnos kakav im pripisujemo mi. Ali neki svoj snažan odnos, dakako, imali jesu.

Postoji i opozitan slučaj, kad se neželjeno autorstvo doživljava kao incident, kad se autor povlači u sjenku svoga djela i ne pada na pamet da će ono jednog dana biti čitano kao ostvarenje s individualnim pečatom i autorskom aurom.

Romil Cetinjski, pisac drugačiji od nas!

To je, dakle, slučaj cetinjskog episkopa, koji nas upoznaje sa svojim dobom plačevnim tonom. On se udaljava odlučno, zalivenih usta, iz semiotičkog polja opštenja. Romil napušta zonu komunikacije monološkom stazom, ne baš svojstvenom baroku. Ne želi da priča.

Znamo samo da je svoj Minej napisao u aprilu mjesecu na Cetinju, „u Crnoj Gori, u predjelima Zete zemlje...“ Znamo još i hram, njegov radni prostor, Rođenje Bogorodice.

Postoji i treći slučaj, koji se dogodio Paskvaliću, da mu drugi pisac (elizabetinac Thomas Lodge) potpiše pjesmu svojim imenom. I čak taj isti rad, sonet, nakon njega dalje da preradi (prepiše, kompilira, u duhu doba rečeno: nanovo rodi) i objavi drugi (treći!) pjesnik, njegov kompanjon iz pivnica Londona, a neki kažu i kum, pukim slučajem zvani William Shakespeare iz Stratforda.

Barok je u izvjesnom pogledu bio prepisivačka epoha – zato mi ne smijemo potcijeniti Vlatka Dijaka, Venijamina „Črnca“, Avakuma, Makarija Moračanina, episkopa Romila, tolike anonime koji su radili svoj posao u kritičnom času...

Engleski pjesnik sedamnaestog vijeka John Dryden praktično je prepisao Shakespearea (u skladu sa dòbnim pravilima). John Milton nije štedio grčke dramatičare, kao ni Njegoš njega dva stoljeća kasnije u Luči mikrokozma.

(„Dryden rewrote Shakespeare smoothly and acording to rule. Milton’s Samson Agoinistes was the last imitation of Greek dramatic form...“ Up. Sir George Clark: The Seventeenth Century, Oxford, 1970, 337).

Manji žanrovi se kod nas u to doba hvataju u koštac s epikom, ali ne svuda, već samo na primorskom jugu, pa i tu stidećke i bojažljivo. U isto vrijeme diskurs manuskriptske tekstualnosti, njegovane u manastirima i prepisivačkim centrima (Šudikova, Zaugline, Malinsko, Tušina, Trojica, Morača) povlači se iz borbe.

Episkop Romil, tipičan predstavnik ovog diskursa, odmahuje čitaocu (sagovorniku) rukom iz svog teksta, udaljava se sa bojnog polja.

Cetinjski episkop, dakle, rezignira.

„I molim vas, oci i bratijo, onaj koji bude čitao ili prepisivao, ako nađete nešto pogrešno, popravite, a nas ne kunite, nego blagoslovite...“

Autorstvo je za njega nešto drugo. Ako je išta.

Romil pomalo prezire tu instancu, malo ga je stid, ne želi biti autor, svjesno potcjenjuje sebe u odnosu na autorstvo.

U starini je bilo pisaca koji su kreaciju smatrali prokletstvom. Ima nas i danas tome sklonih, ali sa drugih, uglavnom političkih pozicija.

Kamenovanje autorstva nije bilo ništa novo, srednjovjekovni roman uživao je da negira, demantuje ili lažira autorstvo; niti je pak ništa zastarelo, jer će se moderna evropska misao opsesivno vratiti problemu deautorizacije, „nestanku autora iz teksta“, sada već, razumije se, iz drugog ugla (vidi Roland Barthes: Elements of Semiology, N. York, 1977, 41 – 48).

Epika kolonizuje žanrove

U to doba na Zapadu obrazovanje se počinje brzo širiti. Tekstualnost postaje svakodnevna navika više klase, pomalo i srednje, razvija se poštanski sistem i, kako zapaža George Clark, vlade i uprave zemalja sve teže kontrolišu razmjenu novosti. Kod nas se, međutim, autorski problem u toj epohi doživljava ambivalentno i radikalno: da ili ne.

Paskvalić autorstvu teži, Romil ga odbija.

Mi smo rascijepljeni. I danas se uočava linija našeg rascjepa, kod nas je grom rascijepio svjetove, nas je ošinuo grom zapadno-istočne tekstualnosti...

Na zapadnom dijelu kontinenta odvija se, dakle, druga priča. Žurnalizam je rođen i sazreo u sedamnaestom vijeku. Štampa je postala jedna od glavnih institucija Evrope.

U datom vijeku na Balkanu će se, pak, dugo voditi na život i smrt „prvi balkanski rat“: borba književnih žanrova.

Epika je bila suvereni gospodar situacije. Gušila je manje žanrove, kolonizovala umjetničku alternativu. Manuskriptsku tekstualnost definitivno je pridavila.

Jugoslovenska kritička misao 20. stoljeća išla joj je na ruku. Napravila je grubi previd veličajući „uspjeh naše epike u Evropi“. Ilustrovala je to reakcijom Goethea, koji je navodno bio fasciniran Vukovim senzacijama sa Balkana.

Nije realno!

Niti je Goethe mogao biti oduševljen onako, kako bi bio s nekim ostvarenjem iz zapadnjačke orbite, iz prostog razloga što mu je Vukov rđavi prevod na njemački omogućio, u najboljem slučaju, samo da nasluti vanredne domete narodnog stvaralaštva, ne i punu recepciju... Niti je bilo koji pojedinac, pa ni Goethe, apsolutno neopoziva adresa za mjeru tako krupnih sistema kao što su epohe i žanrovi.

Mnoga ta ispredanja oko Goethea i balkanske epike liče na jednu diluvijalnu glupost.

Zamislite da legitimitet cijelog jednog žanra počiva na tome, što mu makar i najveći autoritet posveti 0,01% svog vremena i energije, zamislite taj glupavi reciprocitet?

Naprosto, rasplodni jugoslovenski smisao za veličanje tragedije i pogrebnih (funeralnih) običaja, s rijetkim izuzecima („Svaka narodna književnost je folklorna književnost, i njena vrednost i njen značaj ne prelaze granicu folklornih otkrića. (...) Narodna tradicija je ne mala smetnja da se pozna prava istorija...“, up. Milan Kašanin: Srpska književnost u srednjem veku, Prosveta, 1990, 6), podlegao je provincijskom kompleksu, a kompleksi su teški i gorki.

Manuskriptska tekstualnost, stilizovan diskurs sa iskustvom vjekova, bila je najprije takmac a onda, na žalost, žrtva „sljepačkog deseterca“ (Krleža).

Tom diskursu u rastakanju i nestajanju, diskursu-žrtvi, biseru manuskriptske književnosti, koju je gutala s jedne strane kontratekstualna epoha a sa druge, pak, epika, oralna aždaja, kolonizator-gutač malih književnih žanrova, pripadao je i naš ćutljivi episkop – manuskriptski autor Romil Cetinjski.

Mnogobrojni balkanski kompleksi prema Evropi nisu opravdani – evo kako savremeni francuski učenjak, Robert Muchembled, opisuje Francusku Romilove epohe:

„Prije svega trebalo je ojačati okove poslušnosti prema autoritetima, što je vodilo tome da žene budu još više potčinjene muškarcima. One su bile označene kao glavna dezorganizirajuća populacija svijeta, bilo da je riječ o strašnom mitu satanizovanih vještica, ili pak o svakodnevnom zastiđu pripisivanom njihovom nezasitom tijelu. Žene su dakle morale biti držane na uzdi. Zabranjeni seks, žene pod kontrolom...“ (Up. Robert Machumbled: Un histoire du Diable, ĖEditions du Seuil, 2000, 136.)

Jela Bujović, na primjer, naša spisateljica u stoljeću nakon Romila, koja sebe nije tako vidjela, ali mi je smatramo piscem, u poređenju s Francuskinjama toga doba mirne duše mogla im je držati lekcije o emancipaciji.

Ko je Jela Bujović, žena od koje je Francuska mogla da pocrveni?

JELA BUJOVIĆ (? – 1719. g.)

Crnogorska književnost, izgleda, sve u svemu ima malo ludih i histeričnih žena. To ne sluti na dobro.

Odgovornost ni u kom slučaju ne snosi 17. i 18. stoljeće, jer su tada pretpostavke histerije izgledale sasvim drugačije, nego je za to odgovorno naše doba, previše posvećeno drugorazrednim problemima ideologije i sociologije.

Bilo kako bilo, Jela Bujović je kod nas jedina kadra da ispuni te visoke i časne književne zahtjeve. Ova lijepa žena se ponašala slobodno u odsustvu muža, komandanta flote negdje u Sredozemlju, dok mu je s druge strane tražila barele vina, gomile služavki i vreće para. Njihova prepiska je svjedok, posebno njena otrovna pisma, koja čitamo kao epistolarnu književnost.

Problemu ženskih emocija ove vrste najbliže se primakao Njegoš u narodnom djelu Gorski vijenac, sa ženama koje sebi uzimaju život sabljom, jašu na metli ili se, najzad, iskradaju pred zoru iz postelje bez muža da raspletu ruse kose i plaču od ljubavi.

No, to nije dovoljno za enormne zahtjeve, koje ludilo postavlja pred evropsku književnost. Prazninu ludila u jednoj nacionalnoj književnosti ne može popuniti ništa drugo.

Bio sam dječak kad sam jednog ljetnjeg dana zalutao u prizemlju zgrade CANU pod Goricom. Jefto Milović, prema čijoj sjeni i danas osjećam bujicu simpatija i užas divljenja, govorio je pred akademicima u bijelim košuljama kratkih rukava sa crvenim kravatama – o ludilu.

Gledao sam ga iz prikrajka s uzbuđenjem. Bio je onižeg rasta, gospodstvene spoljašnjosti, posebno lica i govorio je odsječno, apodiktički, nekako mitraljeski, kao da propovjeda na njemačkom. Niko ga nije razumio.

Ja danas znam da je on tada citirao u originalu Lessingovu Hamburgische dramaturgie, kao i klasike velikog njemačkog pokoljenja iz renesansnog bestselera Narrenliteratur (Književnost ludaka), Sebastiana Branta i Johanna Bergmanna von Olpea. Na žalost, Jeftov usmeni traktat zauvijek je izgubljen.

Ostaje nam, dakle, da se oslonimo na Jelin doprinos književnoj slavi histerije.

Vino, služavke i pare

Ova žena s nježnim imenom, zamisliva lakše u baroku nego u nekoj drugoj epohi, pored ostalog i zato što se zaljubila u svog otmičara, pustolova Vicka Bujovića (platio je to glavom), vjenčala se s njim nakon rođenja djeteta.

Znamo iz hronika da je njen svjetonazor formiran u pobožnoj sredini. Ovo se, međutim, ne vidi iz epistola mužu. Nešto je tu skriveno. On je sticao imetak na moru, dok je ona, pričalo se, provodila svoje dane u Dubrovniku i Perastu prilično komotno čak i za shvatanja onoga doba.

Vidimo da ju je muž, moćan i svjetski čovjek, zvao Jele („ja tvoj priljubljena sluga Jele“, potpisuje se ona). Po tonu se da naslutiti da je gospođa bila naviknuta na poklone i pažnju, da se hrvala sa samoćom bez njega, mletačkog admirala sa gusarskim navikama.

Ovo je pismo o vinu – zato je žanrovski važno za književnost.

S tog motrišta, kad bi se kojim slučajem mogla pretrčati svjetska epistolarna književnost uzduž i poprijeko, teško da bi se našlo neko drugo njemu ravno: upućeno od žene mužu a u cjelosti posvećeno vinu, služavkama i parama.

Muž joj nije poslao svilu, ali jeste neki sir, što je neutješnoj Jeli jednako nebitno: ona želi vino!

Neki Tripo joj je, doduše, donio od muža „bario crnog vina“, ali ona pije samo bijelo, i to bijelo traži... Muž je svojoj Jeli uputio izgleda prekor, „da ima pamet“, i to u otvorenom pismu – na šta ona jetko odgovara da je ima (pamet), ali da je on to mogao kazati i u „knjizi“ upućenoj direktno njoj, a ne da „sfak zna“.

„Kad dođeš, donesi mi bijeloga vina, ja veće sade vodu pijem...“!

Histerija je neiscrpna tema. Jedan jevrejski ljekar bavio se njome na svom kanabeu u Beču toliko uporno, dok na kraju tom naukom nije sludio svoj glavni cilj, Ameriku. No, u trenutku dok Jela cjevči vino i davi svog viteza za pare, Sigmund Freud je još uvijek diskutabilan.

Ovo je, dakle, kraj sedamnaestog stoljeća (pismo datirano „24 đunja 1697“): klasični barok. Epistolarna proza je opisala dugačak i visok lûk. Ostavila je traga i uticaja na epistolarije klasicizma i romantizma u stilu i formi. Najzad, zadržala je svoj tijesan odnos s političkom i kulturnom organizacijom evropskog visokog društva te epohe.

U Francuskoj, primjera radi, razvoj epistolarne književnosti koincidira s porastom nacionalne svijesti. I u drugim književnostima pisci promovišu svoje nacionalno osjećanje, pa i sam razvoj nacionalne pismenosti i literature, kroz epistolarnu prozu.

Gospođa Jele piše – na narodnom jeziku. Jedna služavka joj je malo – Jele traži dvije, tri...

„Uzdala sam se da ćeš mi poslat onu djevojku za koju sam ti pisala po Tripu Lalovu. Zato, molim ti se, da bi mi je poslao, zašto s jednom stati ne mogu.“

Vicko Bujović je bio žrtva „ubistva stoljeća“, počinjenog na peraškoj rivi 1709, kom je Jela bila posredan ili neposredan povod. Isfašan je mačevima svojih susjeda, kumova i rivala a kolovođa im je bio Mato Zmajević.

Romil Cetinjski, pisac drugačiji od nas! To je, dakle, slučaj cetinjskog episkopa, koji nas upoznaje sa svojim dobom plačevnim tonom. On se udaljava odlučno, zalivenih usta, iz semiotičkog polja opštenja. Romil napušta zonu komunikacije monološkom stazom, ne baš svojstvenom baroku. Ne želi da priča

( Gojko Čelebić )