Putokaz u budućnost

Volvo je prije 30 godina predstavio porodični automobil sa petoro vrata koji je pokazao put u budućnost švedskom proizvođaču. Bila je ovo prva Volvova limuzina sa prednjim pogonom i sportskim oslanjanjem.

Volvo 440 je dijelio tehnologiju sa sportskim kupeom 480, i tada je bilo jasno da je pogon na prednje točkove predstavljao koncepciju za koju su se Šveđani opredijelili.

Posao na automobilu koji će kasnije biti označen sa 440 počeo je čitavu deceniju ranije. Bio je to opsežan projekat za koji se u početku znalo da će odrediti strategiju brenda u narednih nekoliko decenija. Cilj projekta bio je oličen u sloganu “Slobodno razmišljanje i stremljenje ka zvijezdama”, pa je on nazvan “Galaksija”.

U septembru 1980, prvi prototip sa prednjim pogonom bio je spreman. Iako je njegov primarni cilj bio da se na njemu testiraju različite funkcije, on je već tada imao konture koje će kasnije ponijeti i volvo 440. G4, kako su u to vrijeme zvali ovaj prototip, prikazao je atribute kojima je Volvo težio. Snaga je prenošena na prednje točkove, a auto je bio zabavan za vožnju. Prostora je u unutrašnjosti bilo dosta, dok su spoljašnje dimenzije ostale kompaktne.

Projekat Galaksija je kasnije kulminirao lansiranjem dvije serije modela. Veliki 850, koji je predstavljen na ljeto 1991, imao je najjači uticaj, ali je program 400 stigao nekoliko godina ranije.

Za prvi model sa pogonom na prednjim točkovima Volvo je odabrao sportski kupe 480, koji je zvanično prikazan na sajmu automobila u Ženevi 1986. Ovaj ubjedljivi auto koji je pokrivao tržišnu nišu zapravo je utabao put za 440, koji je predstavljen dvije godine kasnije, u junu 1988, i koji je imao značajnu ulogu u izuzetno popularnoj klasi limuzina srednje klase.

Volvo 440 je bio vrlo moderan za svoje doba. Imao je peta vrata, praktična zadnja sjedišta koja su se razdvajala na dva dijela. Centralna konzola komandne table bila je zakrenuta ka vozaču, koji je na taj način lakše kontrolisao funkcije u vozilu. Ovakav aranžman bio je veza volva 440 sa serijom 700.

Model 440 je za pogon koristio četvorocilindarske motore sa bregastom osovinom iznad glave, a zapremina se kretala između 1,6 i 2,0 litra, uključujući i 1,7-litarski turbo model.

Volvo 440 je proizvođen u Bornu u Holandiji, gdje se obavljala i proizvodnja prethodne serije 340/360, kao i modela 480.

Sljedeći automobil serije 400, model 460, koji je zapravo bio klasična limuzina zasnovana na modelu 440 i bio duži 10 centimetara od njega, predstavljen je 1989.

Proizvodnja volva 440 okončana je u novembru 1996. Njegovi nasljednici, S40 i V40, paralelno su proizvođeni sa nim više od godinu dana.

Zanimljivosti o Volvu 440

• Volvo 440 je bio rađen i kao policisjki auto, i korišćen je kao standardni patrolni auto za švedsku policiju, ali i za policijske snage iz regiona poput holandskih.
• Serija 400 nikada nije dobila karavansku verziju, ali su dvije eksterne kompanije imale svoje predloge. ASC Detroit u SAD napravio je svoj dizajn, dok je Heuliez u Francuskoj izradio prototip karavana za seriju 400. Jedan od njih je sada dio kolekcije Volvovog muzeja.
• Dizajn volva 440 potpisuje Peter van Kuilenburg, koji je radio u dizajnerskom sektoru Volva, ali je oblik automobila zasnovan na prototipu G4 koji je stvorio Jan Vilsgard, šef dizajna.
• Relikros verzija Volva 440, opremljena Volvovim 2,3-litarskim, 16-ventilskim motorom od 715 KS, takmičila se 1992. Ovaj auto je imao pogon na sve točkove
• Volvo 440 turbo standardno je bio opremljen putnim računarom. Na njemu je prikazivana potrošnja goriva, prosječna brzine, domet, temperatura ulja, temperatura rashladne tečnosti i spoljašnja temperatura. Kada je motor startovan, na dsipleju je stajalo “OK” ako je ulje u motoru bilo na propisnom nivou.

Bezbjednost bez kompromisa

Bezbjednost je, naravno, bila među prioritetima, pa su kočnice protiv blokiranja točkova (ABS) bile dostupne kao opcija već 1989. godine.

Prednatezači sigurnosnih pojaseva i vazdušni jastuci su bili na raspolaganju kupcima od 1991, a Volvov sistem integrisane zaštite od bočnog udara, SIPS, uveden je 1994.

( Saša Marković )